Budi dio naše mreže
Izbornik

U pitanju je sama budućnost čovječanstva

Gospođi Nafis Sadik

Svjetska je javnost već uvelike zaokupljena Međunarodnom konferencijom koja će se održati u Kairu u mjesecu rujnu, a bavit će se pirje svega demografskim pitanjima. Poznat je već i nacrt dokumenta koji bi ondje bio prihvaćen kao preporuka svim vloadama svijeta. 19. ožujka ove godine papu je pohodila Nafis Sadik, generalna tajnica najavljene Međunarodne konferencije.

Gospođi Nafis Sadik, generalnoj tajnici Međunarodne konferencije o pučanstvu i razvoju 1994. i izvršnoj direktorici Fonda za pučanstvo Ujedinjenih naroda

1. Pozdravljam vas gospođo generalna tajnice, u doba priprave Međunarodne konferencije o pučanstvu i razvoju 1994, koja se održava u rujnu u Kairu. Vaš posjet mi pruža mogućnost da podijelim s vama neke misli o temi koja je, u čemu se svi slažemo, od životne važnosti za dobro i napredak ljudske obitelji. Teme kairske Konferencije dobivaju na značaju u svjetlu istine jačanja jaza između bogatih i siromašnih svijeta, što predstavlja sve veću prijetnju miru kome čovječanstvo teži.

Opće stanje stanovništva danas je vrlo složeno, razlikuje se ne samo od kontinenta do kontinenta, već i od regije do regije. Studije Ujedinjenih naroda ukazuju na jako opadanje opće stope rasta stanovništva koje se očekuje u devedesetima i koje će se nastaviti u slijedećem stoljeću. Istodobno stope rasta stanovništva ostaju visoke u nekim od najnerazvijenijih zemalja svijeta, i, prema očekivanjima, smanjuju se u razvijenim industrijskim narodima.

2. Sveta Stolica je pozorno pratila ta zbivanja, s posebnom brigom za stvaranje točne i objektivne procjene stanja stanovništva, te poticanja opće solidarnosti glede strategija razvoja, osobito gdje one utječu (štete) zemljama svijeta u razvoju. U tome nam je pomoglo sudjelovanje na sastancima Komisije za stanovništvo Ujedinjenih naroda i studije Odjela za stanovništvo Ujedinjenih naroda. Sveta Stolica prisustvovala je i sastancima priprave kairske Konferencije stekavši tako bolje razumijevanje regionalnih razlika i sudjelovavši u raspravama u svakoj prilici.

U skladu sa svojim posebnim ovlastima i poslanjem, Sveta Stolica skrbi da se odgovarajuća pozornost dade etičkim principima djelovanja određenih demografskim, sociološkim i državnim?? analizama podataka o populacijskim trendovima. Radi toga Sveta Stolica želi svrnuti pozornost na neke osnovne istine: da svaka osoba, bez obzira na starost, spol, vjeru ili nacionalnu pripadnost ima neuvjetovano i neotuđivo dostojanstvo i vrijednost, da je ljudski život svet od rođenja do naravne smrti, da su ljudska prava urođena i iznad svakog ustavnog/zakonskog reda i da osnovno jedinstvo ljudskog roda zahtijeva da se svatko posveti izgradnji zajednice slobodne od nepravde koja nastoji promicati i štititi opće dobro. Te su istine o ljudskoj osobi mjera svakog odgovora/reakcije na bilo koji nalazak na osnovi demografskih podataka. Svi naumi (izbori djelovanja, strategije) moraju biti vrednovani u svjetlu izvornih ljudskih vrednota prepoznatih/priznatih od naroda/ljudi različitih kultura, religija i nacionalnih pripadnosti svog svijeta. Nema cilja niti postupka koji će uroditi dobrim za ljude ako neće poštivati jedinstveno dostojanstvo i stvarne potrebe tih istih ljudi.

