Srdačno pozdravljam malo stado, rekao je prof. dr. sc. Baloban na početku izlaganja “Glas savjesti u kompleksnosti političkoga i gospodarskoga života”. Tim riječima potaknuo je prisutne da si posvijeste činjenicu da će nas biti sve manje u Crkvi.

“Većina medija i javnih djelatnika zaustavljaju se na negativnoj kritici i tako se stvara uvjerenje da stanje kompleksnosti političkog i gospodarskog života nije moguće promijeniti”, rekao je prof. Baloban i nadodao da se prividno nalazimo u začaranom krugu stvarne nemoći unutar kojeg se gotovo natječemo tko će plastičnije prikazati negativno i loše u politici i gospodarstvu.

Istaknuo je da su kršćani katolici crkve u Hrvatskoj sastavni dio hrvatskoga društva te da ne mogu izbjeći pitanje: “Što možemo i moramo učiniti pojedinačno kao vjernici, a što zajednički, odnosno što pod tim vidom može i mora učiniti crkva u Hrvatskoj. Nedogovorno bi bilo zaključiti: to je posao političara i gospodarstvenika, to nije naš posao”, naglasio je.

Kao uvertiru u srž svojeg izlaganja o savjesti profesor Baloban postavlja pitanje: Odakle krenuti?

Govoreći o nejasnoći oko sadržaja i uporabe pojma savjesti, prije svega u javnim raspravama u Hrvatskoj u posljednje vrijeme, prof. Baloban govori da crkveno-teološko tumačenje savjest gleda unutar osobnoga i obiteljskog života čovjeka vjernika. “Savjest je povezana s Bogom i gleda se unutar kršćanske antropologije, a posebno važno mjesto ima u odnosu na grijeh i sakrament pomirenja”, istaknuo je.

Nadalje naglašava da se sama upotreba pojma savjesti sve više ograničava na čovjekov osobni privatni život, a samo u određenim slučajima na čovjekov javni život. “U tom slučaju glas savjesti se ne samo različito tumači nego postaje znakom osporavanja”, primjećuje prof. Baloban.

Konkretno je postavio pitanje prisutnima o svakodnevnom životu: “Treba li učitelj u školi, menadžer i radnik u nekom poduzeću, glumac ili sindikalni djelatnik u određenom trenutku javno dati do znanja da je njegova odluka rezultat djelovanja po njegovoj savjesti? Ima li savjest pravo glasa u školi, na fakultetu, u istraživačkom poduzeću, u sve kompliciranijem svijetu medija?”

Osvrnuvši se na postavljeno pitanje, prof. Baloban je komentirao da nažalost nema mjesta za savjest u mnogim dijelovima svakodnevnog života, ali odgovor vidi u odgoju savjesti.
Naglasio je da su prijeko potrebna moralna načela istine i dobra, jer njihovo odbacivanje plodno je tlo za sve nepravde nasilja, nemoral i zločine.

Ustvrdio je da je Crkva nakon Drugog vatikanskog koncila u svojem socijalnom nauku posebnu pozornost posvetila odnosima u politici i gospodarstvu. “U tom kontekstu postkoncilski socijalni nauk osobitu pozornost posvećuje poučavanju i rasvjetljavanju savjesti vjernika, osobito onih koji djeluju u političkom životu. Da njihovo djelovanje bude uvijek u službi cjelovitog općega dobra. Socijalni nauk Crkve nije uplitanje u vlast pojedinih zemalja, no jamačno postavlja obvezu vjernika laika da bude moralno dosljedan u svojoj savjesti koja je jedna i nepodijeljena”, zaključio je prof. Baloban.

Ulogu Crkve ne vidi u konkretnoj političkoj zadaći izgrađivanja pravednog društvenog i državnog poretka, nego u specifičnom doprinosu putem čišćenja razuma i putem etičke formacije. “Ne voditi gospodarski život, ne voditi politiku, već oblikovati i odgajati savjest u tim sferama”, rekao je prof. Baloban.

Komentirajući činjenicu da u Hrvatskoj ima sve više prijepora oko dizanja ruku za određene zakone, koji nisu u skladu s vrijednosnim sustavom kršćana katolika, naglasio je da je kršćanska savjest u hrvatskom-političkom životu na kušnji.

