U Devetnici sv. Stošiji o sv. Marku Križevčaninu
Hodočašće vjernika Benkovačkoga i Zemuničkoga dekanata u katedralu Sv. Stošije
Vjernici Benkovačkoga i Zemuničkoga dekanata hodočastili su u katedralu Sv. Stošije u četvrtak 9. siječnja u Devetnici sv. Stošiji koja je zaštitnica Zadarske nadbiskupije i naslovnica zadarske katedrale. Misno slavlje u zadarskoj prvostolnici predvodio je don Damir Juričin, župnik župe sv. Nikole u Poličniku.
Don Damir je u propovijedi govorio o sv. Marku Križevčaninu, prema odredbi zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića da se u sklopu devetnice govori o hrvatskim svecima i blaženicima.
Sv. Marko je treći kanonizirani hrvatski svetac, a blaženim ga je upravo na dan kad se slavi svetkovina sv. Stošije, 15. siječnja 1905. g., proglasio papa Pio X. Svetim ga je u Košicama 2. srpnja 1995. g. proglasio papa Ivan Pavao II. Markova kanonizacija proslavljena je i u Hrvatskoj 7. rujna te godine kada se slavi sv. Marko Križevčanin, a 10. rujna 1995. g. bilo je svečano i u njegovim rodnim Križevcima. „Bogu nisu toliko važne naše zemaljske svečanosti, nego je najvažnije kada Bog nekoga učini svetim, kada Bog zagrli sveca i pomiluje svakoga od nas da primimo baštinu koja nam je pripravljena od postanka svijeta. To želimo postići. Neka zajedništvo naših duša bude živa Crkva koja moli za žive i pokojne, koja osjeća što znači ljubav i da je Bog Gospodar nad svim gospodarima. U Duhu Svetom slavimo Devetnicu sv. Stošiji, u Duhu Svetom ohrabrimo se za međusobnu ljubav i život vječni“, potaknuo je don Damir, istaknuvši da su nam u tome primjer sv. Stošija i sv. Marko.
Sv. Marko Križevčanin rođen je 1588. g. u obitelji pobožnih roditelja. Osobito ga je majka učila pobožnosti prema Mariji. Školu je završio u Križevcima, gimnaziju u Beču, isusovački kolegij pohađao je u Grazu gdje je studirao filozofiju i teologiju. U Grazu je stupio u Marijinu kongregaciju pa odlazi u Germanicum u Rim i na daljnji studij na Gregorianu kako bi postigao doktorat. Zaređen je za svećenika 4. lipnja 1615. g. u Rimu. „Ovjenčan znanjem, krepostima, učvršćen u pobožnostima, vraća se u svoju domovinu Hrvatsku, u Zagrebačku nadbiskupiju gdje se posvetio dušobrižništvu brinući se za spasenje duša. Na poziv ostrogonskog kardinala i primasa Petra Pazmanija 1616. g. odlazi u Ugarsku gdje djeluje kao profesor i upravitelj sjemeništa u Trnavi. Imenovan je kanonikom prvostolne crkve ostrogonske i arhiđakonom te postaje upraviteljem nekadašnje benediktinske opatije kod Košica koje su bile glavni grad Sjeverne Ugarske“, rekao je don Damir, istaknuvši da je sv. Marko kao svećenik i učitelj neumorno vodio brigu o mladeži.
U blizini su isusovci imali svoj zavod te je Marko s njima surađivao, osobito s Mađarom Stjepanom Pongraczom i Poljakom Melkiorom Grodzieckim. „Svi su bili obrazovani i puni ljubavi prema Bogu i čovjeku. No, netko želi biti moćan na ovom svijetu. Nakon Luthera i Calvina, došli su mladi želeći uništavati crkve, samostane i katoličku imovinu. Tadašnji knez popustio je iz političkih razloga. Događaju se zastrašivanja, zlostavljanja i mučenja vjernika. Kalvinistički vođa obećao je Marku da će dobiti još više crkvenog imanja i da će biti još značajniji, ako se odrekne katoličke vjere i vjernosti Papi. A Marko je odbio sve ponude iz ljubavi prema Bogu“, rekao je don Damir, poručivši: „Što se čovjek više približava Bogu, postaje sve više ispunjen ljubavlju. Marko se potpisivao i s Croata, Zagrabiensis. Bio je nepokolebljiv, nepodmitljiv. On i braća ostali su u tamnicama i mučenjima do kraja Božji i svoji u veličini čovjeka, svećenika. To je kalviniste razjarilo te su ih počeli još više mučiti, tri dana bez prestanka. Na Veliki petak, dan posta, ponudili su im pečenje da bi se narugali. No oni su i u tamnici ostali veliki do kraja. Jedan za drugoga su molili i sve zajedno proživjeli. Molili su: ‘Bože, budi naša snaga. Sve svoje pouzdanje, tijelo i dušu predajemo u tvoje ruke’“, rekao je don Damir.
Tijela Marka, Pongracza i Grodizeckog bila su raskomadana i bačena u jamu, a Marku je odrubljena glava. Melhioru su nedostajali udovi, Stjepan je umro u strašnim mukama. Posmrtni ostaci mučenika premješteni su 1635. g. u crkvu uršuliniki u Trnavi. Kardinal Pázmany, ugarski primas, izvršio je kanonsku istragu o mučeništvu i u ime episkopata kraljevstva 1658. g. zamolio papu Urbana VIII. da se tim mučenicima može iskazivati javno štovanje. „Savršenstvo naše ljubavi je u tome što imamo pouzdanje u Boga čak i na Sudnji dan. Ne bojmo se, jer znamo kome smo povjerovali. Tko se boji, nije savršen u ljubavi. U evanđelju smo čuli o strahu apostola koji su bili na moru, oslonjeni na svoju ovozemaljsku sigurnost. Koliko puta je naša Hrvatska bila šibana vjetrovima, kao što su bili učenici u lađi, koliko puta je prolazila kroz razne bure, doživljavala poniženja kroz rat i bez rata, i u najnovije vrijeme? No, Bog je s nama i pokazao nam je svoju pratnju. Veliko otajstvo može se shvatiti vjerom, jer Emanuel djeluje u nama, s nama i po nama. Kao što i mi djelujemo s Kristom, po Kristu i u Kristu. Svi skupa smo jedno tijelo, Kristova Crkva“, rekao je don Damir, potaknuvši na pouzdanje u Božju riječ koja je plodna i konkretna. „U božićno vrijeme divimo se bogoobjavljenoj ljubavi u Sinu Isusu, utjelovljenoj u tijelu Bogočovjeka kao Emanuela – da uvijek bude Bog s nama i u nama. To je divno. Svojim životnim svjedočanstvom i mučeništvom to su potvrdili sv. Marko Križevčanin, sv. Stošija, sveti apostoli i mnogi mučenici iz davnih vremena do naših dana koje nam je nasljedovati u vjernosti Gospodinu, bez obzira na okolnosti“, potaknuo je don Damir Juričin.