3. Mnogi se slažu da je teorija stanovništva samo dio opće strategije razvoja. Glede toga je važno da svaka rasprava o populacijskoj politici ima na umu stvarni i procijenjeni razvoj naroda i regija. Istodobno se ne može zaobići što uistinu misli pojam “razvoja”. (što znači) Svaki razvoj vrijedan tog imena mora biti potpun što znači usmjeren istinskom boljitku svake osobe i cijele osobe. Zbiljski razvoj se ne može sastojati u jednostavnom gomilanju bogatstva i većoj pristupačnosti dobara i usluga već mora biti iznalažen u dužnom obziru na društvenu, kulturalnu i duhovnu protegu ljudskog bića. Programi razvitka moraju biti izgrađivani na pravdi i jednakosti, omogućujući ljudima život u dostojanstvu, skladu i miru. Moraju poštivati uljudbenu baštinu ljudi i naroda i one društvene vrednote i kreposti koje zrcale Božji dar dostojanstva za svaku pojedinu osobu i božanski naum koji poziva sve ljude u jedinstvo. Važno je da muškarac i žena budu djelatnici vlastitog razvitka, jer smatrati ih pukim objektima u nekom nacrtu ili planu značilo bi gušiti sposobnost za slobodu i odgovornost koja je osnovna za dobro ljudske osobe.

4. Razvitak je bio i ostaje odgovarajući okoliš u kome međunarodna zajednica treba promišljati temu pučanstva. Unutar tih razmatranja naravno se pojavljuju pitanja glede prenošenja i njegovanja ljudskog života. Ali razmišljati (populacijsko) pitanje stanovništva u pojmovima pojedinačnih “seksualnih i reproduktivnih prava” ili čak “prava žena” značilo bi skretati važnost/žarište-fokus u područje u kome su nadležne vlade i međunarodne ustanove. Time nikako ne mislim umanjivati značaj osiguravanja prava i jednakosti žena.

Nadalje, pitanja o prenošenju i skrbi za život mogu se odgovarajuće razmatrati samo u odnosu na dobro obitelji: ona zajednica osoba ustanovljeno u bračnoj vezi muškarca i žene koje je, kako potvrđuje Opća povelja o ljudskim pravima, “naravna i osnovna stanica društva” (čl. 16.3) Obitelj je ustanova zasnovana na samoj naravi ljudske osobe i odgovarajuće mjesto za začeće, rađanje i odgajanje djece. U sadašnjem trenutku povijesti, kada se toliko jakih sila svrstalo protiv obitelji, važnije je no ikad da Međunarodna konferencija o pučanstvu i razvoju odgovori izazovu sadržanom u, od Ujedinjenih naroda proglašenom, 1994. Međunarodnom godinom obitelji, na način da učini sve što je u njenoj moći kako bi zajamčila da “društvo i država” pruži obitelji zaštitu za koju Opća povelja kaže da joj je vlastita (ondje). Sve drugo bila bi izdaja najplemenitijih uzora (ideala) Ujedinjenih naroda.

5. Dužnost zaštite obitelji danas zahtijeva da se osobita pozornost posveti osiguranju slobode muža i žene da odgovorno odlučuju, oslobođeni od svih društvenih i zakonskih prinuda, broj djece koje će imati i vrijeme njihova rođenja. Nakana vlada i drugih ustanova ne bi smjela biti da odlučuju umjesto bračnih parova, već da stvore društvene uvjete koji će im omogućavati da sami odgovarajuće odluče u svjetlu svojih odgovornosti Bogu, sebi samima, društvu koga su dio i istinskom moralnom poretku. Ono što Crkva naziva “odgovorno očinstvo i majčinstvo” nije neograničeno rađanje ili nedovoljna svijest o značenju podizanja djece, već davanje prava bračnim drugovima da upotrijebe svoju nepovredivu slobodu mudro i odgovorno, uzimajući u obzir društvenu i demografsku zbilju, kao i svoju stvarnost i opravdane težnje u svjetlu istinskog moralnog mjerila. Sva promidžba i pogrešno obavješćivanje usmjereno na uvjeravanje bračnih drugova da ograniče svoju obitelj na jedno ili dvoje djece mora se odlučno izbjegavati, a bračne parove koji velikodušno izaberu imati veliku obitelj treba podupirati.

U obrani ljudske osobe Crkva stoji nasuprot nametanja granica veličini obitelji, i nasuprot promicanju načina ograničavanja rađanja koji odvajaju sjedinjavajuću i rađalačku dimenziju bračnog odnosa, koji su suprotni moralnom zakonu upisanom u ljudsko srce ili vrijeđaju svetost života. Tako je sterilizacija, koja se sve više promiče kao način planiranja obitelji, neprihvatljiva zbog svoje konačnosti i svoje moći povrede ljudskih prava, posebno onih žene. Sterilizacija kao dio populacijske teorije predstavlja smrtnu opasnost ljudskom dostojanstvu. Pobačaj, koji uništava već postojeće ljudsko biće, je gnusno zlo i nikada ne može biti prihvatljiv način planiranja obitelji, što je i konsenzusom (općim slaganjem) priznato u Meksiko Sitiju na Međunarodnoj konferenciji o pučanstvu Ujedinjenih naroda 1984 g.

