TRAJNO GORIMO U MOLITVI I ZAHVALJIVANJU BOGU

Kateheza br. 26 – Sva stvorenja neka slave Gospodina
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 150
“Hvalite Boga u Svetištu njegovu,
slavite ga u veličanstvu svoda nebeskog!
Hvalite ga zbog silnih djela njegovih,
slavite ga zbog beskrajne veličine njegove!
Hvalite ga zvucima roga,
slavite ga harfom i citarom!
Hvalite ga igrom i bubnjem,
slavite ga glazbalima zvonkim i frulom!
Hvalite ga cimbalima zvučnim,
slavite ga cimbalima gromkim!
Sve što god diše
Jahvu neka slavi! Aleluja!”

1. Himan koji je podupro našu molitvu je posljednja pjesma Psaltira, psalam 150. Posljednja riječ u toj knjizi molitava Izraela je aleluja, to jest čista zahvala Bogu i zbog toga se taj psalam javlja dva puta u Časoslovu, druge i četvrte nedjelje. Kratki je tekst razdijeljen uzastopnim slijedom od deset imperativa koji ponavljaju istu riječ “hallelű”, “slavite!” Upravo kao da su vječna glazba i pjesma koja nikada neće ugasnuti, kao što se to događa i u slavnoj “Aleluji” Händelovog “Mesije”. Zahvala Bogu postaje svojevrsni dah duše, koji ne poznaje prekida. Kao što je pisano “to je jedna od nagrada čovjeku: spokojno veličanje, sposobnost slavljenja. Dobro ju izražava fraza koju je rabin Akiba dao svojim učenicima: Jedna pjesma svaki dan,/ jedna pjesma za svaki dan” (A. J. Heschel, Chi è l#!uomo?, Milano 1971., str. 198).

2. Psalam 150 kao da se razvija kroz tri dionice. Na početku, u prva dva retka (rr. 1-2), pogled upiremo u “Gospodina” u “Svetište njegovo”, u njegovo “veličanstvo”, u “njegova silna djela”, u “veličinu njegovu”. U drugom dijelu – koji nalikuje pravom glazbenom taktu – u zahvalu se uključuje orkestar hrama na Sionu (usp. rr. 3-5b), koji prati pjesmu i obredni ples. Na kraju, u posljednjem retku tog psalma (usp. r. 5c) prizor je svega svijeta, kojeg predstavlja “sve što god diše”. Sam se život pretvara u hvalu, koja se uzdiže od stvorenja ka Stvoritelju.

3. Mi ćemo se sada, u ovom našem prvom susretu s psalmom 150., zadovoljiti time da se zadržimo na prvom i posljednjem dijelu himna. Oni čine gotovo okvir drugoga dijela, koji zauzima središte kompozicije i kojeg ćemo proučavati kasnije, kada taj Psalam bude ponovno predložen u Časoslovu.
Prvo sjedište u kojem se razvija glazbena i molitvena nit jest “svetište” (usp. r. 1). Hebrejski izvornik govori o “svetome”, čistom i onozemnom prostoru u kojem boravi Bog. Tu, dakle, postoji neki odnos prema nebeskom i rajskom obzoru gdje se, kako će pojasniti knjiga Otkrivenja, slavi vječno i savršeno bogoslužje Jaganjcu (usp. primjerice Otk 5,6-14). Božje otajstvo, u koje sveci bivaju primljeni radi punine općinstva, mjesto je svjetla i radosti, objave i ljubavi. Nisu uzalud, premda sa određenom slobodom, drevna grčka tradicija Sedamdesetorice i sam latinski prijevod Vulgate predložili namjesto “svetište” riječ “sveti”: “Hvalite Gospodina sa svetima njegovim”.

4. S neba se misao spušta na zemlju s naglaskom na “silna djela” Božja, koja očituju “beskrajnu veličinu njegovu” (r. 2). Ta su silna djela opisana u psalmu 104., koji poziva Izraelce da “pripovijedaju sva njegova čudesa” (r. 2), da se sjećaju “čudesa koja učini, njegovih čuda i sudova usta njegovih”; psalmist potom podsjeća na “Savez koji sklopi s Abrahamom” (r. 9), čudesnu Josipovu povijest, silna djela oslobođenja iz Egipta i prolaska kroz pustinju te na kraju dara zemlje. Drugi psalam govori o tjeskobnim situacijama iz kojih Gospodin oslobađa one koji njemu “vape”; oslobođeni se više puta pozivaju da uzdižu hvalu zbog silnih djela koje je Bog učinio: “Neka hvale Jahvu za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim” (Ps 106,8.15.21.31). Tako se može razumjeti, u našem psalmu, spomen “snažnih djela”, kako kaže hebrejski izvornik, to jest moćnih “silnih djela” (usp. r. 2), koja Bog prosipa u povijesti spasenja. Zahvala postaje ispovijest vjere u Boga Stvoritelja i Otkupitelja, radosno slavljenje božanske ljubavi, koja se izražava u stvaranju i spašavanju, dajući život i oslobođenje.

5. Stižemo tako do posljednjeg retka psalma 150 (usp. r. 5c). Hebrejski glagol koji se koristi da bi se označilo “žive” koji slave Boga upućuje na disanje, kako se kaže, ali i na nešto intimnije i dublje, prirođeno čovjeku. Premda se može reći da je cijeli život stvorenoga himna hvale Stvoritelju ipak je točnije smatrati kako je prvotni položaj u tome zboru pridržan ljudskom stvorenju. Preko ljudskog bića, glasnogovornika cijeloga stvaranja, sva živa bića slave Gospodina. Naš životni dah, koji znači također samosvijest, svijest i slobodu (usp. Izr 20,27), postaje pjesma i molitva svega živoga u svemiru. Stoga međusobno razgovarajmo “u psalmima, hvalospjevima i nadahnutim pjesmama! Pjevajte Gospodinu u svom srcu i slavite ga!” (Ef 5,19).

6. Prilikom prepisivanja redaka psalma 150 hebrejski rukopisi često uz njih donose sliku Menoraha, čuvenog svijećnjaka sa sedam krakova, postavljenog u Svetište nad svetištima jeruzalemskog hrama. Sugeriraju tako lijepo tumačenje toga psalma, pravi “Amen” koji oduvijek prati molitvu naše “starije braće”: sav čovjek, sa svim glazbenim instrumentima i oblicima koje je sam svojim stvaralaštvom izumio – “rog, harfa, citra, bubnjevi, igra, glazbala zvonka, frula, cimbali zvučni, cimbali gromki”, kako kaže psalam – ali i “sve što god diše” pozvano je gorjeti poput Menoraha pred Svetištem nad svetištima, u trajnoj molitvi hvale i zahvaljivanja. Ujedinjeni sa Sinom, savršenim glasom cijeloga svijeta kojeg je On stvorio, i mi postajemo neprestana molitva pred Božjim prijestoljem.