“Europo trećeg tisućljeća ‘neka ti ne klonu ruke'”, poziv je koji je Ivan Pavao II. uputio sadašnjem i budućim naraštajima Starog kontinenta u govoru na otvorenju Druge posebne europske sinode biskupa. Taj poziv prije svega predstavlja toliko potrebni poticaj na nadu europskim narodima pred izazovima s kojima se suočavaju pripremajući se prijeći prag trećeg tisućljeća. Kao da se u srce europskog čovjeka uvukao neki strah, ravnodušnost, bijeg od stvarnosti, i tuga koji predstavljaju stvarnu prijetnju da mu ruka klone, da se preda, da odustane. Europski narodi poput umorna čovjeka usporavaju korak i sve teže hode povijesnom scenom opterećeni bolnim uspomenama tolikih ratova vođenih na kontinentu, gulaga, poniženja, tlačenja i obešćašćivanja osoba, podjela među narodima i državama, povijesnih grijeha samih sinova Crkve, rušilačkih ideologija i zastrašujućih eksperimenata. Kao da su posljednji udarac toj nadi zadala događanja na europskoj političkoj sceni u posljednjem desetljeću kada je, nakon prvotnog entuzijazma zbog rušenja ideoloških zidova iz g. 1989., nastupilo teško razočaranje zbog političkih i gospodarskih sebeljublja koja su izronila na površinu u narednim godinama. Na ustima brojnih ljudi u Europi, kako je to istaknuo Papa u spomenutom govoru, ponoviše se ožalošćene riječi dvojice učenika na putu u Emaus: “A mi se nadasmo…”.
Papa u istom govoru svoj poziv na nadu povezuje sa svjedočenjem svetosti tolikih svetaca i svetica u povijesti Crkve koji predstavljaju “najdjelotvorniju i vjerodostojnu predvodnicu poslanja Crkve” te za europske suzaštitnice proglašava sv. Edith Stein, sv. Brigitu Švedsku i sv. Katarinu Sijensku. Osim što njihovim proglašenjem želi istaknuti važnu ulogu žena u povijesti Crkve i društva u Europi, Papa u njima vidi i osobit poticaj i svjetlo europskom kontinentu na njegovu putu prema ujedinjenju u osvit trećeg tisućljeća.
No, tko su zaštitnici? Oni su osobiti vođe čovjeka ili cijelog naroda, a u ovom slučaju cijelog kontinenta. I sami su u različitim povijesnim razdobljima hodočastili putovima Europe ostavljajući za sobom tragove u europskoj povijesti. Tko slijedi te tragove izravno slijedi Kista.
Brigita Švedska je svetica kršćana europskog Sjevera. Ona predstavlja most između Katoličke Crkve i protestantskih crkvenih zajednica. Zajedničko čašćenje katolika i protestanata te velike svetice iz XVII. stoljeća i danas pomaže uzajamnom razumijevanju među kršćanskim zajednicama. Sv. Brigita kao supruga, majka i utemeljiteljica redovničke zajednice pokazuje velike milosti kojima Bog obdaruje čovjeka koji svoju vjeru živi predano i vjerno. Poruka života te svetice danas je osobito aktualna: ne smijemo strahovati da će Europa, čija se kultura temelji na kršćanstvu i koja kao da je danas potpuno raskršćanjena, izgubiti svoju snagu. Riječ kojom Papa započinje apostolsko pismo u obliku “motu propria”, kojim se te tri svetice proglašavaju suzaštitnicama Europe, je nada: upravo ta nada predstavlja onu os koja nas mora potaknuti da se više pouzdamo u beskrajne mogućnosti koje Bog unatoč ljudskim slabostima nudi Europi danas i sutra.
Isto vrijedi i za sv. Katarinu Sijensku koja se osobito časti na europskom Jugu. Ona pokazuje odgovornost pojedinih kršćana za djelovanje i propuste Crkve. Katarina nije bila nezainteresirani promatrač kada je Crkva njezinog doba bila uvučena u političke spletke već je hrabro stupila na scenu i vratila Crkvu na put nasljedovanja Krista. Katarina Sijenska bila je proročki znak. Nije se dvoumila da se, tamo gdje je bilo potrebno, založi cijelim svojim bićem. Upravo ta karizma potrebna je današnjim mjesnim Crkvama.
Od tri nove suzaštitnice sv. Terezija od Križa (Edith Stein) je najmlađa i suvremenica je mnogih današnjih Europljana. Božja milost ju je odvratila od intelektualnog bezboštva prema vjeri u Raspetog. Njezina je vjera dosegla neslućene visine dovevši je na kraju do mučeništva u Auschwitzu. Živjela je i trpjela ono što je napisao francuski mislilac Léon Bloy: “Gospodine moli za one koji te razapinju, ali raspni one koji te ljube”. Križ kao znak Božje ljubavi jedino je mjesto u Europi na kojem smrt predstavlja dobitak, trpljenje radost a očaj radost.
Proglašenje tri nove suzaštitnice Europe nije samo događaj koji se tiče samo Crkve, već je događaj koji ima opće značenje. On pokazuje da se europsko jedinstvo ne gradi na zajedničkoj valuti već na zajedničkim vrijednostima koje će omogućiti da na našem kontinentu konačno zavlada civilizacija ljubavi. (sa)
2