To je dio njihove đakonske pastoralne godine na kojoj je sveučilišni kapelan vlč. dr. Davor Vuković jedan od predavača. Đakoni Josip Vuksanović i Mihael Macanić te vlč. Vuković su na početku susreta zajedno sa studentima i mladima iz Udruge Duhos predmolili župni križni put. Uslijedilo je misno slavlje u Župi sv. Ćirila i Metoda koju je predvodio vicerektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu vlč. dr. Davor Senjan, a koncelebrirali su domaći župnik i dekan Osječkog istočnog dekanata preč. Alojz Kovaček, vlč. Ljubomir Sturko, vlč. Davor Vuković te vlč. Robert Mackuljak, a đakoni su posluživali.

Đakoni su se upoznali s radom i djelovanjem udruge Duhos te aktivnostima i susretima koje postoje unutar rada s mladima i studentima. Pojedini predstavnici udruge Duhos, odnosno voditelji timova predstavili su aktivnosti koje provode unutar pojedinih timova te podijelili svoja iskustva u djelovanju, potaknuli đakone da budu slobodni i blizu mladih osluškujući njihove potrebe i prostore djelovanja koji ih zanimaju. Također, tijekom pripremanja susreta i kateheza da promišljaju o temama koje su aktualne i koje mogu zainteresirati mlade. Tijekom razgovora svoje iskustvo djelovanja i rada te neke savjete i ohrabrenja đakonima su uputili i vlč. Vuković te župnik vlč. Kovaček.

Nakon razgovora uslijedilo je korizmeni susret „Gdje je Bog u patnji?“ koji je predvodio vlč. Senjan. Na početku kateheze dr. Senjan je podijelio patnje u tri kategorije: fizičke, emocionalne i patnje na duši. Fizičke su one raznorazne bolesti, boli na tijelu koje nas ometaju u svakodnevici. Emocionalne patnje se očituju na području osjećaja, posebno tuge, depresije, ostavljenosti, navezanosti. Patnje na duši zajednički možemo objasniti riječju besmisao ili gubljenje smisla i motivacije za životom. Često se pitamo zašto moramo patiti, ako nas Bog voli i stalo mu je do nas. No često ne pronalazimo odgovor koji bi nas zadovoljio i smirio. Također, ponekad lako govorimo o patnji na nekoj teorijskoj razini, ali svjesni smo kada se ona pojavi u našem životu da krenu problemi. U nama se sve buni, budemo frustrirani ili depresivni, pa i često počnemo tražiti krivce svoje patnje, rado bi to prebacili na nekog drugog roditelje, obitelj, pretke, a ako ni u njima ne pronađemo krivca, onda budemo krivi sami mi, naši postupci, propusti… No Isus nas uči kako nismo krivi ni mi, ni preci, nego Bog želi da se na nama očituju njegova velika djela, kako bi se proslavio.

Vlč. Senjan spomenuo je iskustvo koje je imao u susretu s majkom čije je dijete bilo teško bolesno. Nije to prihvaćala, bilo joj je teško, tražila je razloge te boli i patnje, ali ipak u toj velikoj boli pitala se zašto Bog tu bolest nije dao njoj umjesto njezinu djetetu. Time je posvjedočila koliko je zapravo ljubav duboka i velika, spremna preuzeti na sebe i patnje drugoga, pa i smrt.

Kada Bog šalje patnju traži od nas neki zaokret u životu, da mu se ponovno okrenemo i da budemo još više njegovi, možda i da u nama umre ono što nije dobro, što dolazi od zloga. U patnji se možemo vrtjeti sami oko sebe i svojih poteškoća ili se kroz patnju možemo pročistiti i postati puno bolji kršćani i ljudi te doći bliže Bogu. Umjesto da molimo da nas Bog oslobodi od križa i patnje molimo Boga da u toj patnji pronađemo smisao, njegovu ljubav i njega samog. Koliko nam je samo ljubavi pokazao dajući život na križu za naše grijehe. Često je križ koji nas najviše boli i ranjava onaj kojega nismo prihvatili. Kada Bogu zavapimo da nam pomogne u nošenju te boli, on dolazi i pomaže, ali sami ne možemo ni prihvatiti ni nositi, bez Boga ne ide. Upravo u tom predanju pokazuje se naš karakter, sami možemo vidjeti računamo li mi zapravo s Bogom ili računamo sa svojim snagama.

Nakon izložene teme uslijedilo je svjedočanstvo đakona Josipa Vuksanovića koji je mladima kroz tri iskustva njegove formacije govorio o važnim porukama koje bi mogli primijeniti u svom životu i traženju životnog poziva. Prisjetivši se oduševljenja s kojim je prije 8 godina ušao u sjemenište, mladima je poručio da žive i služe Bogu u ovom trenutku na način da se svega toga za 10-ak godina rado sjećaju. Ako mislimo da se za 10 godina nećemo sjećati ovog trenutka, onda je sad vrijeme da se mijenjamo, da krenemo putem kojim nas Bog poziva, da se odazovemo, premda svjesni svojih nedostataka i strahova, ali znajući da se, kada dođemo na taj Božji put, srce smiri i oduševljenje za Boga raste. Drugom porukom motivirao je mlade da nikada ne odustaju, koliko god nekad bilo teško, posebno ako prepoznaju da ih Bog poziva. Tijekom studiranja iskusio je razne poteškoće, mislio je da to nije za njega i da treba odustati, da takvim pristupom neće moći dovršiti studij i kasnije biti dobar svećenik. No, uz Božju pomoć i ljude koje mu je Bog stavljao na put, iznova se motivirao i vraćao, trudio i radio te u konačnici ustrajao i dovršio svoj studij. Svjesni da ne možemo sami u tome, tražimo Božju pomoć u tome. I treća situacija koju je podijelio povezana je uz strah od vlastitih nesavršenosti koje će se preslikati u njegovo svećeništvo. Uoči ređenja, tijekom duhovnih vježbi i dalje je osjećao nesigurnost i smatrao je da nije sposoban biti dobar svećenik. Molio je i predavao to Gospodinu. I nakon nedjeljne pričesti nestao je svaki strah, osjetio je kako mu je Bog blizu i kako će mu uvijek davati snage za sve potrebno. Možda ćemo se sami sebi nekad činiti nedostojni, kao majka, sestra, otac, časna sestra, svećenik, to i jesmo, ali uz Boga, euharistiju, njegovu snagu i našu predanost dopustimo da Bog vodi naše živote, a ne mi, svojim vlastitim snagama i tada ćemo ostvariti taj poziv koji Bog od nas traži.

Nakon svjedočanstva uslijedilo je klanjanje križu koje je predvodio đakon Mihael Macanić, a pjevanjem animirao Duhos bend. Tijekom i nakon susreta bila je prilika za ispovijed, a nakon susreta i druženje. Korizmeni susreti nastavljaju se 12. ožujka temom „Prijatelju, izdaješ me?!“ koju će predvoditi vlč. Antun Nikolić.