6. U sažetku želim još jednom naglasiti što sam napisao u enciklici Centesimus annus: “Potrebno je vratiti se, i promatrati obitelj kao svetište života. Ona je doista sveta: to je mjesto u kojem se može prikladno primiti život, dar Božji, i štititi protiv mnogostrukih napadaja kojima je izložen, može se razviti prema potrebama autentičnog ljudskog rasta. Obitelj čini, protiv takozvane kulture smrti, sjedište kulture života. ^ini se da se čovjekova ingenioznost na tom polju usmjerava više da ograničava, sprečava ili uništava izvore života, ne prezajući čak ni pred pobačajem, nažalost toliko raširenim u svijetu, nego da brani i otvara mogućnosti samog života” (br. 39).

7. Kao što želim ponovno utvrditi ključnu ulogu obitelji u društvu, tako želim i skrenuti posebnu pozornost položaju djece i žena koji su prečesto najranjiviji članovi naših zajednica. Djeca ne smiju biti teret ili smetnja već ih treba štovati kao nosioce nade i znamenje obećanja budućnosti. Skrb koja je neophodna za njihov rast i odgoj dolazi prvenstveno od roditelja, ali društvo mora pomoći podržavajući obitelj u njenim potrebama i njenim naporima da stvara okoliš skrbi i njege u kome se djeca mogu razvijati. Društvo treba poticati “socijalne politike kojima će biti glavni cilj sama obitelj, kojoj valja pomagati doznakom odgovarajućih sredstava i djelotvornih instrumenata za život, bilo u odgoju djece bilo u brizi za starce, izbjegavajući da budu uklonjeni iz obiteljske jezgre nego, naprotiv, povezujući odnose između generacija” (Centesimus annus, br. 49). Društvo ne može reći da je pravedno prema djeci i da štiti njihovo dobro ako njegovi zakoni ne čuvaju njihova prava i ne poštuju odgovornost roditelja za njihov boljitak.

8. Tužno je što se još danas, na kraju XX. stoljeća mora potvrđivati da je dostojanstvo žene jednako dostojanstvu muškarca, da je ona punopravni član ljudske obitelji u kojoj zauzima posebno mjesto i zvanje nadopunjujuće ali ništa manje vrijedno od muškarčevog. U mnogome u svijetu još puno toga treba biti učinjeno da se zadovolje obrazovne i zdravstvene potrebe djevojaka i mladih žena kako bi one mogle doseći puninu svojih mogućnosti u društvu.

U obitelji koju žena uspostavlja sa svojim suprugom ona uživa jedinstvenu ulogu i povlasticu majčinstva. Na poseban način njoj pripada njega novog života djeteta od trenutka začeća. Majka je ta koja zavija novorođenče ljubavlju i sigurnošću i stvara okoliš za njegov rast i razvoj.

Društvo ne smije dozvoljavati da majčinstvo žene bude ponižavano ili manje vrednovano u odnosu na druge mogućnosti. Društvenoj ulozi majke mora se posvetiti veća važnost, treba podržavati programe koji streme smanjivanju porođajne smrtnosti, osiguravajući prenatalnu i perinatalnu njegu, pružajući odgovarajuću prehranu trudnicama i dojiljama, i pomažući samim majkama da osiguraju preventivnu zdravstvenu skrb za svoju dojenčad. Pri tome treba isticati prednosti dojenja kako za njegu i sprečavanje bolesti kod dojenčadi, tako i za majčinsku vezu i doba između rađanja. .

9. Proučavanje pučanstva i razvoja neizbježno postavlja pitanje utjecaja rasta pučanstva na okoliš. Ekološko pitanje je u osnovi moralno pitanje. Premda se često prirast stanovništva optužuje za ekološke teškoće, mi znamo da je to mnogo složenije pitanje. Načini potrošnje i rasipanja (pustošenja) posebno u razvijenim narodima, iscrpljivanje prirodnih rezervi, izostajanje ograničavanja i zaštite u nekim industrijskim i proizvodnim procesima, sve to ugrožava naravni okoliš.
Kairska Konferencija će posvetiti i odgovarajuću pozornost (stopi) bolesti i smrtnosti, kao i težnji da se iskorijene sve vrste oboljenja koje ugrožavaju život. Učinjena su poboljšanja koje su dovela do duljeg životnog vijeka, ali moraju se iznaći i mjere skrbi za starije i mogućnosti da pridonose društvu i u mirovini. Društvo mora razviti metode koje će zadovoljiti njihove potrebe za socijalnom sigurnosti, zdravstvenom njegom i djelatnim učestvovanjem u životu svojih zajednica.

