Istina je prava novost.

U Osijeku predstavljena knjiga Petra Eleza „Duh i voda“

Ogranak Matice hrvatske u Osijeku, Udruga katoličkih intelektualaca i Ogranak Matice hrvatske u Vukovaru organizirali su u utorak 6. lipnja predstavljanje knjige poezije Petra Eleza „Duh i voda“.

U večernji je glazbeno-poetski susret u Klubu knjižare Nova uvela Ružica Pšihistal, predsjednica UKI-ja, pozdravivši goste iz Vukovara, autora i njegovu braću Jurja Eleza (izvođača glazbenog programa na gitari i folklorista) i Josipa Eleza, ak. slikara (autora crteža u knjizi i stražnjim koricama) te Lidiju Miletić, predsjednicu vukovarskog ogranka Matice hrvatske, koja je u ime nakladnika u dobrodošlici zahvalila za osječko predstavljanje treće zbirke poezije pjesnika Petra Eleza, dopredsjednika Ogranka Matice hrvatske u Vukovaru i ravnatelja Državnog arhiva u Vukovaru.

Druženje s duhovnom lirikom prožetom kršćanskim i književno-umjetničkim motivima, koju je čitao Petar Elez, publici je približilo tematiku opusa s pedeset objavljenih pjesama raspoređenih u tri ciklusa (Duh i voda, Mi smo od davna po Božju bili, Da ostane redak traga), a u razgovoru s Ružicom Pšihistal autor je otkrio kako je objavu poezije potaknuo njegov pokojni prijatelj Vinko Juzbašić, urednik ove knjige (objavljene 2022.), a nadahnuća već od prve zbirke Kamen srce (2018.) i druge zbirke Da Tebi hvalu kažem (2020.) „trasirana su i crpljena iz ljubavi za baštinu i naš hrvatski jezik.“

Razloživši kao je stvaralaštvo potaknula baština starih hrvatskih pjesničkih klasika M. Marulića, P. Hektorovića, P. Zoranića – vjerskih hrvatskih pisaca, Elez je naglasio i utjecaj Maka Dizdara te kazao: „Jedan od glavnih motiva je baštinski s dominantnim katoličkim duhovnim elementom. Najnovija zbirka Duh i voda nastala je kao trenutačna refleksija na duh vremena koji nas okružuje. Prvu pjesmu po kojoj se zove zbirka posvetio sam cistercitu fr. Henriku Ivanu Damjanoviću (monah u austrijskom samostanu) i ta je trojstvena pjesma ispunjena vjerom u Boga, dok je naslov Duh i voda stvarni temelj kršćanske kulture u sakramentu krštenja jer vjerujemo da po krštenju baštinimo život vječni. Na naslovnici su zdenac i voda – fotografija „Krštenje sv. Bone“ (na oltaru sv. Bone u crkvi sv. Filipa i Jakova u Vukovaru). U zbirci su i crteži, a s nama je i moj brat Josip koji ih je naslikao te brat Juraj koji nam pjeva svirajući gitaru duhovne skladbe Arsena Dedića (Ruke; Takvim sjajem može sjati; Marija Majka). Drago mi je da smo se obiteljski okupili, a imamo još i dvije sestre“, kazao je Petar Elez, posebno zahvalivši Pšihistal i Ivici Vuletiću za gostoprimstvo u Klubu knjižare Nova. Između recitiranja (pjesama posvetnica, npr. Viktoru Vidi uz pojašnjenje životopisa, duhovnih putova) i glazbenih dionica tekao je razgovor o pjesničkom i osobnom čitateljskom plodonosnom iskustvu te je pjesnik otkrio kako je „pisanje duhovne poezije jako teško, tema zahtjevna, no proporcionalno zahtjevnosti je užitak stvaranja“ i zašto su bitni uzori – „nadahnuće duhovnih pjesama je u mojemu proživljenom meditativnom elementu nadahnutom ignacijevskom duhovnošću, no ima pjesama kojima govorim o Bartulu (Bartolu) Kašiću i isusovcima jer važna je baština, pisana tradicija“.

Zanimljivost o knjizi (72. str.) predočio je recenzent Mato Nedić te se u pogovoru može iščitati: „Suvremeni hrvatski pjesnik Petar Elez svoj poetski mikrokozmos pak gradi na duhovno-religioznim temeljima na kojima počiva svaka njegova misao o životu i njegovu smislu, o ljepoti i potrebi da se ona dosegne, o patnji i njezinoj svrhovitosti. I kada naizgled progovara o drugim temama, u osnovi Elezova promišljanja kršćansko je nadahnuće, misao je na Krista i Njegov nauk… Osvjedočeni poštovatelj poetske i jezične tradicije, Petar Elez se i u pjesničkoj formi i u ritmu oslonio na stare pjesnike, ali je u dijelu svojega opusa ponudio i suvremeni poetski pristup izražen u odabiru motiva, u slobodnome stihu, u razigranosti ritma i pjesničkoj kompoziciji.“

Preporuku za osluškivanje vlastite duhovnosti kroz čitanje duhovne poezije dao je Ivica Vuletić, član UKI-ja, zaključujući s R. Pšihistal kalendarsku sezonu UKI-jevih događanja sa zahvalnošću dosadašnjim gostima i publici, a druženje je nastavljeno u kršćanskom narativu uz slavljeničku trpezu.