U svojoj je propovijedi istaknuo da je naviještaj Božje riječi poziv i poslanje kršćana u današnjem svijetu jer ima snagu promijeniti život i u njega unijeti istinsku radost za koju je čovjek stvoren.

„Poziv koji Gospodin svakodnevno upućuje – naviještanje Božje riječi, radosne vijesti spasenja u Isusu Kristu, jest i izričaj Božje ljubavi i smilovanja ovome svijetu koji Bog u našoj svakodnevici vidi kao jednu izmučenost te shrvanost težinom i bremenom križa, što ne daje istinsku radost za koju nas je Bog stvorio. Često su naša lica izričaj težine svakodnevnih iskustava, naših životnih križeva i očito je potrebno da Bog uđe u ta iskustva našega života, da ih promijeni, u smislu da promijeni naš odnos prema njima, kako bismo mogli u naviještenoj Božjoj riječi primiti snagu koja nam daje prepoznati Božju ljubav i u najtežim trenucima.

Ovo je poslanje koje Krist daje svojoj prvoj Crkvi, a onda i Crkvi današnjice: da po toj Riječi doista možemo uskrisivati ono što je mrtvo u ovome svijetu; da možemo čistiti ono što je prljavo, izgoniti zloduha ovoga svijeta. To je snaga Božje riječi koja mijenja naše životne situacije. Ali ona se ne događa samo za nas, nego predstavlja jedno poslanje, misiju, poziv da ne živimo samo za sebe, nego Onomu koji za nas umrije i uskrsnu, tj. da naš život bude jedna otvorena stvarnost prema Bogu i bratu čovjeku. Vidimo da bez Isusa Krista i dara Duha Svetoga, naš život ne može biti otvoren za puninu i radost. Zato je prevažno da možemo s vjerom primiti navještaj Božje riječi kako bismo ga mogli davati dugima“, kazao je Gerić i propovijed zaključio prisjećanjem na pastirsko djelovanje pokojnoga nadbiskupa Josipa Pavlišića koji je svojim životom pokazao otvorenost u naviještanju i vršenju Božje riječi te zauzimanju za obnovu mjesne Crkve.

„Danas se kao mjesna Crkva sjećamo pokojnoga pastira, nadbiskupa Josipa Pavlišića, koji u teškoj situaciji života mjesne Crkve doista živi i pokazuje otvorenost, u prvome redu poput Krista koji izražava svoju solidarnost, brigu i zauzetost za čovjeka koji je shrvan, izmučen, koji trpi i ne može sam od sebe izaći na svjetlo istinskog i ispunjenog života. Poznata su nam zauzimanja pokojnoga nadbiskupa Josipa za tada Riječko-senjsku nadbiskupiju koja je pokazivala upravo ovo iskustvo skršenosti, pada i praznine u koju je trebalo, Božjom riječju, unijeti novi život. Njegov obnoviteljski rad u našoj nadbiskupiji jest poticaj i nama da širimo navještaj Božje riječi koji smo i sami primili, dopuštajući Bogu da doista čini velika djela u nama, kako bismo mogli biti znak i sredstvo spasenja za ovaj svijet“, kazao je propovjednik.