Koncelebrirali su članovi požeškoga Stolnog kaptola – prepošt Ivica Žuljević, kanonici Antun Ćorković, Mario Sanić i Mladen Štivin – davorački župnik Mario Cimbal, te biskupov tajnik Matej Siluković. U pozdravu biskup je podsjetio na preminulog Tomislava Ivančića, ustvrdivši kako je najvažniji podatak njegova života vezan uz krstionicu ove crkve gdje je počeo duhovno rasti te da navedeni podatak ima značenje za vječnost. Kazao je „da se želimo vjernički spomenuti njegova života i smrti upravo ovdje u davoračkoj crkvi pokraj krstionice njegova preporoda, a na oltaru prinijeti njemu na spomen Isusovu žrtvu ljubavi i njegove pobjede nad smrću, čiji dionici postajemo po svetoj misi.“ Pozvao je vjernike da „u ovo slavlje uključe i druge preminule svećenike podrijetlom iz Davora, te ih povjere milosrdnoj Božjoj ljubavi, zahvalni za veličinu dara koji im je udijelio svećeništvom, i moleći za nova duhovna zvanja.“

U homiliji biskup je izrazio uvjerenje da su svi sudionici slavlja u srcu dobro raspoloženi za razmišljanje o naviještenoj Božjoj riječi, kako bi ona i u njima snažno odjeknula kao u srcu svećenika Tomislava kojeg se spominju. Ustvrdio je kako „Božja riječ gotovo uvijek ide nekim drugačijim smjerom nego naše riječi, jer nam prenosi Božju logiku i njegove naume.“

!Tako nam Božja riječ u naviještenom prvom čitanju iz Knjige postanka predstavlja pothvat gradnje babilonske kule, povezujući ga s pitanjem jedinstvenog ljudskog govornog jezika u kojem su se ljudi sporazumjeli u nakani da si navedenom gradnjom osiguraju ime veliko do neba“, rekao je biskup.

Pripomenuvši kako „nečemu sličnome svjedočimo i danas u nadmetanju nekih država i naroda da upravo na svom području izgrade najvišu zgradu na svijetu, kao znak njihove moći i veličine“, biskup je ustvrdio kako nisu najveći oni ljudi koji su podigli navedena zdanja, koja su nerijetko očitovanje zarobljenosti vlastitom taštinom i sebičnošću po kojima se ne postaje velik čovjek. Bog je graditeljima babilonske kule pomrsio jezike, raspršio ih po svem svijetu i na taj način ih usmjerio na drugačiji put kojim se postaje velik. Taj put je potpuno objavljen u Isusu Kristu, koji je sišao „s neba na zemlju“, obrnut od puta graditelja kule babilonske „doprijeti do neba“, ustvrdio je biskup.

Istaknuo je da upravo zbog toga čovjek treba s Isusom Kristom tražiti i ostvarivati svoju veličinu ovdje na zemlji. Dodao je da je to potrebno imati na umu i u slučaju kad države i pojedinci u naše vrijeme ulažu velika novčana sredstva u istraživanje svemira, kako bi onda na neki način njime zagospodarili. Kazao je kako nije primijetio da je postao bolji onaj čovjek koji se vinuo put nebesa i prošetao svemirom te sletio na mjesec. Spomenuo je kako je i izjava ruskog astronauta Jurija Gagarina da na svom svemirskom letu nije susreo Boga, jedan od poziva da ga tražimo ovdje na zemlji.

„U to nas uvjerava Isus u današnjem evanđelju kad tumači Petru i drugim učenicima da će se objava njegove veličine kao Krista, Pomazanika, Sin Boga živoga, ostvariti u njegovoj osudi i nasilnoj smrti, ali da će treći dan uskrsnuti i tako čovjeka unijeti u nebesku slavu. Pozvao je da onaj koji želi biti njegov učenik uzme svaki dan svoj križ i ide za njim te na taj način bude pobjednik. Protumačio im je kako je Božji naum drugačiji od ljudskog i očituje se u paradoksu: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi njega i kraljevstva nebeskog taj će ga spasiti. To je put susreta s Bogom živim ovdje na zemlji koji spašava“, pojasnio je.

