Pozdravljajući svećenike i vjernike, biskup je izrazio uvjerenje da su ulaznom pjesmom „Uđite s hvalama na vrata njegova“ stvorili raspoloženje za susret, otvorili prostore svoga srca da u njih može ući Božja Prisutnost, njegova riječ. Podsjetivši vjernike da se nalaze u Godini Božje riječi, pozvao ih je da Božjoj Riječi omoguće da ih posjeti, ispuni, prosvijetli i pokrene te da djeluju u skladu s njome. Također ih je podsjetio na treću obljetnicu smrti prof. Tomislava Ivančića, koji je sav bio založen za Božju riječ „i koji je želio da mi u Davoru, ali i šire u Hrvatskoj i izvan nje budemo ponovno evangelizirani“. Rekao je kako želi zajedno s njima tom misom zahvaliti prof. Ivančiću za požrtvovnost kojom je zauzeto svećenički djelovao, te ga povjeriti Božjoj milosrdnoj ljubavi, u uvjerenju da ga je Bog njome zagrlio za vječnost.

Biskup je započeo homiliju prisjećanjem na prijašnje češće dolaske u svoj rodni Davor prof. Ivančića, kada je rado prihvaćao prijedlog poznanika da s njima sjedne u društvo te da – kako se govorilo – malo popričaju. Uvijek su bile na redu novosti koje su pripovijedale različite osobe, ali je na kraju bilo pitanje jesu li one istinite, što je ovisilo dobrim dijelom od osobe koja ih je prenosila. Bio je to povod da biskup kaže nazočnim vjernicima kako u naviještenom ulomku evanđelja ne nastupa neka nesigurna osoba s tvrdnjama neprovjerene istinitosti, nego Isus Krist koji tvrdi s božanskom sigurnošću: „A ja vam kažem!“.

Biskup je podsjetio „kako živimo u medijskom vremenu nagomilanih informacija te ne znamo kome treba vjerovati, ali unatoč tome one oblikuju opći društveni mentalitet te se ljudi jednostavno ponašaju po onome što su – kako kažu – čuli na radiju, vidjeli na televiziji ili doznali putem društvenih mreža“. Tako nerijetko postaju žrtve neistina ili smišljenih konstrukcija za oduzimanje dostojanstva i vjerodostojnosti.

Biskup je istaknuo važnost da upravo u takvom društvu „na prvo mjesto stavimo onoga koji nam pristupa s božanskom istinom o nama, da je prihvatimo i po njoj oblikujemo svoj život“. Zapitao je nazočne, jesu li Isusa Krista stavili u središte pozornosti svoga srca, naglasivši kako im Godina Božje riječi u Požeškoj biskupiji želi pomoći da se čvršće svrstaju među slušatelje njegove riječi. Poručio im je, ako se svaki dan budu prepoznavali u toj Božjoj riječi, otkrit će da nisu slučajni prolaznici ovom zemljom, nego bića koja je Bog smislio u svojoj ljubavi. Zato ih je pozvao da sa sv. Petrom svaki dan Bogu kažu: „Ti imaš riječi života vječnoga“, i na taj način posvjedoče da nisu bića koja žive na površini i u nekom plićaku, gdje se ne može pravo živjeti, nego bića one Božje dubine kojoj je ime ljubav.

