Župnik župe Presvetog Trojstva u Krašiću vlč. Ivan Vučak predvodio je prijepodnevno misno slavlje uz svećenike koncelebrante don Stjepana Bolkovca, SDB, vlč. Krunoslava Kolara, o. Đanija Kordića, OCD, domaćeg župnika Zvonka Vukovića koji je u bitnim crtama istaknuo lik i djelo sv. Ivana od Križa, te pozdravio predvoditelja slavlja, kao i sve okupljene svećenike i vjernike.

U uvodnim mislima vlč. Vučak spomenuo je najbitniji dio Ivanove duhovne nauke, a to je sjedinjenje duše s Bogom; biti jedno s Bogom, što je Ivan mogao postići živeći šutnju, kako je naglasio propovjednik. Euharistija je naša čežnja da budemo jedno s Bogom, ona spaja Nebo sa zemljom, a šutnja nam omogućuje da nam Bog po šutnji progovori, misli su krašićkog župnika.

Misna čitanja pročitali su Šimun Jurilj, br. Boško Roguljić, OCD, a Evanđelje vlč. Krunoslav Kolar, župnik u zagrebačkoj Kajzerici.

U homiliji se vlč. Vučak prvenstveno bavio temom Ivanove duhovnosti, s posebnim naglaskom na njegov život šutnje i ljubavi, koje su bitno obilježile njegov lik. „Možda bi najbolja propovijed bila da šutimo, ako želimo slijediti sv. Ivana od Križa? Možda bi tada Duh Sveti progovorio svakome u srcu?,“ upitao se između ostalog propovjednik.

Spomenuo je poveznicu trojice svetaca sv. Ivana od Križa, bl. Alojzija Stepinca i sv. Oca Josipa, čiju smo Godinu njemu posvećenu upravo završili. Istaknuo je da su sva trojica svetaca duhovno slični. Naime, svi su njegovali šutnju, tišinu, žrtvu, samozataju i sebedarje.

Potom se zapitao: „Tko su ti ljudi? Tko su ti sveci koje želimo gledati, slijediti? To su oni za koje Isus moli u Velikosvećeničkoj molitvi: ‘Oče Sveti! Sačuvaj ih u svome Imenu – one koje si mi dao – da budu jedno kao i mi! Posveti ih u istini: tvoja riječ je istina!’ Kao što je Isus ovu molitvu izrekao nakon cijele noći provedene u bdjenju i u tišini, jer Isus uvijek tako čini prije neke važne odluke, tako i ova trojica svetaca: sv. Ivan od Križa, koji je uvijek osluškivao Boga u tišini, bl. Alojzije Stepinac, koji, dok je bio zatvoren, bio je najslobodniji u srcu i upravo u tom vremenu napisao je i ostavio nam brojne spise, poticao braću da ne klonu duhom. I treći svetac, sv. Josip koji je šutio, ništa nam nije rekao, a cijelu njegovu Godinu smo propovijedali o njemu, gledali njegov život“.

Potaknuo je na promišljanje da i oni budu poput sv. Ivana i drugih svetaca; ljudi tišine, klanjanja i molitve koji bi nastavili Isusovu Velikosvećeničku molitvu i djelovali u skladu s njom jer svijet nas odvlači od takve duhovnosti i nudi nam svoju ‘duhovnost’. Crkva nam stavlja sv. Ivana od Križa za primjer kreposnog života koji je znao svoja djela činiti ne iz sebičnosti i bahatosti već iz sebedarja i velikodušnosti. Sveci nam svojim životom; jedni svojom šutnjom, drugi križem, treći patnjom, govore koliko nas Bog ljubi i koliko smo ovom svijetu potrebni. Vrijeme došašća pogoduje nam tom nutarnjem životu šutnje, sabranosti i molitve, da možemo više čuti dragoga Boga, Božji govor u nama i da ljubimo Boga kao sv. Ivan od Križa, jer nam Bog i danas puno govori, a najviše u šutnji, zaključio je vlč. Vučak.

Misno slavlje završilo je svečanim blagoslovom, kao i pjesmom sv. Ivanu od Križa „Naš sveti Oče Ivane“, za koju je tekst i glazbu napisala s. M. Bonita Kovačić, OCD, pod čijim ravnanjem su sestre pjesmom pratile ivanovsko misno slavlje.

Večernju misu predvodio je vlč. Luka Premelč, prefekt Međubiskupijskog sjemeništa, a propovijedao je vlč. Petar Mlakar, duhovnik sjemeništaraca. Uz njih je koncelebrirao preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa, te domaći sin vlč. Željko Nestić, župnik u Dugoj Resi. Misno slavlje koje je započelo svečanom procesijom animirali su sjemeništarci liturgijskim pjevanjem.

