TPT: O odnosu Crkve i umjetnosti te o nestanku sakralnoga iz umjetnosti (2)

Zagreb, (IKA) – Prvo predavanje na Teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu održao je 27. siječnja dr. Mirko Jozić s Franjevačke teologije u Sarajevu o temi odnosa Crkve i umjetnosti. Ograničivši se samo na 20. st. i zbog veličine tematskoga polja, dr. Jozić svoje je predavanje objasnio kao iznošenje skica.

U procesu sekularizacije došlo je do razlaza između Crkve i umjetnosti pa Crkva gubi ulogu središta umjetnosti i okupljališta umjetnika, dok s druge strane razlaz s Crkvom za umjetnost nije bitno značio i napuštanje velikih religioznih pitanja. Govoreći o tome raskolu, predavač je pojasnio pojam staroga ikonoklazma i nastanka kršćanske umjetnosti u kojem je pobijedila teološka argumentacija budući da se spor oko slika tiče također same biti umjetnosti, jer postavlja pitanje o mogućnosti predstavljanja nepredstavljivoga. Sinodom u Niceji 787. godine praktički je dopušteno štovanja slika, pa je Crkva umjetnosti širom otvorila vrata. Pojavom, kako ga je predavač nazvao, “novoga ikonoklazma” za crkvenu se umjetnost pojavljuju i novi problemi. Citirajući Friedricha Nietzschea koji je pisao o ludom čovjeku koji je svijećom usred bijela dana tražio Boga, apostrofirao je njegov pojam “ubojstva” ili “smrti Boga”, što je ozbiljna dijagnoza stanja epohe koja dijeli 19. od 20. stoljeća, a koja snažno utječe na projekt “sekularne civilizacije” 20. st.
Umjetnost je tako krenula putem autonomnog razvitka, a Crkva nije mogla prihvatiti umjetnost koja neće biti naviještanje Evanđelja, odnosno koja će prenaglašavati subjektivni doživljaj umjetnika. Ilustrirajući taj odnos i gotovo jaz, predavač je na više primjera pokazao kamo je on vodio i što je bio njegov rezultat. Tako James Ensor (1886), prikazujući raspeće, zapravo prikazuje svoj vlastiti lik, a umjesto INRI naprosto navodi svoje prezime: ENSOR. “Posred svijeta umjetnosti otvorila se nova pukotina koja će ubuduće razdvajati religioznu i crkvenu umjetnost. Dvadeseto stoljeće stvorilo je vrhunska umjetnička djela koja predstavljaju najistaknutija svjedočanstva subjektivne vjere, ali ta djela nisu našla svoje mjesto u crkvama”, rekao je dr. Jozić, navodeći primjer i prikazujući neka djela Emila Noldea, Lovisa Corintha, Georgesa Roualta i Willelma De Kooninga. U to vrijeme nedostajalo je dijaloga oko kojega se ni Crkva sa svoje strane nije dovoljno trudila. Nešto je više uspjeha bilo na polju vitraila, u čemu su uspjelija djela Georgesa Roualta i Marca Chagalla.

Nakon “Božje smrti” nastaje razdoblje kada umjetnost na sebe preuzima odgovornost za utemeljenje “nove duhovnosti” bez koje nisu mogući ni ljudski život ni umjetnost. Predstavnici toga razdoblja osobito su Alexej Jawlensky, koji je cijeli život istraživao tajnu ljudskog lica da bi na kraju izjavio kako je “umjetničko djelo vidljivi Bog, a umjetnost čežnja za Bogom”, zatim Wassily Kandinsky, koji se borio za “duhovnost umjetnosti” tražeći Uskrsloga i njegovo Kraljevstvo istine, pravde i ljubavi, te redom Kazimir Maljevič, Piet Mondrian i Josef Albers. U tom razdoblju nakon I. svjetskoga rata nastaje kritika društva i kulture te se umjesto klasičnoga realizma sve više ponire u duhovnost lišenu (crkvenih) okvira i usmjerenu na Krista. Takvi su bili Kathe Kollwitz, Max Beckmann, Otto Dix i meksički umjetnik Joze Orozco. U poetici novog realizma predstavljanje religioznih sadržaja ponekad poprima ekscesne oblike, ustvrdio je dr. Jozić, koji je zatim naveo i treću točku svojega predavanja: Umjetnost kao sekularnu religiju.