Profesor Stjepan Baloban se u njihovoj aktualnosti, spomenuo riječi kardinala Franje Kuharića:

“Nijedan čovjek u bilo kojoj službi na bilo kojem radnom mjestu nije izuzet. Svaki bi se trebao pitati radi li ispravno, savjesno, u skladu s istinom i dobrom. Liječnik, znanstvenik, radnik, profesor, učitelj, političar, novinar, saborski zastupnik, ministar, biskup, svećenik, redovnik, poljoprivrednik, službenik, poslužitelj, sudac, policajac, odvjetnik, bankar, trgovac. Svaki čovjek, baš svaki u svom zvanju očituje svoje dostojanstvo i obvezuje na poštovanje kad je njegov rad savjestan, pošten i koristan u ostvarenju općega dobra. Naprotiv ljudi koji nepošteno, nesavjesno rade svoj posao, gaze svoju čast i dostojanstvo i ugrožavaju cijelu zajednicu svojom nesavjesnošću, razorni su u svim ljudskim odnosima.”

Na kraju izlaganja istaknuo je da se ne može negirati poprilična problematičnost u razumijevanju uloge mjesta savjesti. “Problem je to ne samo u javnom životu, nego i velikim djelom u osobnom i obiteljskom životu”, rekao je.

“Pitanje glasa savjesti u posljednje dvije godine postalo je iznimno kompleksno u Hrvatskoj, ne samo u javnom prostoru, nego i među vjernicima. Sve to postavlja nove izazove pred hrvatsku teologiju i Crkvu, a posebno na pastoralno djelovanje. Jer pitanje savjesti, glasa savjesti, odgoja i oblikovanja savjesti, slobode savjesti kao priziva i prigovora savjesti, eminentno je teološko i crkveno pitanje. U tome vidim proročku dimenziju crkve u Hrvatskoj u ovom povijesnom trenutku”, zaključio je prof. Baloban.

Nakon teološkog pristupa problemu glasa savjesti u kompleksnosti političkoga i gospodarskoga života, prof. dr. sc. Stjepana Balobana, gospođa Lidija Jagarinec je problemu savjesti pristupila u praktičnom obliku. Progovorila je o problemu priziva na savjest koji je prisutan u javnim sektorima.

Svim raspoloživim sredstvima pokušala je sačuvati Imunološki zavod, tvrtku sa 125 godina tradicije. Uspjela je u tom naumu iako proizvodnja nije pokrenuta. Istaknuvši da se oduvijek u svojem životu vodila vjerom, u znanju da ju nitko nikada nije uspio potkupiti crpi snagu i gradi svoju savjest.

Gospođa Jagarinec naglasila je da primjećuje kako njezina savjest kao i savjest mnogih suradnika i kolega ide u pozitivnom smjeru.
“Možemo reći da je savjest nagon koji nam govori što da radimo, stoga postavljamo pitanje: da li je savjest vlastita kritika?”, rekla je.

“Svi ljudi imaju savjest, iako se mi s njihovom savješću katkada ne slažemo”, istaknula je i napomenula da njezino postupanje po savjesti katkada dijeli suradnike i kolege.

Osvrnuvši se na čovjekovu nespremnost na empatiju i žrtvu kada nisu usmjerene na nas same nego na drugoga, rekla je da postaje jasno da kod nekih ljudi proradi savjest tek kada su sami ugroženi. Problem gđa. Jagarinec ne vidi u pozivu na savjest koliko u propustu koji se čini neodgojem iste. “Svačija savjest upravljana je vjerom, pa kod nekoga dođe više do izražaja a kod drugih manje”, kazala je.

U kontekstu praktične primjene savjesti i iskustvu koje je sama proživjela, pitala je okupljene: “Nismo li možda svi zakazali u slučaju brodogradilišta, propadanja tekstilne industrije?”

Proces rada na empatiji kao života koji trebamo živjeti, vidi u dobrim odnosima s bližnjima i susjedima u zanimanju za iste. Napominje da trebamo zaviriti u susjedno dvorište jer nas netko možda treba.

“Da bismo ispunili sebe kao ljude, moramo služiti drugima, prepoznati glas savjesti i prenositi ga drugima. Sve što radimo i gradimo, radimo i gradimo za druge”, rekla je gđa Jagarinec.

Zbog svojih istupa zaradila je opomenu iz radnog odnosa. Iz istog razloga joj je uskraćeno radno mjesto kod drugog poslodavca. Pitala se na kraju predavanja da li je njena savjest njoj donijela nešto dobro ili loše.

