Susreti rasta u vjeri „Katolici, dobro došli kući!“ održavaju se ponedjeljkom, poslije pobožnosti križnog puta i večernje mise, u župi Uzvišenja sv. Križa u Zapadnom osječkom dekanatu.

Podsjetivši na prvo razmatranje o ishodišnom znamenu u događaju svadbe u Kani Galilejskoj (Iv 2, 1-12) koju motrimo i kao poziv upućen čovjeku, Šimić je uvodno rekao da „Isus nije čudotvorac ili iscjelitelj. On jest Riječ i ono što čini je zapravo riječ-čin (sakrament)“ te je „Isus u Kani – iščekivani zaručnik na svadbi koja će biti izvršena u pashalnom otajstvu, vrhuncu Isusovog spasenjskog djelovanja“. Nakon pročitanog tematskog ulomka, katehist je razložio: „Isus se vraća u rodnu pokrajinu Galileju, točnije u Kanu Galilejsku, gdje je učinio prvo znamenje. Sada je u središtu događanja kraljev službenik, koji moli Isusa da mu ozdravi bolesna sina. Čak i nakon Isusova negodovanja: ‘Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!’, otac bolesnog dječaka ustrajava u svojoj molitvi: ‘Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete.’ Isus, očito, ne odgovara izravno na molbu kraljeva službenika. Naime, Isus se nije zaputio u Kafarnaum, već je ocu bolesna dječaka rekao da ide jer mu sin živi. Zaključujemo da je čovjek (kraljev službenik) povjerovao i otišao. Došavši u Kafarnaum u svoj dom, uvidio je da mu je sin ozdravio. Slijedi konstatacija da je kraljev službenik povjerovao i to ne samo on, već sav njegov dom. Jasno je da je u središtu ovog znamenja vjera. Upravo vjera je ono što Isus traži; vjera programatski izrečena na početku Markova evanđelja: ‘Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!’. Blizina kraljevstva Božjega očitovala se u prvom znamenju, u Kani Galilejskoj, u preobilju vina. Sada, u drugom znamenju, se traži vjera!“.

Odgovarajući na pitanje o značenju vjerovanja, kateheta je istaknuo da „vjera ne dolazi od čuda s dvojakim značenjem, već dolazi po Riječi, kako kaže apostol Pavao, odnosno od Riječi dolazi vjera“. dr. Šimić je pojasnio kako za vjerovanje u Isusa iz Nazareta naš Gospodin neće dati „ništa osim Joninog znaka koji je navještaj (Evanđelje), riječ Božja, a na kršćaninu je donositi drugima Jonin znak“. Rečeno je kako prvo i drugo Isusovo znamenje otkriva poziv na gozbu na koji valja odgovoriti vjerom – vjerom dinamičnom i vjerom iz poslušnosti kakvu je imao „kraljev službenik“ čija je vjera zahvatila čitav njegov dom. Promišljajući o biti katoličkoga poimanja vjere, dr. Šimić je istaknuo filozofa Josefa Piepera čija je filozofska rasprava O vjeri ponudila temeljne odrednice kršćanske vjere, kazavši: „Josef Pieper ističe da se do istinskog razumijevanja vjere dolazi tek kada se postavi pitanje koje je odlučujuće za vjerovati: ‘Komu se vjeruje? Tko je onaj Netko čije riječi držim istinitim?’ To znači da onaj tko vjeruje u bitnom smislu nema posla samo s objektivnim sadržajem, kao onaj tko zna, nego ponajprije s Nekim: s onim koji jamči za riječ koju izriče i na koga se onaj koji vjeruje oslanja… Gdje god se vjeruje na smislen način, tu je netko drugi na koga se vjernik ‘oslanja’, s kim je ‘povezan’, tko je vjerodostojan. Stoga vjera, kao i ljubav, ima i svoj rast. Kraljev službenik prvo prihvaća temeljnu riječ: idi. Pri kretanju ulazi u otajstvo znamenja, iskustvo života. Njegova vjera postaje zrela. Onaj čija je vjera dozrela oslanja svoj život na Isusa. Prorok Izaija govori: ‘Ako se na me ne oslonite, održat’ se nećete!’ (7, 9), a tu je posrijedi igra riječi dvama oblicima glagola (ۥamàn): taۥaminu (vjerovati) i teۥamenu (održati se). U grčkoj verziji, prijevodu sedamdesetorice (Septuaginta), Izaijine riječi upućene kralju Ahazu prevedene su ovako: ‘Ako ne budete vjerovali, nećete razumjeti.’ Moglo bi se reći da se u grčkoj verziji, prevodeći izraz ‘održati se’ s ‘razumjeti’, stubokom promijenio smisao tog teksta jer se prelazi s biblijskog pouzdavanja u Boga na grčki pojam shvaćanja umom. No taj prijevod, u kojem se zasigurno prepoznaje odraz dijaloga s helenističkom kulturom, nije tuđ temeljnom duhu hebrejskog teksta. Čvrst temelj koji Izaija obećava kralju počiva, naime, na shvaćanju Božjeg djelovanja i jedinstva koje on daje ljudskom životu i povijesti naroda. Prorok poziva kralja da shvati putove Gospodnje (Lumen fidei, br. 23)…Vjera je odricanje od svega čime čovjek pokušava osigurati vlastito postojanje. Ona je priznanje da naše postojanje nema temelj u sebi samome, već u onome što je izvan nas i što je uistinu pouzdano (vjerodostojno). Zato je vjera napuštanje sebe. Oslanjanje na sebe perverzija je ljudske egzistencije. Oslanjanje na istinski temelj postojanja mora imati karakter vjere jer je riječ o odnosu prema Jednom koji nas oslovljava i čije oslovljavanje omogućuje neosporan temelj koji je prikladan (jer postoji u sebi samom i daruje postojanje) da bismo zadobili sigurnost postojanja“. Promišljanje o vjeri dr. Šimić je zaključio: „Ponajprije, vjera nije pojedinačni čin, već siguran temelj egzistencije izvan nas samih. Vjera je usmjerena na Boga. Drugo bitno, temeljni je odnos u vjeri koji nije usmjeren na sadržaje vjere, već na ono što vjera sama pobuđuje. Ukoliko vjeru shvatimo kao slijepo prihvaćanje dogmatskih iskaza, ona postaje, zapravo, karikatura. Tada vjera dovodi do rascjepa, umjesto do cjelovitosti i spasenja. Kao osobni čin, vjera korespondira s riječi i upravo tako se otvara budućnosti i pobuđivanju riječi. Novi zavjet pokazuje na Isusa kao onoga koji vjerom budi riječ tako da je upravo on kao svjedok vjere trajan izvor vjere. Tek u susretu s Isusom vjera je prava vjera jer je vjera u Isusa zapravo vjera u Boga (Iv 12, 44). Od vjere su nerazdvojivi darovi vjere, npr. radost, mir i sloboda. Vjera se razvija konkretnim traženjem vjere jer vjera nije apstraktna. Ona nije religijska ideja. Vjera je konkretno vjerovanje. Samo tako postaje se pravi svjedok vjere. Vjera se ne može niti opovrgnuti niti dokazati razumom ili iskustvom: jedini prigovor vjeri je nevjera, a jedini dokaz vjere jest vjera sama. Vjera se dogodila kao držanje Isusove riječi, kao djelovanje po toj riječi“. U diskusiji na kraju kateheze dr. Šimić je uputio na razliku u poimanju vjere između židovstva i kršćanstva na primjeru knjige „Rabin razgovara s Isusom“, autora rabina Jacoba Neusnera koji fiktivno razgovora s Isusom, te zaključuje kako rabin vjeruje u Toru, a ne u Isusa.