TAJANSTVENO LJETO TROJICE PAPA

Dvadeseta obljetnica smrti pape Pavla VI. – 6. kolovoza ove godine, podsjeća na jedinstveni slučaj u crkvenoj povijesti kad su se u roku od dva mjeseca izmijenili tri pape. Pavao VI. umro je 6. kolovoza 1978, Ivan Pavao I. 28. rujna 1978, a 16. listopada izabran je sadašnji papa Ivan Pavao II. To što je Ivan Pavao I., izabran 26. kolovoza, preuzeo upravljanje Crkvom 3. rujna, a 28. rujna preminuo, što znači da je vladao niti mjesec dana, podsjetilo je svijet na “tajanstveno” proročanstvo svetoga Malahije, kojemu se inače u crkvenim krugovima ne pridaje nikakva važnost. Taj spis, koji se pripisuje svetom Malahiji (1094-1148), označuje svakog papu, od Celestina II. (1143) do Petra II. koji bi trebao biti posljednji papa, kratkim nazivom.
Dok su u najviše slučajeva ti nazivi zapravo neodređeni te se mogu različito tumačiti, Ivan Pavao I. je u tom proroštvu nazvan “De modicitate Lunae” što bi značilo “Od skromnoga mjeseca”. Nije čudo što je to izazvalo posebno zanimanje i uzbuđenje. Inače bi po Malahijinu proročanstvu Pavao VI. bio “Flos florum” – “Cvijet cvjetova”, što se može tumačiti na više načina. Jedni su se sjetili da se u grbu njegove plemićke obitelji nalaze ljiljani, a ljiljan je kao najplemenitiji cvijet među cvjetovima. Drugi rekoše da se baš u njemu sažela i s 2. vatikanskim koncilom procvala sva bujna raznolikost dotadašnjeg crkvenog života. Ivan Pavao II. je po tom proroštvu “De labore Solis” što znači “Od truda sunčeva” ili “Od sunčeva rada” ili “Od sunčeve žege”. Kažu da je doista poput Sunca već obišao čitav globus. Neki pak misle da je zaista, kako se to kaže, podnio “svu težinu dana i žege” ovih povijesnih događanja, a neki opet pomisliše da bi u njegovo doba moglo doći do atomskog rata, jer nuklearno oružje razvija sunčevu energiju, odnosno, na Suncu se događa ono što i u atomskoj eksploziji.
Očito su moguća različita tumačenja, te je najnormalnije sve to smatrati pukom fantazijom nepoznatog autora. Ali Ivan Pavao I. zaista je imao na raspolaganju skromni, nepotpuni mjesec.
No, bez obzira na navodnu tajnovitost Malahijina proročanstva, ljeto godine 1978. ostaje u stanovitom smislu tajanstveno baš po toj brzoj izmjeni trojice papa.
Pavao VI. ostavio je svojim nasljednicima Crkvu koja je tražila i nudila oproštenje kršćanima drugih vjerskih zajednica, naviještajući kajanje za grijehe svojih članova – što sada, uoči trećeg tisućljeća ostvaruje papa Ivan Pavao II. Spominjući kršćanske Crkve koje nisu u punom zajedništvu sa Svetom Stolicom, Pavao VI je malo prije svoje smrti govorio o “Crkvama naše neprekidne nostalgije” i “Crkvama naših suza”. Hrvatski kardinal Franjo Šeper, koji je kao predstavnik Kongregacije za nauk vjere bio jedan od najbližih suradnika pape Pavla VI, doživio je konklave u kojima je izabran Ivan Pavao I. kao nešto tajanstveno. Nasuprot različitih kombinacija koje su se javljale među kardinalima, neočekivano je izabran jedva poznati venecijanski patrijarh Luciani. Šeper je znao govoriti da su to doživjeli upravo kao zahvat Duha Svetoga. U tijeku svog kratkog papinskog služenja, papa Luciani nije mogao ništa ostvariti od svojih bogatih planova. A planovi su mu bili veliki. Jednom prijatelju iz Venecije je povjerio: “Poći ću gdje god me budu tražili i pozivali. Pohodit ću, u prvom redu, nerazvijene i siromašne zemlje gdje vlada glad i rat. Htio bih postati prijatelj i brat sviju koji trpe. Htio bih donijeti mir u sve krajeve gdje ga nema. Htio bih okrijepiti braću u vjeri, tražiti poštivanje pravde, braniti obespravljene i nemoćne, zagrliti progonjene, utješiti zatvorenike, izbjeglice i bolesnike”.
Te neostvarene planove papa Luciani ostavio je papi Wojtyli, koji je preuzeo njegovo ime; a zna se da je papa Luciani zajedno složio imena dvojice svojih prethodnika Ivana XXIII. i Pavla VI. koji su ostvarili veliki pothvat 2. vatikanskog koncila. Tako se u osobi Ivana Pavla II. na neki način saželo cijelo to razdoblje crkvenog života s dostignućima i planovima. On je doista obišao sve kontinente, postao putujući navjestitelj vjere, mira i ljubavi siromasima i moćnicima. Svojom je pojavom označio i prijelomni trenutak sloma u povijesti najmoćnije protukršćanske vlasti, sovjetskog boljševizma. Uvodi Crkvu u treće kršćansko tisućljeće. Ne podliježe strahovima onih koji su se uplašili koncilskih promjena niti popušta neodgovornim zastranjivanjima na putu neizbježne obnove.
Dvadeseta obljetnica onog tajanstvenog ljeta triju papa potresa crkvenu i svjetsku javnost cijelim tim providnosnim događanjem u kojemu se prepoznaje djelovanje duha u suvremenoj povijesti Crkve i svijeta. (žk)