“Što god učiniste jednom od ove najmanje braće. Meni ste učinili!”, zaključila je gđa Jagarinec.

Dr. sc. Neven Šimac, pripremio je izlaganje na temu: “Crkva i kršćanin pred izazovom suvremenih migracija.”

Na početku izlaganja progovorio je o značajnom djelu povijesti Hrvata i Europe, protkanom seobama. Došavši do današnjeg perioda kad nestaju čitave obitelji istaknuo je da uzroke vidi u pravnoj nesigurnosti, neperspektivnosti, sustavnom ocjenjivanju Hrvata od nelustrirane prošlosti i uništavanju ponosa.

“O izbjeglicama nakon Drugog svjetskog rata ne znamo mnogo kao što ne znamo ni o žrtvama Drugog svjetskog rata jer je bilo zabranjeno u tri navrata popisivati žrtve komunističkoga terora i takozvane protivnike. Nismo iskoristili prigodu u dva popisa pučanstva da saznamo koliko je stvarnih žrtava bilo u Drugom svjetskom ratu i 2021 godine neće više biti svjedoka koji će biti u stanju posvjedočiti koliki su ratni gubici Hrvatske i hrvatskoga naroda”, istaknuo je dr. sc. Šimac.

“Krajem 2017. godine, prema podacima organizacije UN-a na zemlji je živjelo 7 milijardi i 630 milijuna stanovnika, od toga 68,5 milijuna ljudi prognanih sa svojih ognjišta”, rekao je dr. sc. Šimac i nadodao da je od svih tih prognanika samo tri milijuna i sto tisuća ljudi zatražilo formalni azil u sigurnijim i slobodnijim državama.

Precizirajući pojam migranta, rekao je da je to prema definiciji UN-a svaki selilac. Tu definiciju okarakterizirao je generičkom, dodavši da je to selilac čiji boravak u drugoj zemlji može biti zakonit i nezakonit, sezonski, privremeni ili trajni. “Većina migranata su mladi ljudi i to pretežito muškarci”, rekao je.

U nastavku je naglasio da ne postoji politika migracija ove male Hrvatske u kojoj živimo kao ni u susjednoj BiH koja je druga zemlja hrvatskoga naroda. Problem vidi u zatvaraju očiju pred demografskim samoubojstvom Europske unije.

“Europa stari, Europa će biti jedini kontinent 2050. godine čije će se pučanstvo vrlo vjerojatno smanjiti”, naglasio je dr. sc. Šimac.

Ustvrdio je da treba tražiti način svjetskog upravljanja, ne vladanja nego koordiniranja i usklađivanja politike na području Europe. Rješenje vidi u pravno obvezujućim oblicima koji će biti na određenoj razini standarda civiliziranog svijeta. Prvi korak prema njegovom izlaganju, učinile su ujedinjene nacije prije tri godine. Najprije je stvoren jedan tekst o sigurnim i regularnim migracijama, a nakon toga jedan drugi o izbjeglicama. Prvi je dokument “Svjetski pakt o sigurnim, uređenim i regularnim migracijama”, a drugi “Svjetski pakt o izbjeglicama”, kazao je.

Komentirao je i svoj rad u komisiji Iustitia et pax, rekavši: “Znam da ona nije evanđeoski naivna. Znam da nam je svima poznato do koje mjere korumpirane lokalne elite uništavaju male i siromašne zemlje. Znamo kolika je odgovornost bivših kolonijalnih zemalja koje su te zemlje opljačkale i opustošile.”

Dr. sc. Neven Šimac je istaknuo da nam na koncu ostaje postaviti sebi teška pitanja:

“Ako su naši izvori, imperativi i vrijednosti, teološki i etički nesporni. Zašto ih naše društvo ne slijedi? Jesmo li u razdoblju samo jednog naraštaja prestali biti otvoreni životu i radosti roditeljstva? Kanimo li kao građani utjecati na naše lokalne politike da se stvori migrantska politika hrvatskog naroda i susjednih zemalja. Jesmo li stvarno već otpisali cijelu našu dijasporu?”

