Nakon misnoga slavlja, radosno zajedništvo šeste večeri, uz geslo SMO „Učite se dobrim djelima: pravdi težite!“ (Iz 1, 17), otvoreno je ulaznom pjesmom župnih zborova, uz orguljsku pratnju Stjepana Majdandžića i svečanu procesiju predslavitelja, čitača i predstavnika kršćanskih zajednica. Uvodnu dobrodošlicu svima, a posebno predstavnicima kršćanskih Crkava i zajednica uputio je i bogoslužjem predsjedao preč. Alojz Kovaček, novogradski župnik, dekan Osječkog istočnoga dekanata i član Ekumenske koordinacije osječke regije, a suslavili su župni vikar Bernard Prelčec i Ljubomir Sturko, župnik grkokatoličke župe Krista kralja. Na bogoslužju su sudjelovali. Darko Turšić, župnik Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u Kotlini i tajnik Ekumenske koordinacije osječke regije, zatim đakon u evangeličkoj Crkvenoj općini Osijek Samir Vrabec, predstavnik pravoslavnih protonamjesnik Goran Todorović, paroh bjelobrdski, te Stjepan Krešimir Pećar, predstavnik Katoličke laičke zajednice „Molitva i Riječ“.

Vjernici i zbor, nakon pokajničkog čina, sudjelovali su u molitvi Časoslova naroda Božjeg na blagdan Obraćenja sv. Pavla, ap. i pjevali antifone, dok su župnik i vikar predmolili, zatim je poslušano Evanđelje po Luki (Lk 18,1-8) i homilija župnika Kovačeka, koji je promišljao o Isusovim riječima: „Ali kada Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“

„Da sada Isus dođe, bi li našao vjeru u mome srcu, unatoč tome kako se predstavljamo? Ima li vjere u meni, ima li je dovoljno? Mogli bismo reći: ‘Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri! Na današnji dan obraćenja sv. Pavla završni je dan Osmine. Hodočastili smo u našim crkvama ovdje u Osijeku, molili smo zajedno s drugim kršćanima da se Isusova želja, Isusova molitva ostvari – da njegovi učenici budu Jedno kao što je on sa Ocem Jedno. Kako ćemo biti Jedno, ako osjećamo svaki od nas u sebi tu podijeljenost, napetost, borbu s grijehom? Još uvijek nismo dovoljno obraćeni i stalno se nalazimo na tom putu obraćenja. Ne možemo, na žalost, reći zajedno sa sv. Pavlom: ‘Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni.’ On koji je bio tako velik grješnik, progonitelj kršćana govori da se nije dostojan zvati apostolom. Tko mu je dao milost i pozvao ga da, s još većom revnošću kojom je progonio kršćane misleći da će biti dobro, jer kako je govorio kasnije ‘to sam činio u neznanju’, misleći da čini pravdu, ali na svoj ljudski način? Božja ga je milost potakla da to čini obratno zauvijek, to da od progonitelja postane veliki navjestitelj Evanđelja. Svidje se Bogu ludošću propovijedanja spasiti svijet. I evo nas ‘luđaka’ ovoga vremena, možda i Crkve koji slušamo ponajprije, dopuštamo da Božja riječ uđe u naše srce, naše misli kako bismo ju mogli približiti čovjeku današnjega vremena! Ali ta Božja riječ nas mijenja, usmjerava u našim mislima i stalno nas drži na putu obraćenja i obraćanja“, rekao je vlč. Kovaček.

Promišljajući o ulomku iz Lukina Evanđelja naglasio je kako Isus oslikava primjer da nam „svagdan valja moliti, biti ustrajan i ponizan u molitvi o čemu govori prispodoba o udovici koja je dodijavala sucu da ju obrani od njena tužitelja, i kako stoji ‘Bog će obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape’, ali Bog ne ispunjava naše želje jer često su naše molitve i misli daleko od Boga, a on daje prema potrebi“. Homiliju je zaključio riječima: „Možda su neke molitve ispunjene, ali nisu blagoslovljene od Boga… Živjeti nam je evanđelje, biti mu otvoren, kao što je ovo Sveto pismo ovdje ispred oltara, iščitavati Radosnu vijest. Kako iščitavamo i živimo Božju riječ, što činimo u našim susretima – jadikujemo li ili Bogu zahvaljujemo za primljene milosti? Imamo blagoslov križa kojega često nismo svjesni, nego molimo za prizemno, ostvarenje želja prema svojoj viziji. Molimo li u zajedništvu u Duhu Svetomu da Bog više živi u nama, a mi da se umanjujemo, onda će doći u naše molitve, razumijevanje i život koji će biti drukčiji.“

