U "GLASU SLAVONIJE" - SPOR OKO PROLJETNOG SABORA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE

U “GLASU SLAVONIJE” – SPOR OKO PROLJETNOG SABORA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE

Dosad najizravniji i najoštriji prigovor hrvatskim katoličkim biskupima u hrvatskom građanskom tisku

U javnosti je prošla gotovo nezapaženo rasprava o zaključcima proljetnog sabora Hrvatske biskupske konferencije koja se povela u preduskrsnom tjednu u osječkom dnevniku “Glas Slavonije”. U srijedu 23. ožujka, česti suradnik tih novina Petar Požar, u rubrici “Država i Crkva” pod naslovom “Pretvorba” žestoko je zamjerio Hrvatskoj biskupskoj konferenciji navodno miješanje u državne poslove. Istoga tjedna, u subotu 26. ožujka, u istim mu je novinama odgovorio Živko Kustić u kolumni “Pretpostavke razumijevanja”.
Petar Požar ističe da je Republika Hrvatska svjetovna država, a da su hrvatski katolički biskupi “odlučili preskočiti jaz između crkve i države, te se umiješati u neke, posve sigurno, državne poslove, što je, rečeno je, neuobičajeno”. Pisac se najprije sablažnjava što su biskupi izjavili da bi država trebala financijski pomagati Crkvu a Crkva je “jedna od najbogatijih organizacija”. Biskupski zahjev da crkveno vjenčanje dobije i državnopravne posljedice Požar smatra neumjesnim pitajući se neće li biti “slijedeći korak da se sve one koji nisu crkveno vjenčani natjera da #!legaliziraju#! svoj brak u Crkvi”. Glede biskupskog zahtjeva da se školski vjeronauk regulira zakonom, Požar se čudi što se traži vjeronauk i za srednje škole i misli da biskupi traže vjeronauk kao za sve obvezni predmet. Glede uvođenja vojnih kapelana Požar se opet boji da će to biti prisila na vojnike. Posebno se sablažnjava što su se biskupi htjeli iz prve ruke informirati o privatizaciji poduzeća, odnosno o procesu pretvorbe. Požar zaključuje: “Na kraju treba ponoviti da Hrvatska biskupska konferencija može raspravljati o čemu god želi, ali mora stalno imati u vidu onu granicu koja je razdvaja od države. A to znači – štovati hrvatski Ustav. I shvatiti da crkva ima posve određenu zadaću u svakom, pa i u ovom društvu, daleko od politike, uprave, prosvjete, dakle svjetovnih stvari države”.
Na taj dosad najizravniji i najoštriji prigovor hrvatskim biskupima u našem javnom tisku u istim se novinama 26. ožujka osvrnuo Živko Kustić slijedećim člankom:

KOME TO SMETA JAVNOST I ZAKONITOST?
Crkva ima pravo u svemu biti nazočna, ali ne kao vlast ni kao partner vlasti, nego kao slobodni kritički glas u javnosti i slobodna suradnica u svemu što pridonosi zajedničkom ljudskom dobru
Ne bi bilo ukusno prepirati se s drugim suradnikom istih novina. Ali, možda je ovo dobra prilika za – razumijevanje. U “Glasu Slavonije” od 23. ovoga ožujka Petar Požar u članku “Pretvorba” upozorava na posljednje zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije i na stavove koje su biskupi ondje zauzeli glede nekih pitanje koja, po njegovu mišljenju, izlaze iz područja vjere i crkvenosti na sasvim političko. O čemu je zapravo riječ?
Čudi se čovjek što biskupi kažu da bi država trebala i novčano pomagati Crkvi. I kaže da je Katolička Crkva jedna od najbogatijih organizacija. I odmah kaže da je otvoreno pitanje bi li takvu neku pomoć trebalo davati i drugim vjerskim zajednicama. Naravno! Sve što traži za sebe, Katolička Crkva uključno i razmjerno traži i za svaku vjersku zajednicu. No to nije ništa novo; tako je u mnogim državama širom Europe i svijeta. Crkva, naime, poduzima mnogo toga što je od opće društvene koristi, osobito na području dobrotvornosti, školstva i kulture uopće. A članovi Crkve su i građani države, kojoj plaćaju porez. I baš zato biskupi smatraju da ni to pitanje ne treba prepustiti slučajnosti i proizvoljnosti, od trenutka do trenutka, nego ga zakonski riješiti i donijeti odluke kojima će sve vjerske zajednice biti zadovoljne, kojima ni građani koji nisu vjernici neće biti zakinuti; i da sve bude poznato, pred očima javnosti. Jer važno je spriječiti i samu mogućnost da možebitna novčana pomoć države u nekim crkvenim pothvatima bude mogućnost kupovanja ili kažnjavanja, ono što se kaže taktika mrkve i štapa. Protiv svake takve mogućnosti najbolji su i jedini lijek zakonitost i javnost.
Kad je pak riječ o tvrdnji da je Katolička Crkva “jedna od najbogatijih organizacija”, moramo se pitati otkud se to može tvrditi. Otkud Crkvi u Hrvata novac, kad odavno nema poduzeća ni imanja, niti ikakvih sigurnih prihoda, kad već desetljećima živi od milostinje, od milodara? Ako joj koji inozemni prijatelji i suvjernici ovdje ili ondje pomognu da nešto izgradi ili da porušeno popravi, time se zadovoljava samo dio njezinih velikih potreba. Ako dosta uspješno, osobito u novije doba, posreduje u dobrotvornim pothvatima za pomoć žrtvama rata u našoj zemlji, time ne bogati sebe, nego pomaže narodu i državi. A sve što je ona svih minulih godina dobila za vlastite potrebe zapravo je sitnica prema silnim svotama koje su i njezinim posredovanjem došle u svrhu humanitarne pomoći.
Onda se Požar čudi što biskupi traže da oni koji se vjenčaju u crkvi ne moraju ići na civilno vjenčanje ni prije ni poslije toga. No, što bi se u sustavu matičnih knjiga poremetilo, ako bi voditelj mjesne vjerske zajednice (katolički župnik, odnosno vjerski službenik druge vjerske zajednice) bio ovlašten tako da podatak o obavljenom vjenčanju s dokumentacijom dostavi mjesnom matičaru, da taj podatke unese u matrice, a da mladenci sa svatovima ne moraju glumiti još jedno vjenčanje, još jednu svečanost za isti čin? Jer događaj i stvarnost vjenčanja, novoga braka, jedna je te ista. Rješenje bi išlo samo u prilog građananima i u prilog dostojanstva njihove odluke da se ozbiljno javno vjenčaju na način kako to žele. Sam bi brak kao državno-pravna činjenica s posljedicama na građansko-pravnom području i dalje ostao u kompetenciji odgovarajućih državnih organa. Gdje je tu povod za “slobodoljubivo” uznemirenje?
Biskupski zahtjev da se školski vjeronauk regulira zakonom nipošto ne želi uvesti obvezatni vjeronauk, nego to što je započeto zaista smisleno i dalekovidnije ozakoniti. Za svaku vjersku zajednicu! I u srednjim školama, naravno, ako učenici i roditelji to žele. Zar je bolje da se sve to događa bez jasnih i sasvim određenih zakonskih propisa, da na kraju sve ovisi o dobroj volji mjesnih moćnika i političkoj klimi, odnosno dogovoru od slučaja do slučaja?
Što se tiče vojnih dušobrižnika, toga ima u mnogim državama, baš onim najdemokratskijim koje su načelno odavno laičke. Otkud Požaru misao da to znači kako bi “svaki vojnik morao imati svoga kapelana, dušobrižnika, bez obzira na vjersko uvjerenje”? Riječ je samo o tome da vojnik kao i svaki drugi građanin ima po svom uvjerenju mogućnost vršiti vjerske dužnosti, odnosno živjeti cjelovito svoju vjeru i kad je u vojsci. Država koja to prihvati, mora isto pravo osigurati vojnicima svake vjeroispovijesti, ukoliko to oni žele i ukoliko je dotična vjerska zajednica spremna u tome surađivati. A naše će se crkveno vodstvo itekako pobrinuti da vojnici u tome budu sasvim slobodni, da nitko ne prebrojava niti provjerava tko je bio ili nije bio na misi, da nitko po tome nema ni povlastica ni neprilika.
Požar se još sablaznio što su biskupi htjeli bolje razumjeti što se to događa s pretvorbama poduzeća. A lijepo su rekli da ih to zanima s “moralnog vida toga procesa”. Zar nije istina da u tim pretvorbama može biti i manipulacija, da u tome netko može i nepošteno postupati, da je to ipak pitanje pravde i poštenja, čovještva i nečovještva, što znači kreposti i grijeha? Zar učitelji i čuvari Božjega zakona o razlikovanju dobra i zla ne bi smjeli znati što se tu događa? Kako bi onda mogli savjetovati vjernika koji u takvu poslu dođe u krizu savjesti pa se zaželi ispovjediti? I kome će štetiti ako Crkva i u javnosti o tome izrekne kritičku prosudbu, ne sa stajališta politike ni ekonomike, nego sa stajališta ljudskoga obraza, kao kritička savjest čovječanstva? Tu joj je zadaću Krist namijenio, i ona je se nije vlasna odreći. A nitko je nije prisiljen poslušati, osim ako ga njezina riječ, što se kaže, “u dušu takne”. Smije, eto, i prosvjedovati, ako ga ta riječ, što bi se reklo, “u srce bode”.
Zato uopće nije istina da “Crkva ima posve određenu zadaću u svakom pa i u ovom društvu, daleko od politike, uprave, prosvjete, dakle, svjetovnih stvari države”. To što Požar kaže zvuči kao jeka poznatih nam pokreta. Ni govora! Crkva ima pravo u svemu tome biti nazočna, ali ne kao vlast niti kao partner vlasti, nego kao slobodni kritički glas u javnosti i slobodna suradnica u svemu što pridonosi zajedničkom ljudskom dobru. Kome to najednom smeta slobodna, odgovorna i snažna javna kritika svega što se događa i javni poticaj međuljudske solidarnosti u svemu što je čovječno?

