Fra Stjepan, franjevac konventualac sa zagrebačkoga Svetog Duha, u propovijedi je upozorio kako često sumnjamo u snagu molitve, premda nas Evanđelje na to potiče – Bog će dati sve što nam je potrebno. Naveo je skupine vjernika koji smatraju da ne znaju moliti i traže od svećenika da se pomoli za njih, kao da je njihova molitva djelotvornija, i druge skupine koja smatraju da svojim „pobožnostima i devetnicama“ opravdano zaslužuju nešto, koji misle da molitva i život ovise o njima.

Kršteni smo u istog Krista koji poručuje – jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. Bez Duha Svetoga ne možete reći ni Abba, Oče! Zaboravljamo da nismo mi protagonisti molitve – Duh Sveti u nama moli. Ako smo Kristovi trebamo se prepustiti i vjerovati da Bog u nama moli i djeluje, istaknuo je fra Stjepan.

Upozorio je da vjernici sumnjaju jer često trguju s Bogom – obraćaju mu se kad nešto trebaju a ne da uživaju u zajedništvu s njim. Boga ne možemo slagati, ako ga iskreno ljubimo, kroz molitvu ulazimo u prisutnost Božju. Bog nas gleda u srce, vidi dolazimo li u crkvu jer mu želimo uzvratiti ljubav ili smo došli jer opet nešto trebamo. Vjernici koji se daju voditi Duhom Svetim u srcu osjete poziv na molitvu, istaknuo je fra Stjepan.

Osvrnuo se i na činjenicu da danas u vjernicima nema radosti, djeluju sumorno, kao da su „hodajući mrtvaci“; u riječima im nema optimizma, nema nade, vjere u uskrsnuće, samo strah, kukanje. Ako je u nama Duh Sveti ne bismo li trebali biti optimistični, ohrabrivati druge? Fra Stjepan je upozorio: „Obljutavili smo“. Gotovo cijela zemlja izjašnjava se katolicima a obitelji se osipaju, „jedan je katolik drugi traže sreću negdje drugdje“. Duh Sveti ne rastjeruje nego povezuje, podsjetio je propovjednik i upozorio da srce samo Bog može umiriti. Ukoliko ne shvatimo osnovnu stvar – da je Bog učinio za nas sve, da smo ljubljena djeca Božja i da nas nije Bog bez razloga stavio u ovaj svijet, u ovom trenutku te je na nama samo da se prepustimo da se taj Božji dar razvija u nama.

Planiramo živote i onda se sjetimo malo pomoliti Duhu Svetome, umjesto da stanemo i razmislimo – na što me danas pozvao Duh Sveti, rekao je fra Stjepan, poručivši da nisu najgori potresi, virusi, ostati bez posla, najgora je stvar ostati bez Boga jer te više ništa ne može umiriti da postaneš sretan.

Na nama je da si posvijestimo da možda ni sami ne znamo što imamo, nismo svjesni svoga dostojanstva i koji nam je autoritet i milost Bog dao – da moja molitva može čuda učiniti. Svi mi imamo neki križ ali i snagu molitve. Kad biste stvarno molili za duhovna zvanja vjerujem da bi ih bilo. U obitelj Bog ipak pronađe put da nađe bar jednu osobu koja istinski vjeruje – da zagovara za cijelu obitelj, rekao je fra Stjepan, istaknuvši uvjerenje da samo molitva može mijenjati ljudska srca, sliku Crkve, stanje Hrvatske, Europe – kad bismo istinski molili i vjerovali u autoritet molitve koji nam je Bog obećao.

Pozvao je vjernike da razmisle s čime će se uhvatiti u koštac i boriti – ne svojim snagama nego molitvom. Ako je nešto u skladu s voljom Božjom možeš izmoliti i promijeniti: „Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!“ istaknuo je propovjednik i pozvao na molitvu srcem, poručivši da trebamo biti molitelji 24 sata spremni. Za dobru molitvu i duhovni rast nađite vrijeme i onda ćete i sami početi doživljavati čuda i sve postaje duhovna avantura. Milost i snagu molitve ne smijemo zaboraviti, zaključio je fra Stjepan.

Poslije mise fra Stjepan govorio je o snazi predanja. Uzeo je primjer sv. Pavla kao uzor čovjeka koji se u životu potpuno predao Bogu, premda mu nije bilo lako. Na primjeru Pavlova života pozvao je vjernike na razmišljanje „gdje smo možda mi zastali da se nismo predali Bogu“.

Pavao je u jednom trenutku oko sebe imao 27 suradnika. U dvije, prema riječima fra Stjepana, „tužne“ poslanice (Timoteju i Filipljanima), Pavao se ne žali na sve teške stvari kroz koje je prošao, nego se žali što se „svi odvratiše od mene“ – svi ga suradnici napuštaju. Boli ga zato što su ga ostavili oni kojima je vjerovao, s kojima je surađivao. Boli ga njihova indiferentnost. Jedni su se zastidjeli što je u on okovima, drugi su se – da bi sebe zaštitili, da ih ne bi netko povezao s njim, razbježali od njega.

U situaciji u kojoj danas jesmo i mi osjećamo ostavljenost, samoću; natjerani smo da drage ostavimo u domovima, držimo distancu, otuđujemo se, upozorio je fra Stjepan. Istaknuo je da nam danas nedostaje duhovnih lidera koji će ostati uspravni bez obzira što se događa, kao što je to činio bl. Alojzije Stepinac.

