"U Crkvi nije nitko stranac i Crkva nije strana niti jednom čovjeku niti na kojem mjestu"

Ovogodišnja biskupska poslanica za Iseljenički dan – koji naša Crkva slavi na blagdan Svete Obitelji u nedjelju, 31. prosinca, želi pred hrvatsku domovinsku i iseljeničku javnost iznijeti glavne misli sadržane u poruci pape Ivana Pavla II. za Svjetski dan selilaca i izbjeglica, te poruke i izjave s nedavnog VIII. plenarnog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije održane od 10. do 12. listopada u Zagrebu, a također neke zaključke iz vatikanskog priopćenja od 17. 10. 1995.
Papine poruke
Sveti je Otac svojoj poruci dao naslov: “U Crkvi nitko nije stranac i Crkva nije strana nijednom čovjeku”. Ove godine Papa posebno ima pred očima teške prilike u kojima žive ilegalni izbjeglice i stranci u bogatim zapadnim zemljama te poziva mjesne Crkve da se zauzmu za njih. No riječi Svetog Oca imaju sveopće značenje i odnose se na sve selioce među koje svakako spadaju ne samo naši iseljenici diljem svijeta nego i svi prognanici i izbjeglice – žrtve ovoga rata – u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini.
Sveti Otac kaže: “Pojava selidbi sa svojim zamršenim pitanjima izaziva više nego ikada međunarodnu zajednicu i pojedine države” a to pitanje “Crkva promatra očima onoga Krista koji je umro da raspršenu djecu Božju sakupi u jedno (usp. Iv 11,52), da pribere odbačene i približi udaljene, da sve ucijepi u zajedništvo koje se ne osniva na etničkoj, uljudbenoj ili društvenoj pripadnosti, nego na zajedničkoj volji prihvaćanja Božje Riječi i traženja pravednosti”. “Bog nije pristran nego u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu” (Dj 10, 34-35).
Ne samo u zapadnim zemljama, nego i u nas ima ljudi kojima doseljenici, prognanici i izbjeglice smetaju i htjeli bi ih se riješiti. Zato takvima Sveti Otac poručuje: “Važno je bdjeti protiv buđenja neorasizma i odbojnosti prema strancima (ksenofobija), što prijeti da od te naše braće učini žrtvenu jarad za moguće teške mjesne prilike. U Crkvi nitko nije stranac i Crkva nije strana nijednom čovjeku ni na kojem mjestu”. No nije dovoljno boriti se protiv ksenofobije, nego se pozitivno treba zauzeti za tu kategoriju pučanstva: “Solidarnost je preuzimanje odgovornosti za onoga koji se nađe u teškoći. Za kršćanina selilac (prognanik, izbjeglica) nije samo pojedinac koga treba poštovati u skladu sa zakonskim propisima, nego osoba koja svojom nazočnošću poziva u pomoć i čije potrebe obvezuju našu odgovornost”. A ta naša odgovornost proistječe iz naše vjere: “Čovjek, osobito ako je slab, nezaštićen, gurnut na rub društva, sakramenat je Kristove prisutnosti. Krist je doista došao tražiti i spasiti onoga koji je bio izgubljen, prihvatiti one koji su od društva isključeni, napušteni i odbačeni. Stranac bijah a vi me primiste” (Mt 25,35).
Tu Papa upućuje poziv cijeloj Crkvi: “Crkva je dužna ne samo cjelovito predlagati to učenje Gospodinove vjere, nego također pokazivati kako taj nauk prikladno primjenjivati u povijesne promjene. Zato pozivam mjesne Crkve neka potiču na razmišljanje, neka daju smjernice kako bi pastoralni i socijalni djelatnici bili opskrbljeni informacijama za razložno postupanje u tako osjetljivom i složenom zadatku. Treba biti jasno da pravedan mir uključuje i pravedna rješenja za te prognanike i za sve koji su protiv svoje volje morali napustiti vlastiti dom, njihovo pravo na povratak te na miran i siguran život u svom zavičaju moraju biti zajamčeni”. Papa ne zaboravlja niti povratnike pa o tome kaže: “Vrlo je važno da javno mnijenje bude dobro upoznato sa stvarnim uvjetima života u zemlji podrijetla tih doseljenika, s nevoljama u kojima se nalaze i opasnostima koje im prijete ako se budu vratili. Bijeda i nesreća koja ih pogađa razlog su više za plemenito izlaženje ususret doseljenicima” (povratnicima).
No iskustvo govori da se svi neće vratiti i da će ostati tu gdje su se nekako snašli. Zato Sveti Otac kaže da treba pomoći: “Onima koji su se nakon dugog prebivanja ukorijenili u novu sredinu toliko da bi im povratak u stari kraj bio poput prisilnog iseljenja, s teškim posljedicama, osobito za djecu”.
Sjetimo se da je Papa ove riječi uputio cijeloj Katoličkoj Crkvi i da se one mogu primijeniti na prilike među migrantima, iseljenicima, prognanicima i izbjeglicama na svim kontinentima i to zato što su to općeljudska načela koja svoju potvrdu i novu snagu dobivaju u nauku Isusa Krista.
