Rim, 20. 9. 1998. (IKA) – Prije 500 godina u Španjolskoj je umro Tomas Torquemada, čije je ime ostalo neizbrisivo vezano uz po zlu glasovitu španjolsku inkviziciju. No, premda strog i nepodmitljiv španjolski dominikanac nije bio surovi krvnik. Kao ispovjednik “katoličke” kraljevske obitelji Ferdinanda II. Aragonskog i Izabele Kastilijske pozvan je godine 1483. preustrojiti španjolsku inkviziciju, koja je prvenstveno imala za cilj ispitivanje stvarnih uvjerenja brojnih Židova i muslimana obraćenih na kršćanstvo, tzv. “conversosa”. O jednoj od najmračnijih stranica povijesti Crkve za Radio Vatikan govorio je pisac Rino Cammilleri, koji je taj problem pomno istraživao.
“Španjolska inkvizicija djelovala je u krajnje složenim povijesnim prilikama, osobito s političkoga gledišta. God. 1492. Španjolska se tek ujedinila ponovno si pripojivši Granadu te uspostavivši u njoj kršćansku vlast s dvije vrlo snažne manjine – židovskom i muslimanskom (maurskom), kakve niti jedna europska zemlja u to doba nije imala. Teško uspostavljenom jedinstvu ozbiljno je prijetilo izbijanje sveopćega građanskog rata ukoliko se što prije nešto ne poduzme glede rješavanja pitanja lažnih obraćenika (conversosa). Brojni su, naime, Židovi i muslimani, vidjevši da su vlast preuzeli katolici, odlučili obratiti se na kršćanstvo – ne iz uvjerenja već zbog zajedničkog suživota. Međutim, narod je to znao te je često dolazilo do nemira i nepravednih pogubljenja. Inkvizicija je u praksi predstavljala svojevrsno crkveno vijeće koje je imalo zadaću službeno utvrditi tko se uistinu obratio, a tko ne, kako bi pravi obraćenici mogli biti mirni, jer su imali službenu potvrdu inkvizicije. Španjolska inkvizicija bila je vrlo stroga. No, ipak podaci o bezbrojnim stravičnim zločinima, počinjenim doba španjolske inkvizicije, u velikoj su mjeri pretjerani, jer su ih širile protestantske zemlje kao i Flandrija, koja je već u niz navrata ratovala protiv španjolskog kraljevstva. Najteže razdoblje španjolske inkvizicije povezuje se upravo s tzv. ‘zlatnim dobom Španjolske’, što kazuje da progoni i nisu bili tako okrutni. U to su doba djelovali glasoviti Calderon de la Barca, Velasquez, de Molina i Cervantes. Ali ne samo to. Veliki španjolski mistici Terezija Avilska, Ivan od Križa te sv. Ivan Božji bili su odreda upravo židovskog podrijetla”, rekao je Cavallieri. Odgovarajući na novinarski upit o povezanosti inkvizicije i lova na vještice, talijanski pisac ističe kako jedno s drugim nema nikakve veze te da je španjolska inkvizicija čak spašavala osobe koje su bile optužene da su vještice. “Upravo u vrijeme kada se na pragu suvremenog doba gotovo cijela sjeverna Europa, osobito njen protestantski dio, posvetila lovu na vještice, u Španjolskoj nije došlo do te pojave. Inkvizitori, budući da su pretežito bili dominikanci i dakle zadojeni srednjovjekovnom skolastičkom teologijom, osobito onom racionalističkom, nisu apsolutno vjerovali da bi oni koji su se bavili vračanjem doista mogli prouzročiti zlo”.
Premda današnji znanstvenici daju umjereniju sliku srednjovjekovne i suvremene inkvizicije, ona ipak predstavlja žalosnu stranicu povijesti Crkve. Kako je bilo moguće pomiriti Evanđelje s nasiljem protiv vjerske slobode i misli? Novinar Vatikana to je pitanje postavio profesoru crkvene povijesti na papinskom sveučilištu Gregorijana isusovcu o. Mario Foisu. Evo što on odgovara: “Ne smijemo misliti da su u srednjem vijeku, kao ni u petnaestom stoljeću, pojedinci imali pravo na slobodu savjesti. Nije postojalo niti se moglo zamisliti da bi svatko mogao vjerovati u ono što želi, čak i kada je bila riječ o krštenicima i premda su kao takvi bili članovi Crkve. Neki krivovjerac je bivao isključen iz Crkve kako ne bi širio vlastite ideje i odvraćao ostale od pravovjerja te ih izložio riziku gubitka vječnog spasenja. To je mišljenje prevladavalo i u Crkvi i u društvu. Moramo shvatiti da su mentalitet i društvena osjetljivost i u to doba bili potpuno drugačiji, bar dok se nije pojavilo prosvjetiteljstvo”, zaključio je o. Fois.