Skupu se najprije obratila prof. s. Amabilis Jurić, predavačica na KBF-u u Zagrebu, koja je, služeći se podatcima iz knjige autora, istaknula moralne smjernice i doktrinalne prigovore savjesti protiv nekih vrsta cjepiva koja se danas neupitno promiču. Jedan od prvih moralnih prigovora i smjernica za kršćane je činjenica da neka cjepiva sadrže stanice beba uslijed namjernih počinjenih pobačaja. S. Amabilis je naglasila da se ovakvim relativiziranjem polako ali sigurno gubi svaki osjećaj za grijeh. Također je istaknula kako je Papinska komisija za život još 2005. osudila praksu primjene ovakvog cjepiva, a 2020. pojedini američki biskupi su u suradnji s Pokretom za život uputili Američkoj agenciji za hranu i lijekove otvoreno pismo sa zahtjevom da buduća cjepiva protiv Corona virusa budu u skladu s osnovnim načelima humanosti, polazeći od najvažnijega, da je ljudski život svet. S. Amabilis je podsjetila okupljene da kao kršćani nisu pozvani surađivati s onim praksama i zakonima koji su, premda dopušteni, kontaminirani zlim činima i nisu u skladu s Božjim zakonom. Takva suradnja ničim, naime, ne može biti opravdana. S tim ciljem i Papinska komisija za život vrši pritisak da se pronađu alternativna cjepiva bez doticaja s pobačajem ljudskog fetusa, te da se uvedu stroge zakonske kontrole nad farmaceutskim industrijama. Druga smjernica odnosi se na suradnju i kompromis sa zlom posredstvom moralno problematičnih cjepiva koja potpomažu kulturu smrti.

Kršćanin ne smije pristati na praksu povezanosti između pobačaja, bio – medicinskih znanosti i trgovine ljudima. Zločin pobačaja je toliko monstruozan, a danas se po prvi put u povijesti događa globalno kontaminirano cijepljenje ljudskoga roda, stoga je bilo kakvo ulančavanje s tim zločinom nemoral. Treća smjernica je opravdanost cjepiva koja se temelji na ispunjenju moralnih uvjeta od kojih su neki: Nedostupnost alternativi, opasnost za zdravlje i upitna dobrobit čovjeka, te načelo dobrovoljnosti. Kongregacija za nauk vjere u svom dokumentu u svezi COVID cijepljenja navodi sljedeće: Cijepljenje u pravilu nije moralna obveza i zato mora biti dobrovoljno. Obzirom da mediji ovakav stav Crkve prešućuju i zaobilaze, kako ističe autor knjige, stječe se dojam da Crkva isto preporučuje i smatra moralnom obvezom. Tako cijepljenje postaje sve više nedobrovljno, čime se krši i nürnberški kodeks koji u svojoj prvoj rečenici ističe: Dobrovoljni pristanak ljudskog subjekta apsolutno je neophodan.  Četvrta smjernica je primat savjesti. Ispravno izgrađena savjest prvi je Kristov namjesnik i pravi temelj ispravnosti odlučivanja uz pomoć svoje intuicije i iskustva, te odlučujući čimbenik za prepoznavanje istine u odlučujućim područjima postojanja.

Prof. s. Amabilis zaključila je svoje izlaganje rekavši kako su kršćani danas zbunjeni duhom svijeta, te su opterećeni brigom za zdravlje, nemogućnostima putovanja itd., a ne pitaju se što bi Isus ili koji drugi svetac učinio u ime istine i morala. Pasivni stav dovodi do prešutnog kompromisa sa svijetom i uzrokuje moralni relativizam vjernika i, konačno, moralnu sablazan. Kao izlazak iz tog stanja nužno je u molitvi i postu zatražiti blizinu Božju, njegovu milost i u tome okrilju naći radost za kršćanski život i svjedočenje.

