U Osijeku predstavljena knjiga „Svetište Drage Gospe Bošnjačke“

Večernji je susret u Klubu knjižare Nova otvorila UKI-jeva predsjednica prof. dr. sc. Ružica Pšihistal, kazavši kako je u prosincu 2022. godine ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima objavio monografiju „Svetište Drage Gospe Bošnjačke“ publicista, zavičajnog istraživača i pjesnika Vinka Juzbašića, dipl. inž. preminulog 8. veljače ove godine, koja je posthumno predstavljena prije pet dana u Bošnjacima (25. ožujka) te sada u Osijeku. O sadržaju knjige (detaljima o Gospinu ukazanju u povijesnom, političkom i crkvenom kontekstu 1945., do sada nepoznatima javnosti) i o autoru govorili su: dr. sc. Tomislav Talanga, umirovljeni germanist i član predsjedništva vinkovačkog ogranka Matice hrvatske, Petar Elez, prof., ravnatelj Državnog arhiva u Vukovaru, i Antun Lešić, prof., savjetnik načelnika Općine Bošnjaci za kulturu. Naposljetku uz zahvalu za susret posebno je pozdravljena nazočna autorova majka Marija Slata.

„Knjiga Vinka Juzbašića dokumentaristička je monografija važna i za povijest marijanske pobožnosti, posebice marijanskih svetišta i pučke pobožnosti poslije Drugog svjetskoga rata, ali i kao dokument o brutalnoj jugokomunističkoj represiji nad pobožnim srijemskim pukom. Znakovito je da se prva ukazanja Blažene Djevice Marije, 10. svibnja 1945. na privatnom posjedu Đure Domaćinovića, odvijaju nepunih mjesec dana nakon ulaska partizana u selo, a samo na taj dan ‘priokreta’ (zavičajni govor) pobijeno je 27 mještana. Gospa se malim vidjeocima obraća kao svojim ‘svetim anđelima’, Bošnjake naziva ‘svetim mjestom’, poziva na molitvu, post i obraćenje, tješi ih i hrabri izdržati teške dane najavljujući trpljenje. Vidjeoci, doista, prolaze pravu kalvariju – posebice dvije Marije – Marija Domaćinović i Marija Golubičić, od kojih je druga ili ‘mala Marija’, kasnije s redovničkim imenom Bernardica (križarica s. Marija Bernardica Golubičić, 1932.-2022.) najvažnija vidjelica, a njezin dnevnik najvrjedniji je izvor za kronologiju ukazanja. Obje su više puta zatvarane – pa i u samicu – kao i članovi njihovih obitelji. Na što su sve vlasti bile spremne svjedoči i postavljanje mina na mjestu ukazanja u listopadu 1945. uslijed čega su teško stradale dvije osobe. Glas o ukazanjima širi se, međutim, nezaustavljivo i vjernici hodočasnici sa svih strana hrle u svetište kao u „hrvatsku Fatimu“, a vidjeoci ostaju postojani tijekom gotovo dva desetljeća, koliko su trajala ukazivanja. Unatoč progonima vjernika, rušenju svetišta, kao i političkim i crkvenim zabranama hodočasnicima u vrijeme biskupa Antuna Akšamovića koji je bio, možda, neodlučan – na strani zabrane zbog istrage i/li nastojeći očuvati živote, ipak je svetište i pobožnost Dragoj Gospi Bošnjačkoj preživjelo i donijelo plodove. Premda nema razloga sumnjati u subjektivnu vjerodostojnost vidjeoca, u objektivnu vjerodostojnost ukazivanja možemo, ali i ne moramo vjerovati. Čak i da budu i službeno crkveno priznata, ona ostaju u kategoriji ‘privatnih objava’ koje vjernike ne obvezuju. U postupke zastrašujućih mjera predstavnika ‘nove’ Titove vlasti, koja u ukazanjima vidi ‘kontrarevolucionarno’ djelovanje, ne trebamo, međutim, vjerovati. Oni su bjelodani iz ‘hladnih’ partijskih dokumenata, novinskih zapisa, župne spomenice i dnevnika vidjelaca. Ti su dokumenti (u knjizi) prilog za neku drugu povijest koja ne zahtijeva vjerovanje u nadnaravno, nego volju za istinom. Autor Vinko Juzbašić vrlo pouzdano dokumentaristički donosi provjerenu građu, izvore važne za povjesničare “, razložila je Ružica Pšihistal.