“ZLOČINI NAD NIJEMCIMA U JUGOSLAVIJI, 1944-1948”

“Donauschwabischen Kulturstiftung” ugledna ustanova Nijemaca prognanih iz hrvatskog Podunavlja, koji su nekoć činili brojnu i značajnu zajednicu, tiskala je knjigu “Zločini nad Nijemcima u Jugoslaviji, 1944-1948”. Knjiga svjedoči o ljudima koji su neposredno po dolasku krajeva, u kojima su brojnije obitavali, pod vlast partizanskog Titova režima, bilo izloženi zločinima i masovnim ubojstvima genocidnog karaktera. Proglašeni su ljudima bez prava, protjerani iz kuća i s dvorišta, odvedeni u sabirne logore, gdje su izloženi ropskim uvjetima života. Ondje su masovno umirali, nekad ubijani ciljano strijeljanjem i namjernim zlostavljanjem, nekad mučeni glađu i zarazom. Uz to njihova je sudbina vjerodostojno svjedočenje koje očekuje nepristrane čitače kojima će pružiti dragocjenu pomoć u temeljitom istraživanju. Tu je jedan statistički pregled o zbivanjima golemog broja od oko 64000 njemačkih civila. Oni se gotovo trećina od broja Nijemaca ubijenih za vrijeme Titova režima. Sveukupni broj umorenih u razdoblju od 1941-1948 je oko 200.000 ljudi. Ova džepna knjiga samostalni je i kratki pregled tih opsežnijih izdanja “Dokumenti puta bola Nijemaca u komunističkoj Jugoslaviji” koja je tijekom 1991- 1995. izašla u četiri sveska.
Njihova žrtva nije uvijek nalazila na primjerenu osudu, a izvlači i pitanje odgovornosti onodobnih nalogodavaca i eventualnu mogućnost suda i pravične nadoknade za počinjena zlodjela. Knjiga je opskrbljena pouzdanim dokumentima i vjerodostojnim svjedočenjima. Kao takva nudi veću mogućnost objektivnijeg istraživanja i posjeduje specifičnu ljudsku, znanstvenu i moralnu težinu. (mm)

2