Prof. dr. sc. Valerije Vrček, predavač na Farmaceutsko – biokemijskom fakultetu, istaknuo je kako knjiga dolazi u posljednji trenutak kada se novi soj virusa nazvan Omikron vrlo lako može predstaviti kao izgovor za nedjelotvornost cjepiva, ukidanje testova i slične političke igre s ciljem cijepljenja kako odraslih tako i djece. Predstavljač je naglasio kako je to jedan nevjerojatno začarani krug cijepljenja sa stanicama pobačene djece do cijepljenja gotovo i one djece u majčinoj utrobi. Profesor Vrček naveo je kako je za sljedeću godinu naručeno čak sedam milijuna doza cjepiva za Hrvatsku.

Ova knjiga je zato kompas u takozvanoj cancel kulturi, kulturi odbacivanja koja odbija svaku alternativu i drugačije poimanje, pa smo okruženi faktografima i fact checkerima koji nameću svoje heretičke dogme i obvezuju sve na njih. U tome smislu, kaže prof. Vrček, autor knjige uvodi pojam idolatrija cjepiva. Predstavljač je istaknuo kako ova knjiga i sve nas ohrabruje da postavljamo pitanja i služi kao svjetionik pojedincima da se prime posla i sami kao laici prouče problematiku i s nekim stupnjem sigurnosti odluče što činiti. Moralna odgovornost je danas na svima, a ne samo na tzv. stručnjacima koji se, kako vidimo, po ovom pitanju također različito izjašnjavaju. Pandemija ne pripada nikome i prevelik je zalogaj za stručnjake uskih profila, te danas prožima društvo u cjelini kako medicinski, tako politički, ekološki, sociološki itd. Zato ne postoji stručnjak koji donosi odluke u ime pojedinca. Prof. Vrček je komentirao i poznato geslo Cijepi se, misli na druge kao moralnu ucjenu. Međutim, na znanstvenom polju vode se veliki ratovi, sukobi, kontroverze, te svaki dan izlazi nova publikacija u suprotnosti s onom od jučer. Problem je zapravo u pozadini i pojedinac si opravdano postavlja pitanje: Kome tu vjerovati? Sa stanovišta etičkog percepta nije dozvoljeno drugima nalagati što raditi osobito usred znanstvenih kontroverzi jer etika nije derivat znanstvenih brojki.

Kao treći predstavljač nastupio je prof. dr. sc. Tomislav Domazet Lošo s Instituta Ruđer Bošković koji je istaknuo da razumije potrebu različitosti mišljenja, ali njega zanima znanstvena istina. Potom je opisao svoj susret s mRNA COVID cjepivom tijekom 2020. godine nakon čega je ubrzo krenula i kampanja cijepljenja. Tijekom kampanje rečeno je da se molekule mRNA ne mogu ugraditi u genom što ga je osobito uznemirilo jer cijeli svoj profesionalni život kao evolucijski genetičar radi s mRNA molekulama te mu je u fokusu interesa kako i zašto se mijenja ljudski genom i koje su posljedice toga. Već 2011. godine i sam je u znanstvenom časopisu odgovorio na pitanja kako se mRNA molekule ugrađuju u genom, pa je pretpostavio da su genetski inženjeri u ovom slučaju spriječili tu mogućnost.

Raspitujući se o toj dvojbi, posredstvom vakcionološke literature, spoznao je da testiranje na nemogućnost ugradnje spomenutih molekula u genom uopće nije izvedeno, te svoj narativ grade na lažnim pričama da se mRNA molekule općenito ne mogu ugraditi u genom. Za znanstvenike je to nevjerojatno jer se već četrdesetak godina znanost bavi temom kako se mRNA molekule ugrađuju u naš genom. Predstavljač je priznao da je takva razina neinformiranosti ili tajnovitosti zastrašujuća, te se kao znanstvenik danas pita: Koje su namjere iza toga? Nadalje, mRNA cjepiva nikada nisu bila testirana na negativan utjecaj na naš genom i kancerogenost i to piše u dokumentima nadležnih agencija. Mi danas ne znamo ugrađuju li se mRNA molekule u genom, ne znamo jesu li cjepiva toksična ili kancerogena, a istovremeno nas se prisiljava da uzmemo ta cjepiva. I unatoč tome što su napravljeni brojni sigurnosni propusti, prisila biva sve snažnija. Nažalost, ovdje se radi o jednoj centralnoj laži koja se zapravo vuče već 30 godina kroz razne projekte. Genske terapije su u pokušaju još od 1990-ih godina, ali nisu imale uspjeha zbog strašnih nuspojava poput leukemije. Sada isti pseudoznanstvenici i antievolucionisti grade nešto novo na monstruoznoj laži.

