Autobiografija je svjedočanstvo o progonu koji je provodila komunistička diktatura nad hrvatskim čovjekom koji se pobunio protiv tog režima i koji je zbog toga morao proći kroz mnoge torture, psihička i fizička mučenja te sam Goli otok.

Govoreći o knjizi biskup je rekao kako je ona osobno svjedočanstvo borca za slobodu i čovjeka koji nije mogao trpjeti teror te se u njoj ogleda sva tragedija našega naroda koji je bio podčinjen od onih koji su u tom istom Krašiću, rodnom mjestu autora, zatvorili i nadbiskupa Alojzija Stepinca i mučili ga. Rekao je i kako ovo djelo pokazuje progon i križ koji je tada nosila čitava Crkva u Hrvatskoj, ali i da je s vjerom u Krista i molitvom moguće sve. S Kristovim i vlastitim križem kroz pakao komunizma išao je i Božidar Ćuk, kao i toliki hrvatski ljudi, vjerujući da se po križu, pa makar i kroz „pakao“ kao simbol velikog zla, dolazi do neba i do pobjede uskrsnuća.

Autorov brat mons. Franjo Ćuk prisjetio se brojnih događaja iz tih godina i patnje koju je cijela obitelj prolazila, pa tako on sam osam godina nije imao putovnicu i bio je, kako je rekao, u zatvoru bez zidova. Posebno je zahvalio na pomoći kardinalu Franji Kuhariću te tadašnjem vicerektoru bogoslovije Marku Culeju, kasnije varaždinskom biskupu kao i svima onima koji su u tim teškim trenucima bili uz njih. Mons. Ćuk je ispričao i kako su zbog brata od njega tražili da surađuje sa SDB-om, a njihov agent u Jastrebarskom vojnom odsjeku uperio mu je pištolj u glavu, kada je to odbio. Na kraju je rekao i kako uz sva fizička i psihička maltretiranja komunistički režim nije uspio slomiti Božidara, a taj zloglasni Goli otok nije u njemu uništio kršćanski i domoljubni duh, već je sačuvao svoje dostojanstvo, bez želje da se ikome osvećuje.

Posvjedočivši o svemu što je prošao još od vremena osnovne škole, jer mu je obitelj bila obilježena kao „državni neprijatelj“ rekao je kako je na Goli otok dospio zbog grafita „Živjela Hrvatska“. Točnije, osuđen je na pet i pol godina zatvora od čega je godinu i četiri mjeseca proveo u samici. Prisjetivši se torture i mučenja kroz koje je svakodnevno prolazio ustvrdio je da je na Golome otoku izgubio najljepših pet godina mladosti, otišavši tamo kao dvadesetogodišnjak. Završio je u čoporu od 450 zatvorenika među kojima je njih oko 150 tamo dospjelo zbog ubojstva, a od čuvara se tražilo da znaju samo dvije stvari tući i brojati zatvorenike. Posvjedočio je i kako je nakon prvog izdanja ove knjige 2006. godine dobivao brojne prijetnje, jer su njegovi mučitelji i sam sudac napredovali i unaprijeđeni u slobodnoj Hrvatskoj. Zaključio je kako mu je Gospodin Bog kojega je molio podario da sve to izdrži, ostane normalan i da se vrati kući donekle zdrav.