Na kraju molitvene osmine nagovor su uputili predstavnici crkvenih zajednica. Pastor Turšić primjerom iz duhovne službe ukazao je kako „danas ljudi vape za Bogom i vjernike ne treba odbijati preprekama pravila i osudama; a geslo završne večeri SMO neka bude: činimo dobra djela u vjeri da je Isus živ, s nama moli i sve ljude, za koje je život dao, podjednako voli!“ Turšić je istaknuo kako se u duhu gesla SMO u ekumenskom hodu učilo o dobrim djelima, a ona, kazao je, proistječu i iz obraćenja, kao Pavlovljevo i kršćanske vjere, zaključivši: „Čineći dobra djela bez vjere, neće nas približiti Bogu jer vjera i oprost povezuju nas s Bogom. Vjera da Krist voli i one koje mi ne volimo i da treba činiti dobra djela i onima koje mi ne volimo, odnosno koji nas mrze i ne vole. Lako je činiti dobra djela svojim dragima, ali treba djela ljubavi činiti i onima koje smatramo da ih ne volimo. Vjera je ta koja nas drži.“

Đakon Vrabec u duhovnom nagovoru uvodno se nadovezao na afirmativnu kritiku življenja vjere u smislu angažirane molitve za jedinstvo kršćana u hodu osmine kazavši: „Bez prozivanja pojedinih zajednica primjećuje se da izvan kruga stručnjaka teologa ekumenista i onih koji pozivom službe hodimo po našim crkvama, zapravo nema oko toga većega angažmana putem razumijevanja u, naglašavam, našim mjesnim crkvama, crkvenim općinama. Naime, zahvalan sam što ste vi u ovako velikom broju ostali zajedno s nama slaviti Boga, moliti. Kad je evanđelist Luka pisao o ovoj prispodobi koju je izrekao Isus, horizont kršćana bio je potpuno drukčiji od onoga kada gledamo danas. Isusova smrt na križu izbrisala je sve, zatim susret s Uskrslim donosi novi početak, dar Duha Svetoga u novu zajednicu učenika. Međutim, nakon uzašašća, kršćani ponovno očekuju novi dolazak Spasitelja i to je novi horizont… Postoji rečenica: ‘ Sad nam je preostalo samo još da molimo.’ Kako je razumijemo, cinično ili duboko kršćanski? Jedinstvo, kojemu težimo kao kršćani, može izazvati naše različitosti, a ekumenizam se proteže činjenicom da smo kršćani, Crkva. Taj uvid svatko od nas, ponaosob mora pokazivati svakodnevno u svom kršćanskom životu.“

Protonamjesnik Goran Todorović razmatrao je o čovjekovu spasenju u jedinstvu s Bogom i ljudima, upitavši: „Zbog čega je Bog stvorio nas? Što je Božji plan o nama i svijetu u kojemu živimo? Odgovori su različiti… ne postoji sve što je stvoreno da ovdje živi vječno. Problem je čovječanstva, svijeta, svega što postoji je smrt, to je u ljudskoj prirodi“, rekao je uvodno podsjetivši kako su Adam i Eva odbacili Božji plan stvaranja i vječnog života, ali „Bog nam je u svojoj milosti i ljubavi poslao Sina da postane dio nas i tako vratio jedinstvo Boga i čovjeka“. „Ljubav prema Bogu pojavljuje se kao ljubav prema drugome čovjeku. Isto tako ljubav prema druge čovjeku razmjer je ljubavi prema Bogu. To će Krist razlučiti, što čitamo u Evanđelju o njegovu drugome dolasku, ‘ovce od jaraca’, a oni koji su činili dobro, ali dobro drugome čovjeku jer taj drugi jest sam Krist, takvima će doći blagoslovi. Na oprost upućuje nam znak kako trebam živjeti, što raditi: činiti dobro, voljeti drugoga čovjeka, opraštati Krista radi, i ne samo voljeti čovjeka koji nas voli, nego imati kršćanske ljubavi prema neprijateljima svojim. To Gospodin traži od nas: biti kristoliki, bogoliki; da ono što Krist želi za nas da mi želimo za druge ljude! Želeći vam svako ljudsko dobro od Boga i od ljudi, neka i ova Molitvena osmina za zajedništvo kršćana bude na korist i spasenje u vječnoj ljubavi i pravdi Isusa Krista“, zaključio je paroh Todorović.

Bogoslužje je nastavljeno predvoditeljevim pozivom na molitvu: „Molitva nam je potrebna; mijenja nas (ako ne mijenja, mijenjajmo molitvu) i iskusili smo, dok molimo naš život se mijenja, naše lice se preobražava, nutrina je drukčija, naš odnos prema bližnjima postaje drukčiji jer smo povezani s Bogom, i to je put koji nas povezuje i kršćanske zajednice potiče na rast u toj vjeri.“ Nakon molitve, pjevanja evanđeoskog hvalospjeva „Veliča“, molitve Gospodnje i molitve predslavitelja, bogoslužje je zaključeno blagoslovom i otpustom uz izlaznu pjesmu „Krist jednom stade na žalu“. Zajedništvo je produženo župnikovim pozivom svima na druženje uz trpezu zahvale za molitveno sudjelovanje u osmini.