Izvanredna profesorica na Katedrali dogmatske teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Školska sestra franjevka dr. s. Marija Pehar u predavanju je pošla od određenja ekleziologije kao kršćanske ekleziologije, odnosno od povezanosti otajstva Crkve i otajstva Trojstva. Svijest o toj povezanosti u Crkvi je oduvijek postojala, ali je bilo vremena i u kojima je bila ponešto zanemarena. S II. vatikanskim koncilom, osobito s njegovom Dogmatskom konstitucijom o Crkvi Lumen gentium, iznova se naglašenije počeo promišljati odnos Crkve prema otajstvu Trojstva. Riječ je o promišljanjima utemeljenim na Svetom pismu i otačkom nauku, prema kojima se otajstvo Crkve vezalo uz otajstvo Trojstva kao svoj temelj i trajni izvor života, kao utemeljenje poslanja Crkve u svijetu, te kao izvorište zahtijeva za trinitarizacijom unutarnjeg života Crkve. Pod trinitarizacijom se misli na prenošenje na unutarnji život i ustroj Crkve onih vrijednosti i mjerila, kojima je oblikovan unutarnji život Presvetog Trojstva, navela je dr. sc. Pehar.

U drugom dijelu predavanja izložila je kršćansku vjeru u jednoga Boga u trojstvu osoba, pri čemu dolazi do izražaja trojstvenost u jednosti biti i jednost kao jednost zajedništva. To je vjera u jednoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga, koja je specifičan kršćanski izričaj monoteizma. Riječ je o najdubljem otajstvu i istini vjere koja nadilazi ljudski razum, a primljena je u osobi i preko iskustva Isusa Krista. Prema toj objavi, unutartrojstveno se jedinstvo kao jedinstvo ljubavi očituje u zajedništvu božanskih osoba u njihovoj jednoj volji, jednoj moći i jedinstvenom djelovanju, neodijeljenom i nerazdijeljenom u jednom Božjem biću. Ovakva personalna egzistencija trojednoga Boga pretpostavka je i otvorena mogućnost zajedništva Boga s čovjekom, koje se soteriološki gledano ostvaruje u Crkvi koja je narod Boga Oca, tijelo Sina i hram Duha Svetoga, tako da možemo govoriti o trinitarnoj ekleziologiji, oblikovanju unutarnjeg života i ustroja Crkve po uzoru na unutarnji život Božanskog Trojstva. Tako je u trećem dijelu dr. sc. Pehar promišljala unutarnji život Crkve ostvaren prema uzoru unutartrojstvenoga zajedništva. Po uzoru na jedinstvo Trojstva i jedinstvo Crkve treba biti perihoretsko prožimanje u ljubavi, zajedništvo bez autoritarnosti, vladalaštva i uniformnosti i osobnost oslobođena individualizma i sebičnosti. Oblikovano kroz komplementarnost sinodalnosti i hijerarhičnosti, pokazuje se kao put ostvarenja i preobrazbe Crkve i putokaz spasenja svijetu.

Na kraju je dr. sc. Pehar uputila na euharistiju kao na istinsko mjesto u kojemu se ovakvo zajedništvo Crkve ostvaruje, očituje, slavi i uči. Tako se trinitarna ekleziologija usko povezuje s euharistijskom ekleziologijom. U euharistiji se Crkva prepoznaje kao zajedništvo različitih službi, ali jednakih u dostojanstvu djece Božje koje proizlazi iz krštenja. Stoga se upravo u euharistiji očituje i kakvo treba biti zajedništvo Crkve ukoliko ona svojim životom želi biti istinska ikona Trojstva.

Dakako da savršenost božanskog zajedništva nije do kraja ostvariva ni na kakvoj razini ljudskog zajedništva, pa ni u Crkvi koja je i zemaljska i božanska tvorevina. Međuljudski odnosi, pa i oni unutar Crkve, uvijek ostaju odnosi u svojoj nedovršenosti i ranjivosti. Za razliku od Presvetog Trojstva u kojemu je komunikacija ljubavi potpuno naravna, ljude za takvu komunikaciju treba odgajati. Stoga na kraju predavanja dr. sc. Pehar upućuje i na veliku važnost općeljudskog i duhovnog odgoja za odgovorno življenje jedinstva zajedništva na koje je Crkva pozvana po uzoru na božanski život. Ipak, unatoč svih nedovršenosti i nesavršenosti, uzornost života Presvetog Trojstva ostaje za Crkvu trajan ideal vlastite egzistencije i trajan izazov djelovanja u svijetu.