„Onaj tko cijelim vjerničkim srcem prianja uz ovu riječ, razumije govor i naum koji nam je Bog obznanio u Isusu Kristu, koji je vječna Božja Riječ, kako veli sv. Ivan u proslovu svog evanđelja, taj ne traži Boga u svemirskim prostranstvima, nego ovdje na zemlji susreće Boga živoga koji spašava i čovjeka čini velikim“, istaknuo je biskup.

Kazao je da se mladi Tomislav Ivančić uz pomoć svojih roditelja i cijele župne zajednice na čelu s marnim župnikom vlč. Franjom Mačekom, u svom mladenačkom srcu probudio za taj Božji govor i njegove istine, oduševio do te mjere da je odlučio postati svećenik, kako bi naviještao Božju riječ i promicati evangelizacijske seminare, služio utjelovljenoj Božjoj Riječi, Isusu Krist, da što snažnije uđe u srca ljudi te im omogući „Susret sa živim Bogom“ – kako nosi naslov jedna njegova knjiga – pružajući im svjetlo u mraku, smisao u besmislu, utjehu u nevoljama. Svećenik Tomislav bio je duboko uvjeren da se Boga susreće ovdje na zemlji upravo onako kako Isus tumači u evanđelju, svakodnevno prihvaćajući i noseći svoj križ, i na taj način „imajući udjela u Božjoj pobjedi nad našom ljudskom prolaznošću i smrću, koju je Isus Krist za nas ostvario u vazmenom otajstvu svoje muke, smrti i uskrsnuća“, ustvrdio je biskup.

Zahvalio je Bogu „što nam je u Isusu Kristu pristupio na naš ljudski, zemaljski, patnički način u našoj prolaznosti, i u njoj nam otvorio mogućnost da susretnemo Boga i u njemu pronađemo same sebe.“ Zahvalio je svima onima koji su u našoj Hrvatskoj zemlji od 7. stoljeća do danas povjerovali Božjoj riječi, gradili svoje živote i svoju sudbinu na temelju onoga što je Isus Krist ostvario za nas, živeći vjernost u braku, primajući i odgajajući potomke, i na taj način postavljali čvrste temelje za ovozemaljski život, a još čvršće za vječnost koju nam je Bog željan darovati.

Zahvalio je Tomislavu Ivančiću što je ugradio sebe u naviještanje i svjedočenje te Božje istine o nama, i postao jedan od mnogih dobročinitelja u Hrvatskoj, koji su jednakim oduševljenjem i zanosom nastojali biti Isusovi, naviještali ga i pomagali ljudima da žive dostojanstvo po Bogu. Zamolio je Boga da mu u vječnosti udijeli puninu života za koji se opredijelio ovdje na zemlji, i započeo u krsnom zdencu davoračke župne crkve.

Na kraju slavlja biskup je zamolio Gospodina, darovatelja života, neka udijeli vječnu radost svim svećenicima podrijetlom iz Davora, na čelu s Tomislavom, koji su služili duhovnosti hrvatskog čovjeka, kao i svima onima koji su na njihov poticaj poslušali Božju riječ i nastojali čvršće biti Božji. Zahvalio je nazočnim svećenicima i vjernicima što su sudjelovali na ovom spomen slavlju za preminule davoračke svećenike, napose pak što nastoje čuvati molitveni spomen na njih, ustvrdivši da je „molitva ono što nas međusobno povezuje ovdje na zemlji i s onima u vječnosti.“ Osobitu pak zahvalnost izrekao je pjevačicama, što su i ovom prigodom svojim pjevanjem u njemu oživjele mladenačku liturgijsku duhovnost koju je iz Davora ponio u život kao klicu svećeničkog zvanja.