Misa zadušnica za pokojnog Marka Petričevića bit će u crkvi Sv. Mihovila u Karlsruheu u srijedu 11. siječnja 2023. u 18 sati, a bit će pokopan u krugu najuže rodbine, prijatelja i poznanika.

Svećenik Marko Petričević rođen je 7. travnja 1953. od roditelja Ivana i Katarine rođ. Bošković u mjestu Hrasnica u župi Bistrica kod Uskoplja. Osnovnu školu pohađao je u Pavić Polju, srednju u Subotici, a filozofsko-teološko studij završio u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu i Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu. Za svećenika je zaređen na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1978.

Na mrežnoj stranici Nadbiskupije Freiburg piše da je vlč. Petričević došao u nadbiskupiju 1983. godine i da je najprije obavljao službu župnog vikara u Župi sv. Kilijana u Osterburkenu te da je u isto vrijeme pastoralno djelovao i u: sv. Kilijanu, Ahorn-Berolzheimu, sv. Mariji, Ahorn-Eubigheimu i u Župi sv. Petra i Pavla u Ravenstein-Oberwittstadtu. Od studenoga 1986. bio je župni upravitelj u Hornbergu i Hornberg-Niederwasseru. U rujnu 1990. preselio se iz Schwarzwalda u Tengen u Hegau, gdje je više od 16 godina vodio Župu sv. Lovre te bio župnik župa sv. Mihovila i sv. Gordijana i Epimaha u okruzima Blumenfeld i Watterdingen, a od srpnja 2005. i Župe svetog Martina u Tengen-Büßlingenu i svete Verene u Tengen-Wiechsu. Vlč. Petričević je od veljače 2007. bio najprije župni upravitelj u Donaueschingenu, a potom je imenovan voditeljem pastoralne jedinice Junge Donau. Nakon što mu je 2015. godine povjereno vođenje pastoralne jedinice u Heitersheimu, iz zdravstvenih je razloga tu službu mogao obavljati samo kratko vrijeme, pa je u travnju 2016. kao suradnik prešao u pastoralnu jedinicu Leimen-Nußloch-Sandhausen.

Zbog trajno narušenog zdravstvenog stanja vlč. Petričević je 1. srpnja 2018. godine umirovljen.

Svećenički rad vlč. Petričevića bio je obilježen susretljivošću, uljudnošću, skromnošću i otvorenošću za pitanja i brige ljudi. Posebna mu je karizma bila osobni razgovor i individualno dušobrižništvo. Kad god mu je to bilo moguće, rado je pomagao u liturgijskim slavljima i nakon umirovljenja. Dušobrižništvo mu je bilo na srcu sve do smrti.