Napuštenost nije isto što i osamljenost. Ona udara u srce i boli, koliki se ljudi danas osjećaju napušteno, razočarano i usamljeno. Znak koji obilježava istinskoga apostola, vjernika, pastira, svećenika nije rječitost ni učenost nego činjenica da zna trpjeti za Evanđelje, rekao je fra Stjepan, napomenuvši da „mi na to danas nismo spremni jer se nismo sasvim predali Bogu – jer oni koji to jesu, oni su spremni trpjeti za Evanđelje.

Dobar je onaj pastir, a tako i vjernik, koji zna trpjeti za Evanđelje, poručio je predvoditelj duhovne obnove, ocijenivši da bi vjernik danas htio sve od Boga, samo ne trpljenje i križ. Današnja kultura razvija kult zdravlja – sve je mlado, lijepo, zdravo. Moli se za zdravlje, odlazi se guruima po zdravlje, kršivši prvu zapovijed. Je li važnije zdravlje ili duša, upitao je fra Stjepan i ponovio da se za potpuno predanje Evanđelju mora nešto i izgubiti radi Evanđelja – možda vrijeme, novac, zdravlje, ugled ili neke druge prigode.

U nastavku je govorio o tome što je Pavao sve izgubio zato što je trpio i borio se za Evanđelje, sav predan Isusu Kristu. Kao prvo je trpio osobni napad; imao je probleme zbog propovijedanja, pa opisuje „u Efezu sam se borio sa zvjerima“, napomenuvši da i vjernici danas moraju biti spremni da će na putu predanja Evanđelju zbog svoga propovijedanja, naviještanja biti napadnuti, ismijani, popljuvani, proglašen zastarjelim. Ali, ne treba se preplašiti, zašutjeti, prilagoditi duhu svijeta, poručio je.

Drugi je problem koji je imao bio je građanski – nije mu bio problem zamjeriti se vlastima, rekao je fra Stjepan, ocijenivši da se mi danas klanjamo svjetovnim vlastima, naši se glasovi, nažalost, ne čuju. A bl. Stepinac bio je za svoj narod, za istinu i Evanđelje bio spreman i na smrt.

Zbog potresa, virusa, negativnih vijesti u medijima koji su ih zatrovali, vjernici danas psihološki trpe. I to je sv. Pavao prošao, u jednom trenutku počeo gubiti nadu, rekao je fra Stjepan, napomenuvši da danas ljudi nemaju povjerenja u Boga, u bolje, u nadu, bombardirani svime i svačime – izgubili su se. Mi biramo što ćemo unositi u sebe, ako se hranimo takvim informacijama, spremni smo podnositi psihološki teror.

Pavla su na putu obeshrabrili i pastoralni, duhovni neuspjesi; u Ateni je zbog toga i izgubio dva suradnika, podsjetio je fra Stjepan te istaknuo opasnost današnjega relativiziranja sadržaja vjere, uzimanja onoga što nam se sviđa – „ja jesam vjernik ali mislim…“ Pavla su ismijavali kada je govorio o uskrsnuću, a smijemo li mi danas govoriti o pobačaju? Ako želimo potpuno predanje treba „vrištati s krovova“, ne trebamo se bojati, poručio je. Pojasnio je da potpuno predanije Bogu ne znači biti slobodan od svega, „ja se Bogu predajem sa svim što jesam, sa svojim slabostima i grijesima i tim trnom koji me muči“.

Dobar, predan vjernik nije samo onaj koji će trpjeti i patiti nego onaj koji zna kako trpjeti i patiti, i zašto. Nema života bez patnje. Kako je Pavlu uspjelo to predanje fra Stjepan je opisao u tri grada. U Damasku mu je već bilo navješteno da će za ime Isusovo pretrpjeti puno, ozbiljno je shvatio riječ Božju, i onda mu nije to bilo teško, bio je spreman, pripremljen da će patiti. Nas pogrešno odgajaju i zato nismo spremni na patnju, upozorio je fra Stjepan, poručivši: „budite uvijek spremni na patnju“ da se ne bismo iznenadili, zbunili, izgubili.

U okovima u tamnici u Filipima Pavao s prijateljem Silom nisu se razočarali nego se udružili i počeli slaviti Boga hvalospjevima, i vrata zatvora su se otvorila, podsjetio je fra Stjepan, poručivši da i mi možemo toliko toga riješiti molitvom. Pritom je istaknuo i važnost zajedništva – njih dvojice; onoga što je moguće postići u zajedničkoj molitvi.

I naposlijetku, u novom Jeruzalemu sv. Pavao pred očima ima dimenziju vječnosti. Otkriva da trpljenje sadašnjega vremena nije ništa prema slavi koja će se očitovati kasnije. Kada bismo mi tako živjeli, spremni kako nas u budućnosti čeka slava, drukčije bismo sve prolazili, zaključio je fra Stjepan. Susret je završio klanjanjem pred Presvetim.

Sljedećeg četvrtka, 4. ožujka, duhovnu obnovu predvodit će vlč. Ivica Tolla s temom „Iscijeliti nutarnje rane“.

Duhovna obnova izravno je prenošena na Laudato TV, putem mobilne aplikacije „Majka Božja Remetska”, na Facebook stranici „Župa Remete” te na mrežnoj stranici Župe Remete.