No upravo ta načela Sveti je Otac primijenio na ove naše prostore kad je sa svojim suradnicima 17. 10. 1995. imao u Vatikanu izmjenu misli o našim prilikama s biskupima ordinarijima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Makedonije, Srbije i Crne Gore, pa je tada, među ostalim, rečeno: “Nastaviti, i ako je moguće povećati djela dobrotvorne ljubavi, materijalne i duhovne, na svim razinama, bez razlike na etničku ili religioznu pripadnost. Osobitu pozornost usredotočiti na izbjeglice, odakle god oni dolazili, da bi se iznova u svojstvenoj različitosti uklopili u društveno tkivo u pojedinim zemljama i među njima: brat brata ne smije tek podnositi, nego ga ljubiti. Podupirati bratimljenja među biskupijama i župama bolje stojećih Crkava i onih koje su u dotičnim područjima najteže oštećene, te bez odlaganja započinjati obnovu svetih mjesta koja su ratom razorena, jer su to znakovi nade i sredstava za zajedništva”.
Poruke i izjave hrvatskih biskupa
A poruke i izjave hrvatskih biskupa nisu drugo nego primjena kršćanskih načela i riječi Svetog Oca na prilike u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini: “Svakome mora biti jasno da pravedan mir uključuje i pravedna rješenja za te prognanike (tj. iz Bosne, Vojvodine, Boke Kotorske) i za sve koji su protiv svoje volje morali napustiti vlastiti dom, njihovo pravo na povratak te na miran i siguran život u svom zavičaju moraju biti zajamčeni. Radi toga su odredili da se formira poseban koordinacijski odbor HBK za usklađivanje raznovrsnih inicijativa u pomaganju domovine i olakšavanju povratka naših prognanika i izbjeglica. Predsjednik HBK kardinal Franjo Kuharić rekao je da sada “Živimo u vremenu kad nam se prognanici vraćaju svojim kućama, kad smo pred zadatkom duhovne i materijalne obnove naše domovine”. I nakon što su naši crkveni pastiri o svim pitanjima povezanim s povratkom i obnovom iscrpno raspravljali, oni su u svojoj poruci rekli: “Nanovo podignuti sela i gradove, obnoviti društveni i crkveni život – zaista je velika i naporna zadaća. Bez osobna zalaganja, požrtvovnosti i uzajamne pomoći ne može ni započeti, a kamoli biti dovršeno djelo obnove. Poteškoće na putu obnove mogu izazvati strah pred veličinom zadaća. Ali oslonjenost na Božju riječ svladava strah i daje hrabrost u suočavanju s poteškoaama. Možda su upravo ove okolnosti prigoda da dublje iskusimo snagu Isusovih riječi: “Nemojte zabrinuto govoriti: #!Što ćemo jesti#! ili #!Što ćemo piti#! ili #!U što ćemo se obući#! – zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije kraljevstvo nebesko i pravednost njegovu a sve će vam se ostalo nadodati” (Mt 6, 31-33). Iz ove kušnje kršćansko lice naše Crkve treba zasjati novom ljepotom i svetošću”. I sada se biskupi izravno obraćaju za pomoć domaćoj i iseljenoj javnosti: “Nadamo se da će se pokrenuti i šira solidarnost na čitavom prostoru naše domovine i to da će se nastaviti zauzetost naših iseljenika koji su se kroz sve ove ratne godine u tome iskazali”. Radi toga su odredili da se formira poseban koordinacijski odbor pri HBK za usklađivanje raznovrsnih inicijativa pojedinih biskupija i redovničkih zajednica u obnovi vjerskih objekata i kuća na oslobođenim područjima. A mnoge konkretne oblike te pomoći biskupi su nabrojili u svojoj poslanici za “Nedjelju Caritasa”.
Poziv iseljenicima da se vrate u domovinu
Sada kad se vratio mir na ove naše prostore i kada treba obnoviti i napučiti velika napuštena područja, posebno je važna ova riječ naših biskupa: “Veliki povijesni preokret i mogućnosti da slobodno žive u svojoj domovini otvaraju i našim iseljenicima, nakon pola stoljeća njihova prisilna raseljavanja, put povratka na rodnu grudu”.
Mi smo svi svjesni činjenice da ima na stotine tisuća Hrvata u svijetu koji čeznu za domovinom i koji bi se rado odmah vratili u Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, ali im to njihove osobne i obiteljske prilike ne dozvoljavaju, a i prilike u starom kraju nisu uvijek takve da im on može pružiti bar nešto od onoga što imaju u svojoj novoj domovini. Ipak će se naći ne mali broj onih koji će sve žrtvovati samo da se vrate i da pridonesu obnovi domovine. Njima će i državne vlasti u nas preko posebnog ministarstva za povratnike i drugih ustanova nastojati olakšati povratak.
A velika većina koja ostaje raspršena po svim kontinentima organizirat će se putem hrvatskih katoličkih misija i drugih hrvatskih udruga u pomaganju obnove domovine i olakšanju povratka naših prognanika i izbjeglica. Poznato je koliko je hrvatsko iseljeništvo pomoglo domovini u ove četiri godine rata i zato će upravo to razdoblje ostati zapisano zlatnim slovima u povijesti hrvatske dijaspore. I dok Crkva u Hrvata našim vjernicima diljem svijeta izražava priznanje i duboku zahvalnost, uvjerena je da će oni – predvođeni svojim svećenicima, socijalnim radnicima i pastoralnim suradnicima, laicima i časnim sestrama – i nadalje i otkidati od svojih usta pomažući poslijeratnu obnovu Hrvatske, Bosne i Hercegovine.
U tim mislima želim svima sretan Božić i blagoslovljenu 1996. godinu.
U Zadru, o Božiću

Mons. Marijan Oblak,
nadbiskup zadarski,
predsjednik Vijeća HBK za migracije