Dokument vremena o stradanju, ukazanjima i nepokolebljivoj vjeri katolika

U ime predstavnika nakladnika vinkovačkog ogranka MH Tomislav Talanga ispričao je kako je došlo do prihvaćanja tiskanja knjige, pripominjući da je riječ o 22 knjizi V. Juzbašića čiji je „rukopis bio znalački pripremljen, a autor prepoznat zavičajni istraživač s težištem u povijesti te je knjiga sa 190 stranica u riznici među 128 Matičinih tiskovina, uredio ju je dr. sc. Dražen Švagelj, a recenzent je teolog prof. dr. sc. Josip Mužić te je sažetak preveden na engleski jezik“.

Pozdravljajući sabrane starim križarskim pozdravom „Bog živi!“ Antun Lešić uvodno je istaknuo temeljnu potku Juzbašićeva povijesnog istraživanja, a to je „naglašena marijanska duhovnost, živa vjera i promicanje bošnjačkih ukazanja pa je ova knjiga kruna istraživačkog rada nastavljena na dvije objavljene knjižice o fenomenu ukazanja (1998. i 2000. god.) i razgovoru s vidjelicom s. Bernardicom Golubičić (2006.) te je djelo u nizu objavljenih knjiga, radova i članaka kojih je oko 1.200“. Lešić je predstavio Župu sv. Martina, biskupa, u Bošnjacima samostalnu od 1789. u kojoj žive katolici, Hrvati, Šokci; mjesto Bošnjake smješteno kraj Županje koje je imalo 4.300 stanovnika u razdoblju od 1945. do 1963., a danas broji 2.800 žitelja, podsjetivši na poznate Bošnjačane počev od fra Bernardina Tome Leakovića, teologa dr. Andriju Šumanovca i druge svećenike i redovnice, ali i na povijest: „Imali smo dva značajna događaja u Bošnjacima; krvave izbore 22. 5. 1897. s prosvjedima protiv režima bana Kuena Hedervarija kada je osmero Bošnjačana ubijeno i drugi događaj su ukazanja BDM od 1945. do 1963. Bošnjaci su tijekom 2. svjetskog rata hrvatsko domobransko mjesto s većinom Hrvata, nešto Roma, Vlaha i selo je u materijalnom smislu bilo očuvano te je imalo 500-600 žrtava, a progon i masakriranje počinje 13. travnja 1945. kada u Bošnjake ulazi JNA i ubija 27 Bošnjačana čiji su posmrtni ostaci u nekoliko masovnih grobnica“, kazao je Lešić o kontekstu pojave ukazanja i potanko opisao kako su djeca samoinicijativno 10. svibnja 1945. počela moliti devetnicu, uoči blagdana Spasova, zahvaliti Gospi što je mjesto ostalo očuvano od razaranja.

‘Ja sam, Draga Gospa. Bošnjaci, sveto mjesto, anđeli moji, ne bojte se, ništa.’