Ako priznajemo pravo svih na univerzalna opća zajednička dobra, dr. sc. Šimac se zapitao:

“Što nam je činiti s neoranim slavonskim poljima, s pustim ličkim pašnjacima, iseljenim Jadranskim otocima, iseljenim područjima srednje Bosne i Republike Srpske. Jer to je ono jedino što je opravdano nazivati iseljena Hrvatska za Republiku Hrvatsku. Dok naraštaji naših ljudi koji žive posvuda u svijetu, koji su hrvatskog podrijetla, nisu Hrvatska. To nije iseljena Hrvatska. Oni su tek pojedinci hrvatskog porijekla, oni su tek jednim dijelom gluhi jecaji domotužja, blijede slike mutnih sjećanja, a u krutoj stvarnosti oni su rezultat uspjele integracije, asimilacije u drugim društvima i pod drugim zastavama”, zaključio je dr. sc. Neven Šimac.

Isusovac Tvrtko Barun, temi migranata i izbjeglica pristupio je s teološkog stajališta.

Nakon što je predstavio Isusovačku službu za izbjeglice, progovorio je o elementima katoličkog socijalnog nauka na temu izbjeglica i migranata.

O. Barun je istaknuo dva temeljna pristupa:
– temeljiti svoj sud na točnim, objektivnim činjenicama
– osobni susret s konkretnim ljudima koji za nas više nisu brojke na papiru

Ustvrdio je da smo svi pozvani stvoriti svoj stav, jer se ovdje radi o aktualnoj i kompleksnoj temi.
Upoznao je sve prisutne s činjenicom da u Republici Hrvatskoj trenutačno ima 250 tražitelja azila, osoba koje su u postupku zahtjeva međunarodne zaštite. “U posljednjih 13 godina u RH je azil dobilo 750 osoba, od kojih je 200 otišlo iz Hrvatske”, rekao je.

Govoreći o 68 milijuna raseljenih ljudi u svijetu, naglasio je da je 80% tih ljudi smješteno u nerazvijenim zemljama, ne u Europi ili Sjevernoj Americi. Uzroke vidi u: konfliktima, ratovima i klimatskim promjenama.

“Dok je od 2015. godine do danas u EU ušlo nešto malo više od 230 tisuća ljudi, preko 30 tisuća je umrlo u Sredozemlju pokušavajući doći do europskog tla”, rekao je o. Barun.

Kao zaključak na temu socijalnog nauka Crkve u kontekstu migranata i izbjeglica, naglasio je:

“U katekizmu katoličke crkve jedan je broj koji govori o izbjeglicama. Bogatiji narodi dužni su u okviru svojim mogućnosti prihvaćati strance koji traže sigurnost i nužna sredstva za život što ih ne mogu naći u svojoj zemlji. Vlasti neka paze da se poštuje naravno pravo koje gosta stavlja pod zaštitu onih koji ga primaju. Poradi zajedničkog dobra za koje su odgovorne, političke vlasti mogu pravo useljavanja podvrgnuti različitim pravnim uvjetima, napose glede dužnosti doseljenika prema zemlji koja ih prima. Doseljenik je dužan harnošću poštivati materijalnu i duhovnu baštinu zemlje koja ga je ugostila, pridržavati njezine zakone i pridonosit njezinim potrebama.”

Osvrnuo se i na često pitanje islamizacije Europe. “Tu bih opet pozvao na temeljenje svojih stavova i strahova koje imamo na činjenicama a ne na predrasudama. Izbjeglička kriza 2015-2016 statistički je promijenila brojku muslimanske vjeroispovijesti za 1%”, naglasio je.

U završnim mislima je ustvrdio da su izbjeglištvo i migracije realnost koja se tiče svih kršćana. Rekao je da je to s jedne strane pitanje stvaranja kvalitetnog sustava integracija za sve ljude koji će doći ili ostati u Hrvatskoj ili Europi, a s druge strane pitanje življenja našeg kršćanstva i svjedočenja radosne vijesti onima koji ju ne poznaju.

“Kršćanstvo nije ni politička ni kulturološka opcija, ako ju tako promatramo onda smo promašili smisao. Trebamo živjeti bit kršćanstva u katakombama ili većinski kršćanskom društvu. Kristove riječi i djela su vrlo jasni što se tiče stranaca i onih u potrebi. Kriterij spasenja za sve nas i one koji su anonimni kršćani je konkretna ljubav prema ljudima u potrebi”, zaključio je o. Tvrtko Barun.