KAKO “AMERIKANSKI SRBOBRAN” KLEVEĆE KARDINALA KUHARIĆA
Zagrebačkog nadbiskupa optužuju za ono što nije nikada rekao, protiv čega je sam više puta prosvjedovao
Srpske novine “Amerikanski srbobran” koje izlaze u Pittsburgu u SAD posvetile su 16. ožujka veliki članak grubom napadu na Katoličku Crkvu u Hrvata i posebno njezinog najistaknutijeg predstavnika nadbiskupa kardinala Franju Kuharića. U rubrici koja se zove “Crkva i verski život” stanoviti Miodrag Kujundžić odmah u naslovu tvrdi da “Zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić argumentima iz vremena Nezavisne Države Hrvatske osporava Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj pravo na opstanak”. Nakon tvrdnje da se “sadašnja Tuđmanova Hrvatska vezuje za onu na čijem je čelu stajao Ante Pavelić”, nalazimo tvrdnju: “Kao u vreme Nezavisne Države Hrvatske opet se u Zagrebu zahteva da Srbi u Hrvatskoj svoje religiozno opredeljenje ne iskazuju kao pripadnici Srpske pravoslavne crkve”. U nastavku članka Kujundžić tvrdi kako kardinal Kuharić traži da se u državi Hrvata stvori Hrvatska Pravoslavna Crkva, kako svaki spomen Alojzija Stepinca na dan njegove smrti 10. fveljače uključuje veličanje Pavelićeve države “kojoj je Stepinac bezrezervno služio i u kojoj je neometano mogao da podstiće prevođenje Srba u katoličanstvo”. Na kraju se članka tvrdi: “Zagrebački kardinal najavljuje čak mogućnost pregovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom – pod uslovom, dakako, da ona pristane na osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve”.
Činjenica je da kardinal Franjo Kuharić nigdje i nikada nije ni riječi rekao u prilog osnivanja Hrvatske Pravoslavne Crkve, a da se izričito zauzima da pravoslavnim građanima u hrvatskoj državi bude zajamčena puna vjerska sloboda i njihovim srpsko-pravoslavnim svećenicima potpuna sloboda pastoralnog djelovanja. Također je činjenica da se nadbiskup Stepinac odlučno protivio nasilnom prevođenju pravoslavnih u katolištvo ili bilo koju drugu vjeru. U hrvatskom katoličkom tisku više je puta istaknuto da bi osnivanje Hrvatske Pravoslavne Crkve smjeli tražiti samo Hrvati pravoslavne vjere, kad bi ih bilo u odgovarajućem broju s odgovarajućim svojim svećenicima i biskupima, a da se nitko drugi nema pravo u to miješati. Ali Miodragu Kujundžiću očito nije do istine. Ne pokušava ni navesti neke dokaze za ono što tvrdi. To je još jedan primjer poznatog načina protuhrvatske i protukatoličke propagande kojom se takvi srpski novinari i političari služe i među svojim srpskim narodom da ga u mržnji utvrde, i u inozemnoj javnosti da je za se pridobiju. (ŽK)