U Osijeku otvoren novi ciklus katehetskih susreta o Isusovim znamenjima
proljetni ciklus katehetskih susreta rasta u vjeri uz vodstvo izv. prof. dr. sc. Krešimira Šimića
Novi proljetni ciklus katehetskih susreta rasta u vjeri „Katolici, dobro došli kući!“, uz vodstvo izv. prof. dr. sc. Krešimira Šimića, počeo je 8. ožujka nakon večernje mise u Župi Uzvišenja sv. Križa u Osijeku.
Susreti su predviđeni ponedjeljkom u 19 sati za sve zainteresirane (ne samo za župljane laike), posebice mlade, koji žele produbiti svoju vjeru, osnažiti kršćansku duhovnost ili se upoznavati s kršćanstvom kroz Božju riječ upućenu čovječanstvu i razmatranja odabranih biblijskih odlomaka o kojima sudjelovatelji mogu diskutirati. Tema ciklusa je „Sedam Isusovih znamenja prema Ivanovu evanđelju“ i u nastupnoj je katehezi voditelj govorio o ishodišnjem znamenu kroz događaj svadbe u Kani Galilejskoj (Iv 2, 1-12) proničući u njen dublji smisao.
Uvodeći u temu, kroatist, teolog i filozof dr. Šimić pojasnio je kako je riječ o Isusovim djelima nazvanim znamenje (grč. semeion), a to nisu obična čudesa ili iscjeljenja (Iv 2, 11: ‘Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje’), napominjući: „Isus nije čudotvorac ili iscjelitelj. On jest Riječ i ono što čini je zapravo riječ-čin (sakrament).“ Razloženo je kako sedam Isusovih znamenja, koja pratimo u Ivanovu evanđelju, jesu Isusova djela koja upućuju na Isusovo božansko gospodstvo; Isus iz Nazareta je pravi Bog i pravi čovjek koji je nadvladao smrt i uskrsnuo tijelom, te pokazuju da se po njemu događa sve novo (‘Evo, sve činim novo!’, Otk. 21, 5); „voda posta vinom“. „Općenito u evangelizaciji se premalo koristi aspekt novoga, primjerice pojam biti rođen nanovo. Isusova znamenja uvijek pružaju primjer kako na temelju njega valja živjeti. Već na početku Evanđelja Ivan aludira na Proslov, prvo poglavlje knjige Postanka (‘U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga’), dok naposljetku evanđelist Ivan otkriva namjeru spisa (‘A ova su znamenja zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u Imenu njegovu’, lv 20,31). Isus je na poseban način prisutan među nama, živi Bog, Emanuel – s nama Bog, kojega se može susresti i taj je susret novo stvaranje“, rečeno je.
Nakon čitanja odlomka Ivanova evanđelja, katehist je istaknuo 11. redak Iv 2 evanđelja (‘Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.’) razloživši kako je na početku Isusova javnog djelovanja ovo znamenje ishodišno (grč. arhe – počelo izvora iz kojeg sve proizlazi) jer će u njemu sve ostalo imati svoj smisao. Šimić je naglasio elemente znamenja koji rasvjetljuju smisao u uporabi izravnog govora kojim se Isus obraćao učenicima – oni gledaju, slušaju, vide i čuju, nasuprot korištenju prispodoba u komunikaciji s farizejima „slijepima i gluhima“.
