Zajedništvo, uz ovogodišnje geslo Molitvene osmine „Ljubi Gospodina Boga svojega… i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ (Lk 10, 27) započelo je ulaznom procesijom domaćeg župnika preč. Alojza Kovačeka, dekana Osječkog istočnog dekanata i člana Ekumenskog povjerenstva Osječke regije, i predstavnika kršćanskih Crkava – pravoslavnih, evangelika i katolika, uz pjevanje puka „Ti Kriste kralj si vjekova“ koje su predvodile župljanke Anica Horvat i Lidija Vuksanović. Preč. Kovaček dobrodošlicom je pozdravio okupljene u završnici molitvenog hoda posebno pozdravivši predstavnike Crkve i zajednica kršćana.

Večernja molitva časoslova otvorena je himnom Sva Crkvo, kliči radosno, s nebeskog slavlja Pavlova: On čudom Božjim postade od gonitelja apostol… Prisutni su molili i pjevali: psalmodiju (psalme – Ps 116, 126; antifone 2 Kor 12, 10; 1 Kor 3,6; Fil 1, 21), hvalospjev (Ef 1, 3-10), evanđeoski odlomak (Ef 4, 11-13) pročitao je o. Ljubomir Sturko, župnik grkokatoličke župe Krista Kralja, poslušan je otpjev (Kazujte poganima slavu Gospodnju) te je razmatranje održao preč. Kovaček, Nakon pročitanog odlomka Prve poslanice Korinćanima (1 Kor 15, 9-10) i dodajući promišljanju redak kojim Pavao svjedoči ‘Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist’ (Gal 2, 19b-20), propovjednik je podsjetio na evanđeosko geslo Osmine koje upućuje na važnost ljubavi prema bližnjemu u „življenju pobožnosti u duhu poniznosti kakvu ima Pavao kada kaže „nisam dostojan zvati se apostolol; milošću Božjom jesam što jesam“.

„Nije li sam Isus rekao ‘bez mene ne možete učiniti ništa’? Puno toga činimo na svoju ruku, tražeći svoju volju želeći dobro, a sjećamo se kako je Petar odvraćao Isusa želeći mu dobro, kazao ‘to se tebi ne smije dogoditi’, a Isus se okrene i reče Petru: Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” (Mt 16,23). Pavao govori o svome djelovanju po nauku, ne od ljudi zapisanom, nego od samoga Krista koji mu se objavio, a on ga predaje. Političari drugi u cijelomu svijetu trude se izgraditi međuljudske odnose na temeljima pravednosti, etike, istine, jednom riječju žele biti humani i govori se o humanizmu, toleranciji, međutim, vidimo dato ljudima ne polazi za rukom. Pokušavaju ostvariti zapovijed ljubavi, ali bez temeljne zapovijedi ljubavi prema Bogu. Zakonoznanac pita Isusa, ali ne da od njega uči… Evanđelist (Mt 22,34-40) govori nama što je najvažnije, koje su najvažnije zapovijedi: ‘Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim , i svom dušom svojom, i svim umom svojim….’ A onda slijedi druga, slična prvoj. Poznato nam je, kada želimo nekoga ugostiti, kažemo neka se osjeća kao kod kuće, dakle, ponašaj se kao kod kuće. A ne znam kako se ponašaš u svojoj kući, možda se svađate, možda živite neuredno, nemoj tako, bolje se ponašaj kao u gostima. Zatim, govor o ljubavi – ljubi bližnjega kao samoga sebe, pokazuje ljubav kakvu nam je proći i, ako nisi primio ljubav od Boga, kako ćeš ju drugome dati.