„Zanimljiv je bio taj dječji poticaj, tko bi se od današnje djece sjetio tako zahvaliti i još moliti. U ranu zoru oko pet ujutro djeca (devetero) su molila iza gospodarskih zgrada. Nakon dva-tri dana počeli su viđati pojavu ‘okruglina’ na suncu, križ koji je izlazio iz sunca, ukazivali su se sveci od kojih su neke prepoznavali, neke ne, pa i hrvatsku trobojnicu na nebu s bojama crvenom, bijelom i plavom bez šahovnice. U samomu mjestu ljudi su počeli prepričavati pojave i dolaziti u večernjim satima, nakon poljskih radova, molili na tom mjestu i pojave su bile svakodnevne. Od devetero djece nisu sva imala milost razgovarati s Gospom koja prvi puta progovara 8. srpnja 1945. Mariji Golubičić ovim riječima: ‘Ja sam, Draga Gospa. Bošnjaci, sveto mjesto, anđeli moji, ne bojte se, ništa.’ Od toga dana, kad su djeca počela prenositi Gospine poruke, hodočašćenja su bila svakodnevna, najviše na marijanske blagdane i vikendima kada su procesije mogle dolaziti. Prema podatcima prenesenim usmenom predajom i kroz pisane dokumente navodi se da su u dnevnom intervalu dolazile mnogobrojne procesije, jednom ih je bilo čak 80. Tadašnji bošnjački župnik mons. Marijan Galović u župnoj spomenici piše da je na Veliku Gospu 1945. u Bošnjacima bilo otprilike 15.000 vjernika. Vrtovi kroz koje su prolazili bili su pogaženi, zakrčeni hodočasnicima. I ta su hodočašća nekad češća, nekad rjeđa bila do 1948. godine. Naravno da ta okupljanja nisu išla u prilog tadašnjoj vlasti, koja je na sve to gledala s podsmijehom, a to je čitljivo iz dokumenata koji su ovdje u knjizi da su komunisti drukčije gledali na okupljanje vjernika, izrugujuće. Činjenica jest da su se u bošnjačkim šumama, nakon 2. svjetskog rata, još uvijek skrivali i organizirano djelovali određeni križari, ali nisu bili u dosluhu s vidiocima. Ukazanja, Svetište kako su Bošnjačani nazvali mjesto ukazanja, bili su ‘trn u oku’ tadašnjoj vlasti. Odnos vlasti tadašnjeg kotarskog narodnog odbora u Bošnjacima prema okupljanjima vjernika postajao je, u strahu od širenja pobožnosti na ostala mjesta, sve represivniji, pritiskali su župnika, vlasnike zemljišta. Vijest o ukazanjima bila su predmet gotovo svih tadašnjih novinskih tiskovina režimskih novina i katoličkog tiska uz nevjerojatno zanimanje tadašnjeg režima. Naravno režimske tiskovine govorile su na jedan način, a katolički drukčije. Nevjerojatan je bio broj svećenika i redovnika koji su dolazili u Bošnjake. Spomenut ću samo tragičan događaj 1946. kada je nestao hrvatski dominikanac fra Česlav Novak (1902.-1946.) kojemu je kasnije podignuta spomen-ploča na kapelici. On je službovao u samostanu u Subotici i nakon što je s vjernicima bio na hodočašću u Aljmašu, odlučio je sam otići u Bošnjake da se osobno uvjeri u istinitost onoga o čemu se govorilo u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, ponajprije u vjerničkim krugovima. Zašto se govorilo? Zato što su već tada zabilježena brojna ozdravljenja i aktualna su do dana današnjeg! Kako piše u župnoj spomenici, fra Česlav sam dolazi 9. rujna na Svetište, uvjerava se u sve što se prepričavalo, prespava kod župnika u kući i ranom zorom ga župnik pozdravlja i od toga dana Hrvatska dominikanska provincija još uvijek traga za njim, još uvijek se vodi nestalim. Prema nekim nagađanjima netko ga je smaknuo u samomu mjestu i za njegovo tijelo još uvijek se vodi postupak traženja. Pretprošle godine, kada smo postavljali spomen-ploču na kapelicu, od dominikanaca smo čuli da je fra Česlav među dominikanskim mučenicima 2. svjetskog rata ušao u postupak beatifikacije, a to pridaje i važnosti Svetišta. Ključna za Svetište je 1948. kada biskup Antun Akšamović pod pritiscima tadašnje vlasti uvodi biskupijsku obustavu čašćenja u samomu Svetištu i ona je na snazi do danas. Pratite li vijesti, uočit ćete kako naša Đakovačko-osječka nadbiskupija uz Veliku Gospu, Malu Gospu poziva vjernike na hodočašće u Dragotin, Šumanovce, Aljmaš i marijanska mjesta kamo svi idemo, ali u Bošnjake ne. Dakle, obustava je od 1948. do danas na snazi. Zašto? Osobno ne mogu ponuditi konkretan odgovor, iako postoje nagađanja da se, navodno, čekao trenutak preminuća ‘male vidjelice’ časne sestre Bernardice Golubičić, koja je preminula 11. svibnja 2022., znakovito dan nakon početka ukazanja. Hoće li Nadbiskupija pokrenuti postupak obustave ili ne, ne znamo, ali mi Bošnjačani vjernici vjerujemo ukazanjima i osobno smo se u životu uvjerili u smisao ukazanja. I vi koji budete tamo došli, a toplo vas pozivam u posjet Svetištu, moći ćete osjetiti poseban neopisiv mir i da se, doista, tamo nešto zbilo“, ispričao je profesor Lešić te naposljetku otkrio poruke koje je Gospa po djeci poslala: da se na samomu mjestu sagrade poklonci s nišom gdje su se trebali nalaziti kipovi sv. Antuna Padovanskog i sv. Martina, biskupa, zaštitnika sela, medaljica i crkva.

