Tribina je održana u sklopu godišnjeg programa „Religiozna praksa i političko djelovanje”, pod pokroviteljstvom Konrad Adenauer fondacije iz Njemačke.

Vjera, koliko god bila duboka, ona izgledno nije moguća bez svojeg izvanjskog religioznog očitovanja, međutim, primjetno je da pokatkad stvari mogu ići posve neuobičajeno, tj. da nailazimo na vidove kolektivističke religioznosti kojima vjera u suštini i nije potrebna. Oko te prijeporne točke prof. Jozić je i nastojao izgraditi svoje izlaganje. Pitanje je, dakle, gdje prestaje vjerski aktivizam utemeljen na vjeri, a gdje započinje onaj drugi, problematični religiozni aktivizam kojem vjera suštinski i nije potrebna? Jedan takav religiozni aktivizam može imati različite temelje i motive. Tako, on može biti izrazom mentaliteta mase, može biti i politički uvjetovan, a može se raditi i o pokušaju očuvanja narodne tradicije i baštine. Prof. Jozić upravo zbog ovih različitih, ne-nužno-vjerskih motiva smatra kako je današnje katoličanstvo postalo poprilično polivalentno. Recimo, u tom smislu, danas se počesto govori o „Crkvi u Hrvata” ili o „Njemačkoj Crkvi, ili opet o onoj američkoj. Pri tome naznačeni nacionalni prefiksi svakako ne izražavaju isključivo zemljopisne i jezičke konotacije, nego i one specifične ideološke, političke, tradicijske i općenito svjetonazorske. Bazirajući se pri tome uvelike na razmišljanju kanadskoga filozofa Charlesa Taylora, prof. Jozić ističe kako je čovjekov vjerski osjećaj po sebi neprolazan, s tim da on pri tome može mijenjati formu i oblik. Otprilike, različiti ljudi iz „depozita” svoje vjerske tradicije preuzimaju različite elemente kako bi osmislili vlastitu egzistenciju, te opravdali svoje aktivnosti, i pri tome ih je poprilično teško kontrolirati i nadzirati.

Gledano više praktično, moglo bi se reći da neki religiozni aktivizam postaje problematičan u onom trenutku kad se počinje uplitati u lukavštine ovoga svijeta. S druge strane, jedan valjani aktivizam ostaje trajno utemeljen u Božjem biću: „Ako se na me ne oslonite, održat` se nećete” (Iz 7,9b)! Pri tome svakako kao veliko pitanje ostaje što znači ova utemeljenost, ili bolje rečeno kako ona točno izgleda, jer kao što je poznato mnogi religiozni aktivizmi, a osobito oni fundamentalističke provenijencije se rado pozivaju na Boga. Odgovor na ovo pitanje moguće pronalazimo u razmišljanjima češkog teologa i filozofa Tomáša Halíka. Po njemu, istinski religiozni aktivizam uvijek računa s paradoksalnom logikom evanđelja, tipa „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen” (Lk 18,14), ili slično ovome „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti” (Lk 9,24). Sa svim ovim na kraju neminovno dolazimo do famoznog evanđeoskog „zrna gorušičina” kao i cijele logike koja iza njega stoji (Lk 17,6; Mt 17,20). Prof. Jozić je istaknuo u tom smislu kako se vjera ipak izgledno najbolje očituje u onom malom, skromnom, jednostavnom, poniznom i samozatajnom; daleko od bilo kakvog uplitanja u lukavštine i nemire ovoga svijeta.

Nakon izlaganja prof. Jozića uslijedila je i kratka rasprava kao i zajedničko druženje svih sudionika.