Ukoliko nisi krenuo putem obraćenja, kako misliš druge obraćati? Kako ćemo primiti, ako nismo dobili, kako ćemo dobiti, ako Riječ Božju ne slušamo; ako ljubav Božju ne uspijemo saživjeti u svome životu, kakva će ta naša ljubav prema bližnjima biti? Zato je tu pobožnost, poniznost, duhovnost evanđelja Radosne vijesti iz dana u dan usvajati u svoja srca, u svoje život kako bi naša ljubav prema bližnjemu, bratu, doista, bila autentična ljubav. To je taj put zajedništva koji je moguće ostvariti, ako smo povezani sa Isusom; ako nas on nadahnjuje, vodi njegov Duh i, ako tom Duhu otvaramo svoje misli, srce, svoje putove i želje usklađujemo s njegovim Putom, onda ćemo biti sposobni izvršiti i volju iz današnjeg Evanđelja i pred sobom i drugima opravdati odgovor na pitanje tko je moj bližnji. Nakon ove priče, nitko se ne može tek tako opravdati slušajući ‘Idi, pa i ti čini tako!’ Evo, meni i svima primjer! Ako nisam sposoban, nemam radosti, nemam mogućnosti ni bar dobru volu, ako sam zatvoren u svoju sebičnost, mentalitet ovoga svijeta u kojemu živimo vreba! Zato otvorimo se duhu Evanđelja, duhu Radosne vijesti, molimo zagovor sv. Pavla da i mi danas-sutra ne odustajemo od sebe jer se svi nalazimo na putu obraćenja! Svakog dana obraćajmo se Bogu svojim molitvama! Svoju volju treba uskladiti sa Božjom voljom, svi idemo tim putem! Popularno je danas u svijetu svjedočiti vjeru, pogotovo putem društvenih mreža, i na različitim skupovima svjedočanstva su ljudi o obraćenju. No, kada netko kaže da se obratio, pomalo sam skeptik, pogotovo ako je riječ o novoobraćenicima koji s puno žara svjedoče svoje obraćenje, dožive duhovni napredak i korak prema Bogu koji ih ponese i radosno o tome govore. Postoji opasnost da ne ustraju u tome duhu i onda se to njihovo svjedočanstvo može pretvoriti u protusvjedočanstvo Krista, evanđeoske vrijednosti, za milosti koje su primili, a u kojima nisu ustrajali, padajući u slabosti, navike, još dublje u grijeh“, razložio je Kovaček te promišljanje zaključio kako prispodoba o milosrdnom Samarijancu poziva nas da u svojemu srcu i životu najbolje svjedočimo za Krista pred svijetom u kojemu živimo.

Služba večernje je nastavljena zajedničkim pjevanjem evanđeoskog hvalospjeva Veliča, antifonom, prošnjama Gospodinu koje su molili predstavnici Crkava (za svjedočanstvo vjere u uskrsnulog Krista, za suradnju na pomirenu svijeta s Ocem, za pokojnike…), molitvom Oče naš, završnom molitvom i blagoslovom predvoditelja molitvenog slavlja Kovačeka koji je potaknuo predstavnike kršćanskih Crkava za prigodnu riječ završnice Osmine.

Paroh bjelobrdski prečasni jerej Goran Todorović, svećenik Srpske pravoslavne Crkve i vjeroučitelj, pozdravio je u duhu blagdana Obraćenja sv. Pavla domaćina i predstavnike kršćanskih Crkava i zajednica u Hrvatskoj, dragu braću i sestre,  u ime episkopa osječkopoljskog i baranjskog Heruvima i osobno „pozdravom radosti i ljubavi: Krist je među nama!“ U okviru ove molitvene Osmine i njenog gesla ljubavi prema bližnjem, jerej Todorović promišljao je o Kristovoj beskompromisnoj žrtvi prema čovjeku i njegovoj velikoj ljubavi koju svima daje. „Ove godine okuplja nas Kristova priča o ‘Milosrdnom Samarijancu’ koju je Krist ispričao zbog nas i našega spasenja. Naime, kada zakonoznanac postavlja Isusu pitanje’ a tko je moj bližnji’, on ga postavlja sa svojeg motrišta sasvim opravdano. U tadašnje vrijeme židovsko društvo bilo je uređeno posebnim pravilima koja su postavljala granice i pravila – kako se Židovi trebaju odnositi prema nežidovima, odnosno Samarijancima i svim drugim narodima. Budući da su ove granice dopuštale izvjesnim skupinama moć privilegije, držanje tih granica bilo je od životne važnosti za društveni poredak. Njihovo poštovanje je bila religijska dužnost!

Zato na Kristovu zapovijed da se voli bližnji, zakonoznanac pita tko je njegov bližnji. Zapravo pita dokle seže granica u kojoj se nalazi moj bližnji ili, kako bismo mi danas rekli, kojoj društvenoj klasi, rasi ili naciji mora netko pripadati da bi bio prihvaćen u skladu s vjerskim i društvenim običajima“, kazao je Todorović te zaključio: „Krist odgovara sasvim neobičnom pričom o nekom čovjeku koji je zapao u probleme, a nije bio određen ni rasom niti klasom ni religijom, što znači što znači da bi to morao biti bilo tko kome se Krist obraća! Priča je poznata… Jasna je pouka: ‘Idi pa i ti čini tako i imat ćeš život vječni!’ Voljeti Boga svim svojim bićem i bližnjega svoga kao samoga sebe, značilo je i tada i sada da čovjek mora odbaciti ograničenja, odnosno društvena pravila u korist onih koja vladaju u Kraljevstvu Božjem. A pravila budućeg Kraljevstva Božjeg su jasna: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu kao prema sebi samome! Na ovim dvjema zapovijedima je sav Zakon i proroci. S obzirom su ove dvije zapovijedi toliko radikalno drukčije od pravila društava u kojima živimo, življenje po Božjim zapovijedima bez izuzetka od nas traži zanemariti sve drugo i neprestano nadilaziti obrasce društvenih ograničenja, slijediti Krista kojemu, zato što nam je pokazao kako živjeti bez predrasuda, sa zahvalnošću uznosimo slavu u sve vijeke vjekova. Želeći vam svako istinito dobro od Boga i od ljudi, neka i ova molitvena Osmina za zajedništvo kršćana bude svima na korist i spasenje u vječnoj ljubavi Gospodina i Boga našega!“

