Koji je bio najveći doprinos enciklike Pavla VI. u vrijeme kad je nastala?

Enciklika je nastala dok se u Rimu održavao Drugi vatikanski sabor koji je, prema riječima velikoga teologa Karla Rahnera, bio prvi crkveni sabor “o Crkvi”. Čini mi se da je glavna zasluga ovog papinog dokumenta bila to što je u središte stavio samosvijest koju Crkva ima o sebi, odnosno činjenicu da je prije svega otajstvo, da pripada Božjem spasenjskom planu za čovječanstvo. Istodobno, dokument ističe strukturalno poslanje Crkve u svijetu i želju za dijalogom sa suvremenim svijetom, obilježenim suvremenošću s kojom je Crkva u prošlosti teško vodila dijalog. Ova dva aspekta već predviđaju neke glavne teme dviju velikih konstitucija Drugoga vatikanskog sabora, kao što su Lumen gentium i Gaudium et spes.

Kako je primljena enciklika?

Rekao bih da je primljena u širem okviru prihvaćanja tema Drugoga vatikanskog sabora. Svakako, u enciklici se mogu nazrijeti elementi velike novosti, primjerice činjenica da se poslanje Crkve mora vršiti prema kanonu dijaloga, jer je način na koji se Bog objavljuje čovjeku upravo dijaloški. Bila je to novost u usporedbi s nekim načinima nedavne prošlosti, koji možda nisu uvijek bili obilježeni tim, mogli bismo reći, suosjećanjem Crkve sa svijetom.

U svjetlu tog teksta, mijenja li iskustvo Sinode Crkvu danas i na koji način?

Čini mi se da iskustvo aktualne Sinode može dati veću svijest o tome što Crkva jest, kad ne idemo za olakom retorikom trenutka. Kao što sam rekao, Pavao VI. u Ecclesiam suam istaknuo je da je svijest koju Crkva ima o sebi da je otajstvo, da ima veze s Kristom koji šalje svoga Duha. U nekim odlomcima dokument naglašava kako postoji bliska veza između Krista i njegove Crkve bez koje ne možemo razumjeti što je Crkva. Čini mi se da je danas riječ o ponovnom otkrivanju svega toga i da ta veza također uspostavlja veze i između različitih crkvenih subjekata, nisu to toliko veze simpatija, veze sila koje su suprotstavljene jedna drugoj, različitih vizija stvari, već tu radije govorimo o vezama bratstva u Kristu, na svim razinama. Da nije tako, mislim da bi se pod kišobran “sinodalnosti” moglo staviti mnogo toga što nema nikakve veze s naravi Crkve.

Kada govorite o “olakoj retorici trenutka” na što mislite?

Mislim upravo na to da danas svi govore o “sinodalnosti”, ali ponekad se iza sinodalnosti projiciraju stvarnosti koje zapravo nemaju nikakve veze sa sinodalnošću Crkve. U kontekstu kao što je sadašnja zapadnjačka civilizacija, u kojem smo svi pod utjecajem individualnih prava, a još manje društvenih, može postojati opasnost, na primjer, da se kroz “sinodalnost” dođe do mentaliteta koji nema nikakve veze sa sinodalnošću Crkve.

“Ispravljanje nedostataka članova Crkve” bila je glavna briga izražena u enciklici. Koji su, po Vašem mišljenju, danas najrašireniji i najtrajniji nedostaci?

Rekao bih da su nedostaci isti kao i uvijek, ali istovremeno poprimaju karakteristike vezane uz vrijeme u kojem danas živimo. U komentaru na tekst Drugog vatikanskog sabora o misijama, teolog Yves Marie-Joseph Congar rekao je da u nama uvijek postoji nešto za obratiti što nije evanđeosko. Čini se korisnim prisjetiti se ovoga razmišljanja. Možda je u korijenu nedostataka članova Crkve proces obraćenja koji nije dovršen. Kad bih rekao kako se to očituje danas, rekao bih, gledajući posebno na Zapad, da se nedostatak obraćenja izražava u uzimanju vjere zdravo za gotovo u vremenu u kojem se vjera više ne podrazumijeva, u tom neuzimanju postoji ozbiljna potreba za dubljim proučavanjem i duhovnom razradom od strane vjernika. Očituje se u nedostatku povjerenja, ponekad, u činjenicu da Kristov Duh i danas prebiva u Crkvi: sadašnje vrijeme nije nužno vrijeme dekadencije. Opet: očituje se u preuzimanju mentaliteta današnjeg komunikacijskog svijeta čak i unutar Crkve, komunikativnog svijeta koji nije toliko dijaloški, niti toliko dijalektičan, nego često utemeljen na međusobnom omalovažavanju. U tom smislu, Papina pouka može se aktualizirati danas.

Ono što papa Pavao VI. nekoliko puta ističe u enciklici, u vezi odnosa Crkve prema svijetu, jest “vrlo naporan angažman” u kojem je sama Crkva pozvana pronaći ravnotežu između opasnosti da se izgubi u prilagodbi običajima te razmišljanjima o vremenitom okruženju i riziku zatvaranja u neku vrstu nedijaloškog zatočeništva iz straha da se ne zbuni u beskorisnoj mimikriji. Ukratko, razlikovanje, ali ne i razdvajanje: što to danas znači?