U proučavanju demografskih podataka važno mjesto zauzimaju i seobe. Međunarodna zajednica mora moći osigurati priznanje i zaštitu prava migranata. Glede toga želim ukazati na stanje migrantskih obitelji. Zadatak je države da osigura obiteljima useljenika sve ono što jamči svojim građanima, da ih zaštiti od svakog pokušaja smještanja na rub društva, netolerancije ili rasizma, kao i da promiče stav istinske i djelotvorne solidarnosti u njihovu korist (usp. Poruka za Svjetski dan migracija 1993-94, br.1).

10. U jeku priprava za kairsku Konferenciju, želim vas uvjeriti, gospođo generalna tajnice, da je Sveta Stolica u potpunosti svjesna složenosti postojećih teškoća. Upravo ta složenost traži da pozorno odmjerimo posljedice strategija i preporuka koje će biti predložene, za sadašnje i buduće naraštaje. U tom me svjetlu jako zabrinjava nacrt završnog dokumenta kairske Konferencije koji je već u opticaju. Mnoga načela o kojima sam govorio nisu se našla na njegovim stranicama ili su sasvim obeznačena. Neka temeljna etička načela su sasvim u suprotnosti s prijedlozima nacrta. Politički ili ideološki obziri ne mogu sami po sebi biti osnova za sržne odluke o budućnosti našeg društva. U pitanju je sama budućnost čovječnosti. Osnovna pitanja kao što su prenošenje života, obitelj, tvarni i moralni razvoj društva zahtijevaju vrlo ozbiljno promišljanje.

Na primjer, međunarodni konzensus postignut 1984. g. na meksičkoj Međunarodnoj konferenciji o pučanstvu, da se “ni u kojem slučaju pobačaj ne može promicati kao način planiranja obitelji” potpuno je zanemaren u nacrtu dokumenta. Nadalje nazire se sklonost promicanju međunarodno prepoznatog prava na pobačaj po zahtjevu, bez ograničenja, bez ikakvog obzira na prava nerođenih, na način koji ide i dalje od onoga što je danas, nažalost, zakonski priznato u nekim zemljama. Viđenje spolnosti u ovom je dokumentu individualističko. Brak se odbacuje kao stvar prošlosti. Ustanova naravna, opća i temeljna kao što je obitelj, ne može biti upravljana/ manipulirana a da se pri tome ne nanese ozbiljna šteta samom tkivu i postojanosti /stabilnosti društva.

Ozbiljnost izazova s kojima se vlade i posebno roditelji susreću u obrazovanju mladih naraštaja znači da ne možemo odreći odgovornosti za privođenje mladih dubljem razumijevanju vlastitog dostojanstva i mogućnosti kao osoba. Koju to budućnost predlažemo maloljetnima ostavljajući ih da u svojoj nezrelosti slijede svoje nagone ne obazirući se na međuosobne i moralne posljedice svog seksualnog ponašanja? Nemamo li obvezu da im ukažemo na štetu i patnju do kojih ih može dovesti neodgovorno seksualno ponašanje? Nije li naš zadatak da ih suočimo sa zahtjevnim ćudoređem koje u potpunosti poštuje njihovo dostojanstvo i koje ih vodi onom samonadzoru nužnom za suočenje s brojnim zahtjevima života?

Siguran sam, gospođo generalna tajnice, da ćete u preostalom dobu priprave kairske Konferencije vi i vaši suradnici, kao i narodi koji će sudjelovati na samoj Konferenciji, posvetiti odgovarajuću pozornost tim dubljim pitanjima.

Niti jedna tema koja će se raspravljati nije jednostavno ekonomska ili demografska stvar, već, u samom korijenu, svaka je predmet dubokog moralnog značenja i ima dalekosežne posljedice. Shodno tome će se sudjelovanje Svete Stolice sadržati u osiguravanju etičkog-/ćudorednog pogleda o pitanjima, koje treba uzeti u razmatranje, uvijek s uvjerenjem da je trud čovječanstva da poštuje i odgovora Božjem sudbinskom naumu jedini način izgradnje svijeta istinske jednakosti, jedinstva i mira.
Neka Svemogući Bog prosvijetli (dade pamet) sve sudionike Konferencije.
Iz Vatikana, 18. ožujka 1994.