Dr. sc. Samir Vrabec, svećenik u Evangeličkoj crkvenoj općini Osijek, razmatrao je o duhovnom poticaju osmoga dana Osmine (priređenog u materijala SMO) ‘Nato mu reče Isus: Idi pa i ti čini tako!’ (Luka 10, 37), te uz prozbeni zaziv: ‘Gospodine, neka naša zajednica bude znak tvoga kraljevstva’.

„Je li prispodoba o dobrom Samarijancu samo moralna pouka da trebamo biti ljubazni i dobro postupati prema strancima? Uzmemo li u obzir biblijsko geslo posljednjeg dana Molitvene osmine, čini se da je ono ključna primjena iz prispodobe. Ali, jesmo li mi glavni lik u prispodobi? Je li samo važno da se postavimo u ulogu dobrog Samarijanca? Naravno da su djela milosrđa važna i neizostavna za kršćane, no u evangeličkoj teologiji ona tek slijede kao manifestacija, plod naše vjere. A naša vjera je pouzdanje u našega Gospodina Isusa Krista. Kao što se pokušavamo cjenkati s Isusovim odgovorom na pitanje ‘Tko je moj bližnji?’ – a to je svaki čovjek jer smo stvoreni na sliku Božju – još više smo se, možda, skloni cjenkati s Isusovim odgovorom ‘Idi pa i ti čini tako’. I ponovno smo na početku razgovora zakonoznanca i Isusa, pitajući što mi je činiti? Koliko bi nam bilo jednostavnije da je Isus točno pobrojao što nam je činiti. No, samo djelić toga možemo naslutiti iz današnjeg, u materijalima osmine ponuđenog biblijskog teksta iz Poslanice Rimljanima (Rim 12, 9-13): ‘Ljubav nehinjena! Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro! Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost!’ Ako već nismo spremni za više, minimum naših odnosa bio bi sadržan u tome da treba ‘pošteno živjeti, drugome ne štetiti i svakome dati svoje’. Pravi odgovor, na pitanje što znači ‘Idi pa i ti čini tako’, možemo dobiti tek kada razumijemo da je dobri Samarijanac u prispodobi naš Gospodin Isus Krist. Jer samo je Isus savršeno ljubio Boga i bližnjega. Samo je On mogao držati se Zakona kao što je to učinio Samarijanac – potpuno ljubeći svoga neprijatelja dobrotom i velikodušnošću. U ovim izazovnim vremenima možemo donirati ili volontirati za razne dobrotvorne svrhe. Primjenjujemo li na ovaj način prispodobu o dobrom Samarijancu — pomažući potrebitima? Da, to je implikacija Isusovog naputka…Tek nakon što smo iskusili ljubav dobrog Samarijanca – Isusa – možemo ‘Ići i činiti tako’. Ljubimo svoje bližnje jer je On prvi ljubio nas! Pomažimo onima koji su u nevolji jer ni mi nismo imali izlaza, i mi smo potrebiti pomoći. Ova prispodoba nije jednostavna moralna priča. Njezino središte nije naša odluka da budemo dobri Samarijanci. Središte je sam Krist“, zaključio je Vrabec.

U molitvenom zajedništvu, uz spomenute, sudjelovali su i: vlč. dr. sc. Antun Japundžić, predsjednik Ekumenske koordinacije Osječke regije (organizira Osminu u Osijeku); vlč. Danijel Tigandžin, župnik Župe sv. Roka u Veliškovcima; fra Miroslav Petrac, redovnik u Franjevačkom samostanu sv. Križa u Tvrđi; i vlč. Robert Mackuljak, svećenik u miru. Kovaček je zahvalio sudjelovateljima u Osmini (šest večeri) pozivajući na zajedništvo uz trpezu u župnom prostoru.