Kršćani imaju moralnu i svetu dužnost živjeti prema običajima svoga naroda, biti dobri građani koji gaje ljubav prema domovini služeći općem dobru, a što posebno uključuje: odgoj potomstva za čovjekoljublje/domoljublje, podložnost zakonitim vlastima, plaćanje poreza, informiranost, sudjelovanje na izborima i izabiranje dobrih predstavnika, sudjelovanje u gospodarskom razvoju, skrb za kulturu, skrb za manjine, skrb za okoliš, obranu zemlje… jer u protivnom oni koji zanemaruju svoje vremenite dužnosti zanemaruju i svoje dužnosti prema bližnjemu i prema samom Bogu te dovode u pogibelj svoje vječno spasenje, rekao je mr. Jakobfi. Predavač je potaknuo raspravu zainteresiranih za govor o kršćanima i domovini, političkom i nacionalnom identitetu, propitivanju vlastitog življenja vjere u (ne)angažiranosti i doprinosu u društvenom i političkom životu za javno dobro (ne vlastite probitke) te o rezultatima istraživanja o (aktualnom) stanju glede domoljublja u Hrvatskoj.

Istraživanje (Prediktori nacionalizma i kozmopolitizma, 2009.) upućuje da s porastom značenja vjere u životu, raste i nacionalizam (domoljublje), dok sa smanjenjem značenja vjere u životu raste kozmopolitizam. Studenti i njihovi roditelji razlikuju se u razini nacionalizma (domoljublja) i kozmopolitizma, pri čemu je kod roditelja izraženiji nacionalizam, a u studenata kozmopolitizam. Studenti i njihovi roditelji razlikuju se u razini individualizma i kolektivizma, pri čemu je kod roditelja izraženiji kolektivizam, a u studenata individualizam. „Kada je riječ ‘o oblicima domoljublja i izraženosti hrvatskog nacionalnog identiteta’, 2009. godine, iskazana su dva tipa domoljublja – nekritičko i kritičko. Oba obilježava pozitivna emocionalna privrženost naciji, za veliku većinu građana (3/4) karakteristično je kritičko domoljublje, nekritičko domoljublje je izraženije kod onih kojima vjera ima veću važnost u životu, a socijalni identitet važniji je za samoostvarenje. Kritičko domoljublje je izraženije kod onih kojima je osobni identitet važniji za samoostvarenje. Aktualno stanje, prema Europskom istraživanju vrednota, 2018., otkriva da ispitanici koji učestalije pohađaju vjerske obrede u većoj mjeri teže k održavanju reda u državi i više podržavaju državni nadzor nad građanima, a u manjoj mjeri sudjeluju u političkom aktivizmu i skloniji su davati više prava građanima da se izjasne o vladinim odlukama. Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina (Izvorišne osnove). U Hrvatskoj prema Ustavu nema političkih Hrvata, već samo etničkih. Manjine se zbog toga nerijetko zbog različitih razloga više povezuje s njihovim ‘matičnim’ zemljama nego s Hrvatskom koje mnogi od njih u životu nisu niti posjetili. Aktualno stanje je izazov i neodgodiv poziv na dodatni razvoj socijalnog pastorala. Zašto? Analizirajući stanje u slici nekritičkog/pasivnog domoljublja vjera je kao bitan čimbenik u životu. Kod kritičkog domoljublja vjera je manje bitan/nebitan čimbenik u životu. Gledajući kozmopolitizam, vjera je kao manje bitan/nebitan čimbenik u životu, a individualizam – vjera je kao manje bitan/nebitan čimbenik u životu. Postoje i nedomoljubne (ne sve) nacionalne manjine“, rečeno je o sadržaju istraživanja. U raspravi je naglašeno kako je kritičko domoljublje zdravo te je bitno posvijestiti kako je kršćanin pozvan iz hrvatskoga naroda da narod evangelizira, naviješta i utjelovljuje Krista te „ako ne bivamo aktivni građani, pasivnim zanemarivanjem svojih vremenitih dužnosti u Božjemu narodu dovodimo u pitanje vlastito spasenje“.