Čudesnost ufanja Dragoj Gospi Bošnjačkoj u brojnim ozdravljenjima

„Niše su sagrađene 1945., mjesto ciglama popločeno, ali je 1948. razrušeno i znakovito kao izraz nepoštovanja prema Svetištu te su cigle ugrađene 1949. u današnji Dom kulture Bošnjaci. Na mjesto ukazanja se dolazilo potajno i osobno ili u malim skupinama, sve do 1991. Svetište je poprimilo nekadašnji izgled 2011./2012. gdje su na temeljima tih starih poklonaca sagrađene kapelice dvama svecima i središnja kapelica s Gospinim kipom, koja doduše nije bila izvorna, a posvećena je Dragoj Gospi Bošnjačkoj. Drugo, Gospa je htjela izradu medaljice koja je 1947./’48. iskovana u nekoliko stotina primjeraka. I treće što je Gospa zahtijevala, željela za to mjesto gradnja je crkve s dva tornja. Do toga nije došlo no, osobno gledajući kako je Svetište raslo od ’90., ne sumnjam da će do toga doći jer danas je tu predivan križni put, a počelo je od poklonca. Ovdje je bio velik broj ozdravljenja, njih na stotine, ako ne i tisuće. Postoje fotografije Svetišta na kojima se vide ostavljena razna pomagala jer ljudi su trenutno ozdravljali. Ozdravljenja su zapisivali svećenici. Ukazanja su, nakon rušenja Svetišta, nastavljena 1948. u župnoj crkvi Sv. Martina na bočnomu oltaru Prečistoga Srca Marijina gdje je, prema svjedočenjima s. Bernardice, u trenutku ukazanja kip oživljavao. Drago nam je da su bošnjački branitelji Dan Drage Gospe Bošnjačke uzeli za svoj dan i jednom godišnje od 2014., po nadbiskupovu odobrenju, okupljamo se 8. srpnja na euharistijskom slavlju. U kojemu će smjeru ići budućnost Svetišta svjedočit ćemo. Najbolje je doći u Bošnjake i uvjeriti se u istinitost svega o čemu možete pročitati u ovoj knjizi Vinka Juzbašića koja u prvomu dijelu nudi konkretne povijesne podatke – zapise iz glavnih dnevnika vidjelaca i osoba s njima povezanih, partijske i crkvene dokumente. Nadamo se da Svetište ima svijetlu budućnost“, rekao je Lešić.

Petar Elez govorio je o prijateljevanju s pok. Vinkom, njegovoj „vjeri u ukazanja da se nebo spušta na zemlju i nebo progovara, vjeri koju je uvjereno, hrabro svjedočio, bio angažiran u Marijinoj legiji, vrijedan i marljiv, a bio je i pjesnik, romanopisac“, preporučujući čitanje povijesnog i umjetničkog štiva koje ima vrijednost što recenzijom potvrđuje teolog Josip Mužić te drugi stručnjaci. „I na primjeru Gospinih ukazanja u Bošnjacima potvrđeno je da se uvijek radi o ljudima spremnim vršiti volju Božju, svjedočiti vjeru krvlju ako treba. Djeca su prošla kalvariju zbog svoga svjedočenja… Pročitajte knjigu i osobno procijenite, ali i postavite si pitanje kolika je moja osobna vjera“, zaključio je Elez. Korizmeni je susret završen zahvalom sudionicima susreta i uskrsnom čestitkom.