U uvodnim mislima, predvoditelj slavlja vlč. Premelč spomenuo je da je „danas veliki i radostan dan jer slavimo velikana Crkve, sv. Ivana od Križa koji je bio mistik, pjesnik, čovjek kojega krasi velika svetost, mudrost, dubina, predanje i vjera. Ivan je izazov današnjem vremenu koji je okružen površnošću i mlakošću“.

Misna čitanja svetkovine pročitali su sjemeništarci Leon Levačić i Mihael Risek, dok je Evanđelje krasnoslovio preč. Pavlaković.

Na početku homilije vlč. Mlakar je spomenuo da je netko jednom rekao: „Kad izađemo pred Boga, upitat će nas: ‘Gdje su ti rane?’ Ako odgovorimo: ‘Nemam rana’, Bog će nas upitati: ‘Zar nisi naišao ni na što vrijedno borbe?’ Sv. Ivan od Križa došao je u Vječnost s tragovima mnogih rana… Sv. Ivan od Križa borio se za Krista. Kršćanski život je duhovni boj, borba ne protiv nekoga, već za Nekoga, za Isusa Krista, za Evanđelje, za Crkvu, za obitelj, za čovjeka. U slučaju sv. Ivana od Križa, na osobit način to je bila borba za vraćanje izvornom načinu života i dubljoj kontemplativnoj dimenziji u Karmelskom redu“.

U nastavku homilije spomenuo je da svaki Isusov učenik mora doživjeti kad-tad, na ovaj ili onaj način, nešto što ga želi skrenuti s Božjega puta, da krene u nekom drugom smjeru, smjeru koji u konačnici ne vodi u Nebo i da nažalost nije mali broj onih koji zbog svoje ljudske slabosti skreću s Kristova puta i prihvaćaju neko razvodnjeno i mlako kršćanstvo. Sv. Ivan od Križa nije bio jedan od tih. Upravo suprotno, on je odolijevao nasrtajima Sotone na njegov život i poslanje koje je od Boga primio, čak i onda kada je devet mjeseci zbog svoje revnosti za Krista i obnovu Karmela morao provesti u tamnici, podvrgnut raznom maltretiranju, rekao je vlč. Mlakar.

Zatim je istaknuo kako u tim teškim trenutcima nije mrmljao, nije osuđivao svoju braću koja su mislila da čine dobro kažnjavajući ga, jer po njihovom mišljenju unosio je razdor u Karmelski red. Ivan je unatoč tome bio krotak poput Janjeta, te je podnosio kazne predviđene za neposlušne redovnike, ostajući smiren i blag na čuđenje nekih redovnika koji su ga promatrali. Upravo po iskustvu križa, tamnih noći, sveti Ivan od Križa došao je do najdubljih spoznaja o Bogu i do najtješnjih sjedinjenja s Njime.

Prisjetivši se priče o prijelazu dječaka u odraslu dob Cherokee Indijanaca, usporedio je tu stvarnost s Božjom prisutnošću u Ivanovom životu. Bog je bio sa sv. Ivanom cijelo vrijeme njegovog trpljenja i učinio je da je Papa potvrdio mušku granu Karmelskog reda koju je Ivan pokrenuo.

Na kraju homilije vlč. Mlakar pozvao je vjernike da se bore za Krista, da se ne boje rana koje su trag borbe za Kraljevstvo Božje u ovome svijetu, te je poručio da, kada su rane iscijeljene ljubavlju, ožiljci su prekrasni, te nadodao da ćemo moći u Nebu na Božje pitanje: „Gdje su ti sine, kćeri, rane?“ odgovoriti: „Evo ih, borio sam se“. Tada ćemo s Kristom ižaravati svjetlošću u nebeskom Kraljevstvu.

Rektor Pavlaković zahvalio je voditelju slavlja vlč. Luki Premelču, kao i propovjedniku vlč. Mlakaru, te domaćem sinu vlč. Željku Nestiću. Zatim je istaknuo kako je ovo povijesni trenutak kada je na ovo slavlje došlo cijelo Međubiskupijsko sjemenište sa zagrebačke Šalate, te preporučio sjemeništarce, buduće svećenike, u molitve sestara i vjernika i potaknuo nazočne da žarče mole za nova sveta svećenička zvanja. Svečanim blagoslovom završilo je misno slavlje kojemu je nazočila ravnateljica Nadbiskupijske klasične gimnazije Ljuba Duvnjak. Radosno i prijateljsko druženje se nastavilo u sestarskoj govornici.

Prije podnevne i večernje mise, sestre i vjernici molili su radosna i slavna otajstva krunice, kao i Večernju Časoslova. Za svetkovinu pripremali su se devetnicom molitava, meditacija i pjesama.