Predstavljanju su nazočili i umirovljeni porečki i pulski biskup Ivan Milovan, generalni vikar Porečke i pulske biskupije preč. Rikardo Lekaj, više svećenika te ravnateljica HDA u Pazinu Mirela Mrak Kliman.

„Mons. Dragutin Nežić rodio se u Donjoj Reki u župi Jastrebarsko 28. siječnja 1908. godine. Za svećenika je zaređen 7. rujna 1930. godine. Nakon kapelanske službe u Požegi (1930. – 1932.) nadbiskup Bauer poslao ga je na studij crkvene povijesti u Rim, gdje je doktorirao 1935. godine. Nakon povratka iz Rima bio je imenovan tajnikom nadbiskupa Antuna Bauera i ceremonijar nadbiskupa Alojzija Stepinca. Od 1939. do 1941. bio je duhovnik u Papinskom zavodu sv. Jeronima u Rimu. Nadbiskup Stepinac potom ga je 1941. imenovao duhovnikom u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu“, istaknuto je na predavanju.

„Jer je dobro poznavao talijanski jezik, mons. Joseph Patrick Hurley, apostolski nuncij u FNRJ, uzeo ga je za prevoditelja na montiranom sudskom postupku koji je jugoslavenska komunistička vlast pripremila protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Za vrijeme suđenja mons. Nežić je odlično prevodio nunciju te istodobno pravio bilješke glavnih nadbiskupovih izgovorenih misli te primjedbe predsjednika suda, javnog tužitelja Jakova Blaževića, nadbiskupovih branitelja i svjedoka“, naglasio je predavač. Dr. Batelja je u predavanju istaknuo važnost tih zapisa uspoređujući ih sa službenim stenografskim zapisima sa suđenja koje je organizirao Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Naime, mons. Nežić je sve svoje bilješke zajedno s izvornikom nadbiskupova govora na sudu predao nunciju koji je to sve proslijedio Državnom tajništvu Svete Stolice. Budući da je dr. Batelja pred dvije godine pronašao tu sačuvanu dokumentaciju ovo je bilo i prvo njezino prikazivanje javnosti.

„Papa Pio XII. imenovao je 21. studenoga 1947. dr. Dragutina Nežića namjesnikom apostolskog administratora jugoslavenskog dijela Tršćansko-koparske biskupije, odnosno Pazinske apostolske administrature, a 21. svibnja 1950. naslovnim biskupom pomarijskim. Ivan XXIII. imenovao ga je 20. lipnja 1960. rezidencijalnim biskupom porečkim i pulskim, ali je i dalje ostao upraviteljem apostolske administrature sa sjedištem u Pazinu. Nakon što je Pavao VI. 27. srpnja 1969. proglasio Riječku metropoliju, on je 15. listopada 1977. župe Tršćansko-koparske biskupije u Republici Hrvatskoj pripojio Porečkoj i Pulskoj biskupiji. Tako je dr. Nežić postao prvi rezidencijalni biskup porečki i pulski, a cijela hrvatska Istra pod jednim biskupom“, naglašeno je.

Nadalje, predavač se osvrnuo na brojne pastoralne pothvate u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, osobito brigom za Dječačko sjemenište i Teološku školu u Pazinu, uspostavu prvog Karmela u Istri, osnivanje župskih sestara pomoćnica u župnom pastoralu, brigom za svećenički život i održavanje duhovnoga života u župama. „Kao koncilski otac i sudionik Drugoga vatikanskog sabora mons. Nežić je koncilske smjernice prenosio na svećenike i Božji narod pastirskim pismima, čestim okupljanjem svećenika te živom riječju u propovijedima i prigodnim nagovorima“, poručio je.

Predavač je prikazao i progon Katoličke Crkve u Istri koji je proživio mons. Nežić zajedno sa svojim svećenicima i Božjim narodom. „Bio je pozivan u vojsku, novčano kažnjavan, brinuo se za popravak oskvrnjivanih crkvi i kapela, bio je ponižavan ometanjem podjeljivanja sakramenta krizme, a bezbožna vlast željela je podijeliti svećenstvo i biskupe stvarajući svećenička udruženja pod nadzorom Komunističke Partije. U svim tim izazovima biskup Nežić pokazao se kao budan, razborit i odvažan pastir koji je nastojao zaštititi vjernike pred svim izazovima i kušnjama ili životnim nedaćama. Tako je jasno osudio ukidanje željezničke pruge u Istri, iskazivao solidarnost s rudarima u ugljenokopima u Raši, obilazio župe i vodio brigu za obnovu crkvenih objekata i crkvene imovine“, naglasio je.

Dr. Batelja se osvrnuo i na udio mons. Nežića kao vicepostulatora u kanonskom postupku za proglašenje blaženim i svetim Sluge Božjega Josipa Langa te svjedočanstvom usmenim i pismenim u postupku proglašenja blaženim i svetim kardinala Alojzija Stepinca. Osvrnuo se i na polemiku između biskupa Nežića i javnog tužitelja Jakova Blaževića koja je rezultirala saslušanjem Jakova Blaževića, Josipa Manolića, Josipa Hrnčevića, Nede Milunovića, dr. Miroslava Medura u Stepinčevoj kauzi. Nakon predavanja predavač je odgovarao na pitanja.