Nakon pobožnosti križnoga puta koji je (na tekst Križ ljubavi Mateja Glavice) predmolio župni vikar Krešimir Iljazović na večernjem euharistijskom slavlju predslavitelj retfalački župnik Ivica Martić najavio je da će, umjesto uobičajene propovijedi, poslije mise govoriti svjedok vjere iz Slavonskog Broda, autor knjige ispovijesti o ratnom zatočeničkom iskustvu u Bosanskoj Posavini.

Knjiga je objavljena 2017. godine, ubrzo je iduće godine doživjela drugo izdanje (nakladnik Vilimbook, Vukovina) i predstavljena je u brojnim župama u Hrvatskoj i inozemstvu, a prvi put u osječkoj župi. Vjernici su slušali o križnom putu Gorana Hillera, njegova oca i brata nasilno odvedenih Hrvata s kućnog praga u selu Zborište u proljeće 1992. godine u vrijeme korizme (11. travnja), o zarobljavanju i torturi u srpskom logoru Liješće središtu pobunjenih, o zatvaranju u prostoriju s krvavim madracem i otiskom krvave ruke na zidu, o duhovnoj snazi molitve i povjerenju u Boga te čudesnom Božjem putu spašavanja njihovih života iz ratnog pakla. Svoj drugi rođendan slavi 28. travnja, kada je oslobođen i sve što je proživio nakon toga dana smatra ‘čistim poklonom’. Trideset godina poslije, od početka novoga života u Slavonskom Brodu gdje s obitelji živi i danas, Goran Hiller ponizno je svjedočio u Osijeku o neizmjernoj Božjoj ljubavi te u crkvi s ponosom pokazao krunicu, jedinu sačuvanu iz prijeratnog života i logorskih dana.

„Došlo je pet-šest vojnika. Već je padala noć. Prvo su izveli mog oca. Odveli su ga u susjednu prostoriju od koje nas je dijelio zid. Sve smo čuli s druge strane zida što se događa. Odveli su ga na ispitivanje koje se svodilo na cipelarenje. Čuli smo njegovo zapomaganje, njihovo urlikanje i psovke. Kad su njega odveli, brat i ja počeli smo moliti Oče naš, prvi, drugi, treći…, oprosti njima grješnicima. Molili smo krunicu radosnu, žalosnu, slavnu sat vremena, ne znam koliko dugo. Tukli su ga po toj bolesnoj ruci, jako ga je boljelo“, ispričao je Hiller te posvjedočio kako je proveo strašnu noć te svakodnevno s bratom molio krunicu, bili su s Bogom i Majkom te su za par dana s ostalim logorašima formirali malu molitvenu zajednicu kojoj se pridružio „čovjek koji nije katolik i nije znao moliti, ali ipak je osjetio da je u tom dijelu gdje se moli ipak malo ljepše“.

„Cjelokupnu priču s mojim osjećajima možete pročitati u knjizi Ispovijest zarobljenika. Ali, zamolit ću vas samo jedno – kada tu knjigu pročitate, nemojte nikoga mrziti! Ova knjiga nije napisana s porukom da biste nekoga mrzili, nego s porukom da ne činite zlo drugome jer svakome od nas ponekad je potrebno bližnjega. Zbog jednog dobrog djela, danas stojim ovdje ispred vas“, kazao je Goran Hiller naposljetku ispovijesti, koji je u završnoj riječi u knjizi (sastavljenoj od 22 ispovjesna poglavlja) zapisao: „Dani provedeni u zarobljeništvu bili su najgori dani u mom životu, ali osjećam da me to iskustvo očvrsnulo i na meni ostavilo pozitivan trag te me učinilo boljim čovjekom. Već tada su me formirali kao osobu i uvelike odredili moje životne stavove te mi kroz cijeli život primjerom služe kao dokaz da čovjek nikada ne smije klonuti duhom i da iz svega može izići kao pobjednik… U ratu često puta, i mi i naši neprijatelji, molimo istom Bogu za različite stvari. Bitno je moliti usrdno, a Bog će naći načina da svi budemo zadovoljni“.

Goran Hiller završio je školovanje (prekinuto zarobljavanjem u 19 godini) i fakultet, radi i živi obiteljski, a u knjizi stoji i ovo: „Obitelj mi je, uz prijatelje, bila najveća podrška u pisanju ove knjige. Uz puno molitve i rada u Slavonskom Brodu, koji sam zavolio svim srcem, opet smo stvorili svoj dio raja u kojemu sada uživamo punim plućima. Znam da je u ratu puno ljudi prošlo gore situacije od ove moje i nikako ne želim isticati svoju žrtvu kao najveću, ali ovo je moja životna priča i ja sam ju želio ispričati… Moj slučaj je u potpunosti preslika bosanske patnje toga vremena. U njoj si istovremeno mogao imati i prijatelja i neprijatelja u suprotnom narodu“.

Uz župljane vjernike, svjedočenje u Osijeku je pozorno slušala vjerna Hillerova pratiteljica, njegova supruga Jela (s kojom je u braku od 1996. i imaju kćeri Brigitu, Barbaru i Mateu) i članovi obitelji. Svi su sudjelovali u pobožnosti križnog puta i na misi posvjedočivši živu vjeru zahvalnu za dar života.