Čini mi se da to znači neprilagođavanje određenom suvremenom mentalitetu, prema kojem su identiteti nužno međusobno suprotstavljeni. Svakako je točno da naglasak na identitetima može dovesti do situacija sukoba i međusobnog udaljavanja, međutim, kada se to dogodi, moramo se zapitati je li tema identiteta dobro obrađena i nismo li možda suočeni s parodijom stvarnog identiteta. Istinski identitet je dijaloški, po samoj svojoj prirodi. Istovremeno, da bi bilo dijaloga, mora postojati identitet. Čini mi se da u Crkvi moramo povratiti tu svijest: imamo identitet koji ne proizlazi iz nas samih, nego iz Kristova evanđelja koje smo pozvani svjedočiti u svijetu. To nas ne suprotstavlja svijetu, naprotiv, čini da se osjećamo u službi čovječanstva i strukturalno povezani sa svim ljudima s kojima živimo.

Apostolat, napisao je Pavao VI. u “Ecclesiam suam”, ne može praviti kompromis s dvosmislenim kompromisom u odnosu na načela mišljenja i djelovanja koja moraju kvalificirati naše kršćansko svjedočenje. Gdje nalazite te nejasnoće u današnjoj Crkvi?

Kao što rekoh, stigli smo s određenim zakašnjenjem u komunikaciji s modernim vremenima. U tom je smislu Papina enciklika bila je doista pionirska, učinila je mnogo dobra Crkvi njegova vremena jer ju je vratila na put dijaloga sa suvremenošću u kojemu je trebalo naviještati Evanđelje. E sad, čini mi se da to odgađanje danas može rezultirati suptilnim, nesvjesnim osjećajem krivnje koji nas ostavlja nekritičnim s obzirom na neke dimenzije suvremenosti, koje mogu ostati antievanđeoske. Postoje mnogi vrlo lijepi aspekti suvremenosti, koji imaju miris i okus Evanđelja. Primjerice, kultura prava, poštivanje ljudi, viši osjećaj za pravdu, jednako dostojanstvo svih ljudi, osjećaj za subjekt, sloboda… Vjerujem da su to vrijednosti koje nam je suvremenost vratila, ali nisu toliko strane ljepoti Evanđelja. No, mogu postojati i iskrivljenja suvremenosti na koja Crkva uvijek mora gledati s evanđeoskim razborom. Mislim, primjerice, da se danas podrazumijeva da je racionalnost samo tehnoznanstvena, koja svijet svodi na zagušljivi funkcionalizam.

Šire se vrlo popularni trendovi koji vode, često čak i kršćane, da sve više traže oblike duhovnosti odvojene od pohađanja crkve, kontakta s transcendentnim bez crkvenih struktura. Kako objasniti ove pojave?

S jedne strane, uvijek se moramo preispitivati ​​o sadržaju koji je dan potrazi za transcendencijom i duhovnošću. U kršćanstvu, transcendencija je biti otvoren Kristu, koji je Sin Božji, ali i naš brat; stoga susret s Bogom nužno prolazi kroz susret s bratom. Susret s Bogom, dakle, i iskustvo Crkve ne mogu biti dvije suprotne stvari. Kad mislimo da možemo zaobići Crkvu radi neposrednijeg susreta s Bogom, veliko pitanje koje si trebamo postaviti jest: kakvo je Božje lice s kojim se susrećemo? S druge strane, i u tome leži sva važnost Drugog vatikanskog sabora; istina je da Crkva sebe mora doživljavati kao otajstvo, koje je mjesto Božje prisutnosti, instrument Kristova susreta sa ženama i muškarcima. Ovdje doista treba raditi kontinuirani ispit savjesti: koliko naše strukture i naši načini stvaranja kršćanske zajednice, biskupije, župe dovode do doživljaja susreta s Kristom kao središtem svega? Koliko ima mjesta gdje se stvari rade, ljudi se okupljaju zbog potrebe, ali ne oko te uporišne točke koja je Krist? Treba zastati na razmišljanju da toliki ljudi danas traže odgovore na svoju želju za duhovnošću izvan Crkve: oni nisu često u poziciji uočiti da Crkva posjeduje neizmjerno duhovno bogatstvo.

Govoreći o miru, Montini, u “Ecclesiam suam” kaže da mir mora biti “slobodan i pošten”: ne može ne osuditi, kao zločin i kao propast, napadački rat, osvajanje ili dominaciju. Vrlo aktualno pojašnjenje…

Tako je. To nam govori da s agresijom i nasiljem nikada nismo ni završili. Govori nam da potraga za mirom ne može ne biti i potraga za pravdom. Kao što nam govori da potraga za mirom mora pronaći i putove pomirenja i milosrđa, s obzirom na to da ratovi ostavljaju u naslijeđe strašne rane. Čini mi se da ova poruka ne zahvaća samo makrosvijet, nego i naše male svjetove. Na kraju je to poziv: rat uvijek počinje iz ljudskih srca, postoji ljutnja, neprijateljstvo, mržnja koja se može gajiti čak i ako ne pripadate ratom razorenim zemljama. Zadivljen sam kako su naša društva, iako formalno u miru, opterećena tolikim oblicima suptilnog ili nesuptilnog nasilja. Potraga za mirom ne može biti slogan nego opredjeljenje svih onih koji ga istinski žele.

Petrov primat nije namjera konstituirati nadmoć duhovnog ponosa i ljudskog gospodstva, čitamo opet u enciklici, već je on prije svega primat služenja. Papa Franjo nam to pokazuje u svom pontifikatu… Kako gledate na ekumenske izazove vezane i uz hitnu temu mira?

To je posebno aktualno pitanje, jer podijeljenost Crkava ne pomaže razumijevanju da je čovječanstvo pozvano hoditi u znaku jedinstva i bratstva. Ako su Crkve već podijeljene među sobom, blijedi znak zajedništva na koji su pozvane. Danas, više nego ikad, ekumenski put treba doživljavati kao vitalan i uvjerljiv, ako želimo da Crkva da svoj neophodan evanđeoski doprinos za jedinstvo čovječanstva i mir.

© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.