Govoreći o pojmu boguljublja, mr. Jakobfi pojasnio je „da smo pozvani s prvom zapovjedi ljubavi i istom tom mjerom ljubiti drugoga čovjeka“ te se na bogoljublje nadovezuje čovjekoljublje: „Čovjek je slika Božja te zato ljudski rod ima jedinstveno dostojanstvo protegnuto na sve naraštaje i na cijelu zemlju (Kompendij 428). Za one koji žive novi život u Kristu: rasne i kulturne razlike nisu razlog podjela, već izvor plodne suradnje (Kompendij 431; Ivan Pavao II., 1995.). Uloga Crkve je obnavljati i svjedočiti jedinstvo izgubljeno u Babilonu (Kompendij 431). U kontekstu domoljublja, ipak, sveopće bratstvo nije u suprotnosti prema tradicijama i slavom vlastite domovine (Pio XII., 1939.). Čovjek je povijesno biće stvoreno u okviru konteksta čijim su sastavnim dijelom: životni prostor, raspoloživost namirnica i nadasve zajednica, te je kao takav vezan uz određene skupine ljudi (obitelj, druge skupine sve do etničko kulturne grupe – nacije (Kompendij 428; Ivan Pavao II., 1995.) te zbog toga u vršenju ljubavi postoji red prema kojemu treba snažnije ljubiti i u vršenju dobročinstava davati prednost onima s kojima nas vežu posebne veze. (Pio XII., 1939.), tj. treba gajiti velikodušnu i vjernu ljubav prema domovini, ali bez duhovne skučenosti (GS 75). Nacionalne manjine su skupine sa specifičnim pravima (vlastito postojanje, očuvanje kulture, jezika, vjerskih uvjerenja i bogoštovlja) i obvezama (moraju nadasve surađivati na općem dobru države u kojoj žive (Kompendij 387)“. Razmatrajući podtemu o kršćanima i domovini, predavač je uputio na niz dokumenata, pojasnivši: „Narod Božji nema svoje domovine na zemlji, ali baš zbog toga on živi i ostvaruje se u brojnim domovinama onih naroda koji su se njemu priključili, a zajednica vjernika mora biti duboko ukorijenjena u narodu. Za pojedinog Kristovog učenika zemaljska domovina je ono što donosi u narod Božji kao svoj društveni kontekst kojega ne napušta i ne odriče se te je okvir unutar kojega najneposrednije pripravlja uspostavu Kraljevstva Božjeg. Zato narod Božji nije prisutan i oblikovan u nekom narodu samo zbog sebe već ponajprije zbog toga da ostatku naroda naviješta Krista riječima i djelima jer ljudi će se moći spasiti i drugim putovima, čak ako im i ne navijestimo spasenje, no možemo li se mi spasiti ako iz nemara, straha, stida ili zbog povođenja za lažnim idejama propustimo naviještanje?… Kršćani moraju potpuno se kloniti prezira spram tuđeg naroda i ogorčenog nacionalizma, svjedočiti o relativnosti i provizornosti ove stvarnosti, a prema tome i vlastitoga naroda i domovine“. Zaključeno je kako suvremeni izazovi nekritičkoga i kritičkoga domoljublja (većine) jesu neodgodiv poziv na dodatni razvoj socijalnog pastorala, ako je moguće i na župnoj razini dobro je podsjetiti/upoznati vjernike o teologiji domoljublja, o tome da narod Božji nema svoje domovine na zemlji, s moralnom i svetom dužnošću služenja općemu dobru, navještanju, zatim kako osjećati biti prvo kršćanin, a onda Hrvat. Mr. Jakobfi zaključio je raspravu dandanas aktualnom mišlju (Pio XII., 1944.): „Narod živi i pokreće se vlastitim životom, a masa je po sebi nepokretna i može se pokrenuti samo izvana. Narod živi od punine života ljudi koji ga sačinjavaju, od koji je svatko osoba svjesna vlastite odgovornosti i vlastitih uvjerenja. Naprotiv, masa očekuje poticaj izvana, kao laka igračka u rukama onoga koji izrabljuje njezine nagone ili dojmove, katkad spremna slijediti danas ovu, sutra onu zastavu“.