Ustvrdivši kako je taj poziv na poslušnost Božjoj riječi na tragu onoga što starozavjetni mudrac Sirah u ulomku prvog čitanja poručuje svojim suvremenicima kad veli: „Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi“, protumačio je kako se u duhu izvornog biblijskog teksta to može prevesti: „Ako hoćeš, možeš držati riječi“, budući da dabár u hebrejskom jeziku najprije znači „riječ“, a onda i „zapovijed“. Tako sintagma „deset Božjih zapovijedi“ zapravo znači „deset Božjih riječi“, pojasnio je biskup, naglasivši kako je Bog u tih deset riječi izrekao više nego ljudi u tisućama svojih riječi, jer je u tih nekoliko riječi, odnosno zapovijedi izrekao sve što je važno za naš sadašnji smisao i za našu vječnu sudbinu. „Mudri Sirah nas uvjerava da je u našoj moći da budemo vjerni, Bog nam je dao na izbor život ili smrt, a u svojoj velikoj mudrosti zna svako čovjekovo djelo“, rekao je. Biskup je to protumačio kao „potvrdu istine da smo mi ljudi stavljeni u neki suodnos ne samo jedni s drugima, nego i sa samim Bogom, koji nas je stvorio kao slobodna bića“. Bog ne prisiljava čovjeka da bude njegov, on poštuje njegovu slobodu i zato mu se uvijek obraća riječima „ako hoćeš“, te na taj način potiče čovjeka da se u svojoj slobodi opredijeli za njega, jer zna da će biti izgubljen i patiti, ako ne bude privinut na njegovo srce, baš kao što se malo dijete osjeća izgubljeno kad mu roditelji nisu u blizini, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da si utisnu duboko u pamet i u srce ovu prevažnu tvrdnju starog mudraca da isključivo o njima, o opredjeljenju njihove slobode za Boga ovisi njihova vječna sudbinu. Poručio im je da prestanu sebe i druge uvjeravati da se nešto ne može, ustvrdivši kako je uvjeravanje da se ovo ili ono kod nas u Hrvatskoj ne može, da u njoj ništa ne valja i da se u njoj ništa ne isplati „naša osnovna pojedinačna i zajednička nemoć“. Biskup je pozvao „da se potaknuti Božjom riječi međusobno potpomažemo kako bismo i u Hrvatskoj uz Božju pomoć puno toga mogli napraviti“. Osvrnuvši se na Isusove riječi u evanđeoskom ulomku, biskup je ustvrdio da je Isus svojim tumačenjem Božjih zapovijedi u Mojsijevom zakonu objavio njihovu puninu. Tumačenjem pete Božje zapovijedi: „Ne ubij!“, Isus je potvrdio da je fizički ubiti nekoga strašan zločin, ali nas je upozorio da je i moralno ubojstvo, odnosno srdžba na drugoga i mržnja, također veliko zlo za koje čovjek mora odgovarati najprije pred svojom savješću, a onda i pred Bogom. Tumačenjem šeste Božje zapovijedi: „Ne učini preljuba!“, i govorom o preljubu u srcu, Isus nas je upozorio da se ova Božja zapovijed može prekršiti ne samo grešnim izvanjskim činom na pravnoj razini, nego i grešnom mišlju u srcu. Drugim riječima, Isus nas upozorava da stvari ne svedemo na izvanjsku razinu, nego da sebe promatramo cjelovito, s obzirom na ono što mi jesmo u svom srcu, i da budno pazimo da nam se u srcu ne nastani nemoć kojoj je ime mržnja, sebičnost i pokvarenost svake vrste, a osobito da se ta nemoć iz našeg srca poput nekog biološkog ili računalnog virusa ne proširi u srca drugih ljudi i uništi ih svojim smrtonosnim djelovanjem ne samo u ovozemaljskom životu, nego i za vječnost. Biskup je pozvao sudionike slavlja da ozbiljno uzmu k srcu ova Isusova upozorenja i da se u svojoj slobodi uvijek nastoje opredjeljivati i svrstavati na Božju pobjedničku stranu. Potaknuo ih je da se u tom svom nastojanju ugledaju na prof. Ivančića, koji je iz vlastitog iskustva osjetio da se isplati biti Božji u svom životu te je u svjetlu Božje riječi tražio odgovore i te odgovore prenosio drugima kroz evangelizacijske seminare. On se nije želio svrstati među pripovjedače neke ljudske ideologije niti među pobornike nekih ljudskih projekata, nego je smatrao da će najbolje poslužiti ljudima ako svoj život uloži da im pomogne najprije shvatiti kakav su oni veličanstveni projekt Božji, a onda i ostvariti ga u svojim životima. Zahvalio je prof. Ivančiću što je iz ovog sela i iz ove crkve u kojoj je kršten ponio zdrav i dobar davorački duh, kojim je jasno vidio sebe u Božjem svjetlu i na taj način postao uzor mnogima u Hrvatskoj i izvan nje kako mogu biti vjerni Bogu, ako to iskreno hoće. Pozvao je sudionike slavlja da na njegov poticaj i primjer s još većom iskrenošću i zauzetošću omoguće Bogu da on svojom istinom bude svjetlo i pokretač u njihovim srcima. Zamolio je Isusovu Majku, koju oni u Davoru osobitu štuju, da svima njima, a osobito djeci i mladima svojim zagovorom pomogne da se ne pogube usred nemoćnih riječi i opredjeljenja u suvremenom društvu, nego da budu ljudi moćnih opredjeljenja za Boga, i da u suradnji s njime oblikuju svoj život.

Nakon pričesti sudionici slavlja su izmolili molitvu u Godini Božje riječi i otpjevali njezin poklik. Potom je domaći župnik Mario Cimbal zahvalio biskupu Škvorčeviću što je pohodio davoračku župu i predvodio misno slavlje, a svećenicima što su svojom nazočnošću uzveličali to slavlje. Na kraju misnog slavlja biskup Škvorčević poručio je sudionicima da mu je bilo lijepo s njima moliti i pjevati davoračkom dušom i glasom. Zahvalivši im što njeguju plemenitost srca za Boga, podsjetio ih je kako ih je Bog u ovom slavlju uvjeravao da mu, ako hoće, mogu biti vjerni i to ne na polovičan način, nego cijelim svojim bićem. Pozvao ih je da se potrude, osobito predstojeće korizme, da svatko od njih, a osobito čitači, iznutra rastu duhovno, kroz zauzetije slušanje Božje riječi i razmišljanje o njoj. Zahvalio im je što, između ostaloga, nastoje pamtiti svoje preminule davoračke svećenike na čelu s prof. Tomislavom Ivančićem, kao i svoje preminule župnike, napose vlč. Mačeka koji je potaknuo toliko toga dobroga što još uvijek živi u njima i među njima. Zahvalio je pjevačima što svojim pjevanjem obogaćuju bogoslužje, a brojnu djecu pohvalio za sudjelovanje na misnom slavlju te ih potaknuo da i dalje tako ustraju. Svima okupljenima poželio je da po Božjem blagoslovu u sve njih uđe Božja blizina, svjetlost i mir.