Mons. Aračić pojasnio je kako je čovjek duhovno, psihičko, psihološko i materijalno biće. „Zato je potrebno da ljudi steknu povjerenje u nas kršćane, da imaju s kim razgovarati. U ozbiljnim stvarima nema rješenja na brzinu, nego je to proces koji se odvija u etapama. Ljudi s teškim traumama žive tu s nama i zato smo i mi odgovorni za njih. Steknimo povjerenje drugih ljudi koji pate, a mi ne znamo ni koliko dugo pate ni kako pate. Uzmimo primjer učenika koji se vraćaju u Emaus – Isus ih potiče da govore i sluša ih. To je obrazac ponašanja za svakog od nas prema onima koje život nije mazio: slušati i poticati ih da govore, izađu iz sebe. Ne smijemo biti nasilni, nego dati do znanja da smo raspoloživi i da strpljivo čekamo“, rekao je mons. Aračić.

Nastavio je riječima kako svaki čovjek ima svoju povijest te kako je svaka osoba sveto područje s kojom Bog ima posla. „Ta osoba ima svoju spasopovijest. Bogu nije stalo do propasti čovjeka nego do njegova spasa. Pomozimo drugome i sebi da pogledamo stvarnosti u oči i zauzmemo stav prema svojim postupcima u prošlosti“, rekao je izlagač. Upozorio je na razliku između oproštenja i pomirenja, rekavši kako je oproštenje nužno da bi čovjek bio zdrav i da bi uopće došlo do pomirenja. Objasnio je što nije oproštenje: oprostiti ne znači zaboraviti, nijekati učinjeno, opravdati, odreći se svojih prava ili prava djece, oproštenje se ne može narediti, ne može se prebacivati oproštenje na Boga, ne može više nikada biti kao što je nekada bilo. Pojasnio je korake u procesu opraštanja: odluka da se ne osvećujem, vratiti se sebi, novi pogled na odnose, ponovo otkriti vrijednost uvreditelja i oproštenje je odraz Božjeg milosrđa. Okupljene je potaknuo: „Nađimo vremena za one pored nas koji pate i stecimo njihovo povjerenje“.

Na početku predavače i vjernike pozdravio je donjomiholjački župnik preč. Josip Antolović.