Ispred zgrade trogirskog suda u kojoj je bio zatvoren, uoči mise, položeno je cvijeće i upaljene su svijeće u znak sjećanja na fr. Dominika.

Uz priora dominikanskog samostana u Trogiru fr. Petra Galića, fr. Jozu Čirka i dekana Trogirskog dekanata don Vinka Sanadera, događaju su nazočili brojni vjernici, većinom članovi dominikanskog Trećeg reda. Molitvu odrješenja izmolio je fr. Petar Galić, pomolivši se i za sve žrtve Domovinskog rata, Vukovara i Škabrnje, izvijestila je na svojim stranicama Hrvatska dominikanska provincija.

Hrvatska dominikanska provincija i samostan u Trogiru redovito obilježavaju ovu obljetnicu u znak sjećanja na fr. Dominika Barača. Rođen je 14. srpnja 1912. u Slanome, u Dubrovačkome primorju. U Red propovjednika stupio je 1930. u Dubrovniku , gdje je studirao Studij filozofije i teologije, a nastavio u Walberbergu kraj Kölna, gdje je 1936. zaređen za svećenika. Licencijat je postigao u Belgiji, a doktorirao je u Rimu 1942. s radom na socijalnoj filozofiji boljševizma. Vrativši se u Hrvatsku predaje na Dominikanskom filozofsko-teološkom učilištu u Dubrovniku.

Prijeki vojni sud 18. lipnja 1945. u Dubrovniku izrekao mu je kaznu ‘smrti strijeljanjem i trajan gubitak građanskih prava’. Smrtna presuda je izvršena na groblju u Trogiru, u subotu 17. studenoga 1945., u šest sati ujutro. Posmrtni ostaci fr. Dominika kasnije su ekshumirani i položeni u dominikansku grobnicu na splitskom groblju Lovrinac.

Zajedno s fr. Dominikom Baračem u trogirskom zatvoru bio je i dominikanac fr. Rando Paršić, koji je o fr. Dominiku i danima koji su prethodili strijeljanju svjedočio u pismu fr. Tomi Verešu 25. lipnja 1991.: „Nas devetorica svećenika određenih za robiju robijali smo na drugom katu trogirskoga zatvora, a osuđenici na smrt na drugom katu iznad nas. Tako je Barač bio točno iznad moje sobe, a to se kasnije pokazalo providonosno. Zašto? Kad bi nastupila gluha noć i tama, Barač je na koncu spuštao ispisani papirić i dostavio svoje želje, opažanja, raspoloženja i pitanja. Slijedio bi naš odgovor te smo tako ulijevali jedan drugome nadu, snagu i izmjenične molitve… Točno mi se usjeklo u pamćenje da je 15. studenoga u noći spustio pošire pisamce. Grozna vijest! Pisalo je nekako ovako: ‘Sutra ili najdalje prekosutra bit ću strijeljan.’ … Dana 16. studenoga spustio je posljednje pisamce: ‘Sutra rano jutrom vode me na strijeljanje. Molim te, kada se sutra ujutro budem spuštao skalinama, stani na malo okno’ svoje sobe. Pogledat ću prema tebi, a ti mi udijeli odrješenje.’ Tako je i bilo. Zadnji pogled i preporuka Bogu, Gospi i svetom ocu Dominiku. … Na robiji se za hranu brinuo neki ekonom, partizan A. Bio je rodom sa Šolte. Nije bio loš ni namrgođen gledajući pred sobom ni krive ni dužne osuđene svećenike koji uglavnom dan provode u molitvi i šutnji. Hranu bi nam dobacio u sobu jer cijelo vrijeme robovanja nismo smjeli izići iz sobe, nego jedino na klozet u hodniku i to pod stražom i uz dobro zaključani hodnik. Došapnuo mi je 16. 11. da će Barač sutra biti strijeljan. Usudih se zamoliti ga da mi donese nešto od njega za uspomenu. Moram priznati da se opoštenio. Nakon strijeljanja donio mi je 12 zrna krunice koju su bjesomučno strgli s njegova pasa. Ostalo su razbacali i ukopali sa zemljom iznad njega. Tako je njegova krunica postala njegov najljepši spomenik! Pitao sam tog gospodina je li plakao, molio milost. Ne. Čuo ga je da je izgovorio riječi: ‘Bože, oprosti im!’ (Dalje mi nije znao navesti, ali je sigurno izgovorio čitave Kristove riječi s križa.).“

Inače, Opća skupština Reda propovjednika u Rimu 2010. godine preporučila je spomen na dominikanske mučenike iz 20. stoljeća te istaknula i fr. Dominika Barača. Hrvatska dominikanska provincija na provincijskoj skupštini 2012. službeno je poduprla pokretanje kauze za njegovu beatifikaciju. Fr. Dominik Barač mučenik je za istinu, socijalnu pravdu, ljudsko dostojanstvo i svetost obitelji.