„Isusovo znamenje u Kani Galilejskoj odudara od ostalih njegovih znamenja. Kakav smisao treba biti u tome da Isus na privatnoj svečanosti stvara izobilnu količinu vina – oko 520 litara? Da Isusovo znamenje nadilazi puku činjenicu pretvaranja vode u vino, može se naslutiti već početnim datiranjem ovog znamenja: grčki tekst započinje izrazom treći dan (emera te trite), a ne u ono vrijeme. Nije riječ samo o tri dana, nakon susreta Isusa s Filipom i Natanaelom, već o starozavjetnoj tradiciji u kojoj je treći dan datum teofanije (npr. u susretu Jahve i Izraela na Sinaju; ili Kristovo uskrsnuće trećeg dana). S datiranjem je povezan drugi temeljni element ovog znamenja: Isus govori Mariji o svome času (grč. ora). Isus nikada ne djeluje po svome, nego u suglasju s Ocem, polazeći od Očeve volje, Očeva plana. Stoga je Isus odlučan prema Mariji: ‘Ženo, što ja imam s tobom?’ Doslovno: ‘Što meni i tebi?’ To je semitizam dosta čest u Starom i Novom zavjetu. Koristi se kada se nekome želi dati do znanja da se s njim ne želi ikakva veza. Taj izraz Isus ponavlja s križa: ‘Ženo! Evo ti sina! Zatim reče učeniku: Evo ti majke! I od toga časa uze je učenik k sebi’ (19, 26). Marija prepoznaje da Isus djeluje po Očevoj volji, pa stoga kaže: ‘Što god vam rekne, učinite.’ Gotovo isto čujemo i u glasu pri Isusovu preobraženju: ‘Ovo je sin moj… njega slušajte!’ Te su riječi nama upućene u značenju hodnje s Isusom, traženja njegova lica…
Na još jednom mjestu u Ivanovu evanđelju Isus pokazuje odlučnost da djeluje prema Očevoj volji i planu, iz dubokog zajedništva s Ocem, a ne prema ljudskim poticajima. Kada Isusu njegova braća kažu da ode iz Galileje u Judeju da i tamo ljudi vide njegova djela, Isus odgovara: ‘Moje vrijeme još nije došlo, a za vas je vrijeme svagda pogodno.’ Kao i u Kani Galilejskoj, i ovdje Isus ipak čini ono što mu se sugerira.
Konačno, Isusov čas je Njegova proslava: to je muka, smrt i uskrsnuće. Isusov čas dolazi od njegova Oca, ali on je i posve točno određen povijesnim kontekstom – vezan je uz liturgijski datum (trenutak kada je klana janjad za Pashu). Stoga je Isusov čas početak nove liturgije: klanjanja u ‘Duhu i istini’. O takvom klanjanju govori Isus Samarijanki na zdencu Jakovljevu: ‘Dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanatelje traži Otac.’ Još je nešto važno istaknuti – znak prisutnosti Božjega kraljevstva je preobilje. Preobilje vina u Kani Galilejskoj znak je da je Božja svečanost s čovječanstvom započela, da je započelo njegovo preobilno darivanje. Zbog toga se znamenje iz Kane Galilejske podudara s tekstom iz Markova evanđelja kada Ivanovi učenici i farizeji pitaju Isusa: ‘Zašto tvoji učenici ne poste?’ Isus odgovara: ‘Mogu li svatovi postiti, dok je zaručnik s njima?’ Voda, koja služi za ritualno čišćenje, postaje vino. Ritualno čišćenje, očito, ne može očistiti čovjeka, potreban je Božji zahvat, novo stvaranje. Vino je znak radosti i vedrine. U Isusu, dakle, Bog i čovjek na neočekivan način postaju jedno, nastaje ‘svadba’, započinje gozba Jaganjčeva“, zaključio je katehist Šimić.
U diskusiji je promišljano o tome da se na svadbi u Kani Isus očituje kao zaručnik Božjega naroda te je znakovito zaručništvo uspoređeno sa „zbirkom pjesama svadbe“ u „Pjesmi nad pjesmama“ koja kroz alegorijsko iščitavanje slike Boga i čovjeka, odnosno zaručnika i zaručnice otkriva veliko otajstvo (misterij) Isusa -zaručnika i Crkve – zaručnice. Kateheza je, rečeno je, potakla na promišljanje o Isusu u Kani – iščekivanom zaručniku koji započinje svadbu koja će biti izvršena u pashalnom otajstvu, vrhuncu Isusova spasenjskog djelovanja. Susret je molitvom zaključio bogoslov Antun Nikolić.