Profesor Domazet Lošo zaključio je kako je ovo što se javnosti plasira lažna slika znanosti i dodao kako je u srpnju na ovu temu napisao znanstveni rad i ni jedan znanstvenik nije mu demantirao niti jedan redak, već su ga prešutjeli, a prvi koji su ga skinuli sa servera i pročitali bili su stručnjaci iz Pfizer – BioNTecha. Prof. Domazet Lošo pozvao je na budnost i razlučivanje duhova u ovom delikatnom vremenu, a on će kao znanstvenik svjedočiti da se mRNA molekule općenito ugrađuju u genom, te postavlja pitanje zašto nisu napravljena istraživanja kako bi se pobila sumnja u interakciju cjepiva s ljudskim genomom iako ih i u vakcionološkoj literaturi klasificiraju kao genetska cjepiva tj. genske terapije. Kada bi proizvođači i provoditelji to priznali, imali bi poteškoća s nizom etičkih problema i uopće upitnim dolaskom na tržište. Profesor je sve okupljene pozvao na budnost, hrabrost i reakciju na novo normalne prakse.

Na kraju se vjernicima obratio i sam autor knjige don Josip Mužić te priznao da je za pisanje knjige bio motiviran nedostatkom volje za sučeljavanjem i argumentima posebice u javnom prostoru. Danas u središtu nije toliko niti borba za istinu koliko poticanje modernog čovjeka da povrati svoje izgubljeno dostojanstvo slobodnog čovjeka. Živimo u društvu, koje inercijom sile i grešnih struktura, jednostrano nameće odluke i izbor pojedinca. Papa Ivan Pavao II. napisao je u svojoj enciklici Evanđelje života da danas u svijetu postoji organizirana zavjera moćnika protiv života, zato je on progovarao o kulturi smrti koja je u suprotnosti s kršćanskom kulturom života, te nas je poticao da se ne bojimo već borimo za kulturu života i nade. Stav podilaženja i kompromisa doveli su do koncepta koji je papa Bendikt XVI. nazvao diktaturom relativizma.

Ta diktatura postala je vremenom sve jača i dovodi do jednog totalitarnog društva sličnog onome u Kini koje postaje model za sve društvena uređenja na svijetu. Cilj i svrha jest potpuna kontrola čovjeka od rođenja do smrti. Taj model hvale neki današnji pripadnici elite koji isti otvoreno zagovaraju. U stvaranju tog novog poretka vidimo da kopne naše slobode i prava, te smo kao vjernici pozvani na otpor i borbu u ime zdravlja i dostojanstva svih ljudi, a ponajviše djece. Profesor Mužić je na kraju zaključio kako izazov ovog vremena traži kršćanske svjedoke i vjernike, te stoga moramo biti ponosni što živimo baš u ovom vremenu i moramo biti radosni ako nas Gospodin nađe dostojnima da nešto pretrpimo za njega. Da bi se situacija promijenila, svatko od nas treba dati svoj obol i biti spreman na sebedarje. Budućnost je danas u našim rukama i suradljivosti s Bogom.

Nakon služenog dijela posjetitelji su imali priliku postavljati pitanja i iznositi komentare. Na kraju, upravitelj župe u Trnovčici p. Mirko Sadak zahvalio se don Josipu Mužiću, ostalim predstavljačima, te mnogobrojnim župljanima i gostima zazvavši na sve okupljene Božji blagoslov.