Poslijedoktorand na Katedrali fundamentalne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Jakov Rađa, govoreći o temi, istaknuo je da je svaka generacija na svoj način živjela u posebnim vremenima, ispunjenim određenim prednostima i teškoćama. Promjena epohe u kojoj mi živimo nosi u sebi poziv na otkrivanje biti Crkve i svih dimenzija njezina života, pa tako i svećeničkog poziva. Preobrazba svećeništva u promjeni epohe nije prilika za pridavanje svećeništvu nekih novih etiketa, nego poziv na obnovu svećeničkog poziva, a svaka obnova u Crkvi živi od povratka na izvore i posadašnjenja, istaknuo je dr. sc. Rađa. Promjena epohe posebno je obilježena krizom temeljnih odnosa u životu čovjeka, a to su odnos s Bogom i odnos s bližnjima. Naime, dogodilo nam se ne samo iskakanje religijske dimenzije iz svakodnevice, nego i izgaranje bratstva među ljudima, narodima i nacijama, a to je dovelo do rastućeg individualizma, brisanja različitosti, socio-okolišne krize i opasnosti da čovjek čovjeku postane neprijatelj. U visoko digitaliziranoj kulturi odnose s drugima naizgled nikada nije bilo lakše ostvarivati, no kakvi su ti odnosi? Odnosi ostvareni u virtualnom svijetu zastrašujuće su nepotpuni jer oni ne uključuju stvarno zajedničko življenje, miješanje i susretanje. U tom kontekstu izvorno poslanje svećenika kao graditelja zajedništva, tj. Crkve nikada nije bilo aktualnije jer u vremenima kada je kultura u opasnosti skliznuti u neljudsko, svećenik je u prilici graditi otoke čovječanstva koji svijetu mogu pružiti toliko potrebnu nadu da je istinsko zajedništvo moguće, smatra dr. sc. Rađa.

Istaknuo je da svaka epoha, a posebno promjena epohe, traži prije svega posadašnjenje ekleziologije radi boljeg svjedočanstva vjere u povijesti i dubljeg razumijevanja odnosa između različitih sastavnica Božjeg naroda, osobito između svećeništva svih krštenika i ministerijalnog svećeništva. Preobrazba ministerijalnog svećeništva može se dogoditi samo na tragu povratka ekleziologije na vlastite izvore, pothvat koji je započeo Drugi vatikanski koncil, koji su nastavili pape nakon Koncila i na čijem tragu se nalazi učiteljska služba pape Franje. U svojoj posljednjoj enciklici Fratelli tutti, papa Franjo iznosi svoju ekleziološku sintezu za promjenu epohe i podsjeća Crkvu da je majka, znak jedinstva i ambijent u kojem su razlike pomirene djelovanjem Duha Svetoga. Majka je jer donosi spasenje i rađa novoga čovjeka po riječi Božjoj i slavlju sakramenata; znak je i sredstvo jedinstva jer odražava i omogućuje čovjeku da živi u zajedništvu Oca, Sina i Duha Svetoga, a to je jedinstvo u različitosti; razlike su u njoj pomirene djelovanjem Duha Svetoga jer različitim pozivima i službama u Crkvi prethodi jednakost u dostojanstvu svih krštenika. Na temelju ovakvih eklezioloških naglasaka svećenički identitet i poslanje otkrivaju se u svojoj naravi koja je relacijska i mistagoška. Naime, ministerijalni svećenik postoji radi služenja svećeničkom narodu i uvođenja Gospodinovih učenika u Božji, tj. crkveni način života u kojemu zajedništvo nije zapreka za različitosti, a različitosti ne stoje na putu savršenom jedinstvu, naveo je dr. sc. Rađa. Pojasnio je da je drevni naziv za čovjeka koji živi takvim načinom života  vir ecclesiasticus, izraz koji ne pripada etičkim, nego ontološkim kategorijama i opisuje osobu obdarenu božanskom naravi u sakramentu krštenja. Čovjek je to kojeg odlikuju tri karakteristike; briga za crkveno jedinstvo i poštivanje različitosti, što ga dovodi do njegovanja duha umjerenosti, tj. nesklonosti ekstremima; napajanje na tradiciji Crkve, tj. riječi Božjoj koja je uvijek iznova aktualizirana u Crkvi; predanje Bogu i poslušnost Crkvi, jedini put za onoga tko ne živi individualnim, nego zajedničarskim načinom života. Crkva je majka jer rađa i odgaja čovjeka za život koji se najbolje može opisati kao život osobe, shvatimo li tu riječ na način kako se ona shvaća u otajstvu Trojedinoga Boga, a majčinstvo Crkve očituje se na poseban način u očinstvu crkvenih pastira koji po navještaju riječi i slavlju sakramenata služe rađanju i razvoju Kristova života u drugim i novim ljudima Crkve. U vremenu slabljenja komunitarne dimenzije ljudske egzistencije i jačanja pogleda koji u čovjeku gleda samo individuu, žuran postaje poziv koji promjena epohe upućuje svećenicima, a to je da ponovno otkriju svoje izvorno poslanje koje se sastoji u misionarskom izlasku kako bi ljude upoznali s Bogom koji ima lice, ime i srce, kako bi ih po sakramentima povezali s milošću posinjenja i preko milosti posinjenja s njima samima, zaključio je dr. sc. Rađa.