Javna kultura tretirala je neke važne religiozne probleme, ali je to činila izvan crkava, dok su predstavnici religija odgovorili nepovjerenjem prema umjetnosti javne kulture, dovodeći u pitanje njenu autentičnost. U to se vrijeme pojavljuje pravac religioznosti kao poetike koju posebice predstavlja Mark Chagall, jedan od najvećih majstora biblijskih tema. Religiozno tako nije prešlo u profano već u poetsko u najširem značenju pa je možda Chagall likovno predstavio posljednji veliki san kršćanske civilizacije Zapada – kako je to bilo moguće u stoljeću nakon “Božje smrti”, rekao je predavač. Religioznost se, međutim, pojavljuje sasvim izdvojeno i kao kreativnost, što je osobito isticao Josef Beuys. Polazeći od teze da je Krist realno i aktualno svuda nazočan te da od te nazočnosti trajno dolaze impulsi, Beuys je ustvrdio kako je “svaki čovjek potencijalni umjetnik”, a do aktiviranja svoje kreativnosti mora proći kroz etapu samoće. U tom pogledu Crkva čovjeku ne može pomoći pa taj umjetnik bespridžajno pristaje uz Krista i odbacuje Crkvu. Religioznost je i kontemplacija, kako je to zastupao Marc Rothko, a slikar ima zadatak prodirati u tajnu svijeta te se njegova imaginacija zaokuplja metafizičkima tajnama.
Nastao na tome jazu, te paralelnim i autonomnim putovima, odnos Crkve i umjetnosti 20. st. karakterizira s jedne strane gradnja crkava iz kojih često umjetnici bježe i s druge strane gradnja “hramova umjetnosti – nove religije sekularnog društva”. Crkva se ne bi smjela pretvoriti ni u hram umjetnosti, ni u kuću poezije i glazbe, ni u mjesto kontemplacije, jer je ona više od svega toga – ona je sveto mjesto u kome se zajednica vjernika okuplja na slavlje Boga koji je u njoj nazočan, rekao je zaključno predavač, ističući kako liturgijski prostor predstavlja velik, težak, važan i skoro neiscrpan zadatak za umjetnost. Zbog te veličine i uzvišene zadaće moraju se postaviti i najviši kriteriji za umjetnost u sakralnome prostoru u kojem nitko neće imati monopol, nitko od zajednice vjernike ne bi smio biti isključen u davanju svoga mišljenja, a o čemu su pozvani osobito progovoriti najkvalificiraniji stručnjaci. Ti prostori, nadalje, ne bi smjeli biti ispod dostignutih standarda već bi, dapače, trebali postavljati nove standarde, što ne znači da izvedeno djelo treba biti rađeno najskupljim materijalima i s najvišim cijenama.
Govoreći o nestanku sakralnoga iz umjetnosti, kao drugi predavač na TPT-u, prof. Zdenko Rus, muzejski savjetnik na Likovnoj akademiji u Zagrebu, prvi je dio svoga izlaganja, također popraćenog slikovnim materijalima, posvetio problematici koju je iznio francuski pisac i mislilac Andre Malraux u svojim trima knjigama “Preobrazba bogova”. Tisućama je godina, prema tim tezama, razlog postojanja umjetnosti bio oličavanja bogova, a pojavom novoga doba sredinom 19. st. pojavila se i zagonetka moći koja sjedinjuje u zajedničkoj prisutnosti kipove najstarijih faraona s kipovima sumerskih glavara, kipove koje je klesao Michelangelo i one koje su klesali majstori iz Chartresa, freske iz Assisija i one iz Nare u Japanu pa suvremeni tragač za umjetnošću ne polazi na put i ne traži muzeje zato jer je kršćanin ili budist – već zato što je tragač za svetim u umjetnosti. Tako “prva agnostička civilizacija kakva je naša, uskrisujući sve ostale, uskrisuje i sakralna djela”, rekao je predavač. Danas je svijet umjetnosti Olimp na kojemu se svi bogovi, sve civilizacije, obraćaju svim ljudima koji čuju govor umjetnosti. S pojavom realizma i impresionizma u umjetnosti nestaju veliki vjerski prizori, rekao je prof. Rus, pa kršćanske religiozne teme svoje mjesto ustupaju mjesto beznačajnim sižeima kao što su krajolik ili mrtva priroda. Umjetnost, a posebice slikarstvo, stječe svoju potpunu autonomiju, da bi zatim kubizam prekinuo s renesansnom perspektivom, a apstraktna umjetnost nečuvenom konzekventnošću napušta fizičko-optički svijet u ime više istine stvarnosti. Neka nova, umjetnička religioznost, stupa na scenu, a veliki utopijski projekti avangardne umjetnosti postavljaju se u položaj neke vrste zamjene za religiju. U tom kontekstu predavač se zapitao: Je li time nestalo sakralnosti u umjetnosti? Njegov je odgovor niječan. U svojim neprestanim transformacijama umjetnost na manje vidljiv način snažno izražava suptilne veze sa sakralnim, religioznim i tajnovitim. Čak tvrdi kako je među suvremenim umjetnicima mnogo “hodočasnika prema apsolutnom”. Ponavljajući činjenicu da je između svijeta umjetnosti i umjetnika te Crkve s druge strane nastao jaz, prof. Rus je ukazao i na mišljenja kako ne postoji niti jedan pravac ili umjetnička tendencija koja bi bila nespojiva s kršćanstvom. U tom je smislu naveo mišljenje katoličkoga teologa Otta Mauera, koji se zalagao za kreativno kršćanstvo: Isus na križu bio je ekstaza ljubavi iz koje je proistekla Crkva, a pokazivati rane na neki je način i zadatak umjetnosti i zadatak Crkve.

Dopodnevni dio zaključen je euharistijskim slavljem koje je u sjemenišnoj crkvi na Šalati predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u zajedništvu s biskupima i svećenicima sudionicima na TPT-u.