U Velom Ižu obilježena 50. obljetnica smrti posljednjeg glagoljaša don Vladislava Cvitanovića

Tu su obljetnicu u travnju ove godine u Zadru zajedno simpozijem obilježili HAZU – Zavod za povijesne znanosti Zadar, Sveučilište u Zadru i Zadarska nadbiskupija. Svećenik Cvitanović bio je jedan od prvih sustavnih proučavatelja glagoljice sjeverne Dalmacije, povjesničar, znanstvenik širokog zanimanja, promicatelj kulture te rodoljub koji se u najtežim vremenima povijesti zauzimao za svoj narod – izrečeno je na svečanoj akademiji u njegovu čast u Domu kulture u Velom Ižu. Obilježavanje je počelo svečanom glagoljaškom misom na staroslavenskom jeziku i još živućim drevnim veloiškim glagoljaškim napjevima koju je u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla predvodio mons. Zdenko Milić, kanonik prvostolnog kaptola sv. Stošije u Zadru i župnik Bibinja, a koji se u propovijedi prisjetio svojih susreta s njime. Glagoljašku misu pjevao je veloiški puk zajedno s vokalnom skupinom „Kantalice“ iz Zadra, a služili su i župnik Velog Iža don Jaroslav Blažinsky te đakon Livio Marijan, rodom iz Velog Iža. Poslije mise pokraj crkve svečano je otvoren put nazvan po don Vladislavu Cvitanoviću, a natpis su razotkrili župnik Blažinsky i predsjednik Mjesnog odbora Siniša Kulišić.

Na svečanoj akademiji u domu kulture o glagoljašu don Vladi, kako ga je narod zvao, govorili su dr. Grozdana Franov – Živković ispred Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, prof. Danijela Deković, predsjednica Udruge glagoljaša Zadar, đakon don Livio Marijan, prof. Natali Čop, kustosica Narodnog muzeja u Zadru i dr. Ivan Strgačić iz Velog Iža, dok su pjesme i anegdote sjećanja na Cvitanovića na iškoj čakavštini izrekli domaći Veloižani – pjesnikinja Ana Trninić i pjesnik Zvonimir Sutlović koji je don Vladislavu bio ministrant. U glazbenim točkama nastupile su vokalistice „Kantalice“ iz Zadra s autohtonim iškim napjevima što ih je i Cvitanović bilježio i tako sačuvao od zaborava, zatim saksofonist Davor Grzunov iz Malog Iža, susjednog mjesta gdje je don Vladislav također bio župnikom te domaća klapa „Slanac“ iz Velog Iža. Govornici su istaknuli veličinu i zasluge glagoljaša Cvitanovića, osobito gledom na njegov pionirski rad u proučavanju župskih arhiva Zadarske nadbiskupije u kojima je pronašao, sačuvao, transliterirao i znanstveno obradio na stotine glagoljskih kodeksa (matice, blagajnički dnevnici, statuti, ostavštine, liturgijske i druge knjige). Kako je rečeno, i danas se sva proučavanja glagoljice i glagoljaške baštine sjeverne Dalmacije vraća na Cvitanovića kao temeljni izvor te je on time na istaknuti način zaslužan za svekoliku hrvatsku kulturu. Osim glagoljice, Cvitanović se vrlo ozbiljno i stručno bavio etnologijom, poviješću, arheologijom, lingvistikom i glazbom i kao takav bio suradnikom akademije koja je izdala brojna njegova izdanja. Istraživao je i opisao osobito običaje i povijest svoga rodnog mjesta Velog Iža, ali i drugih mjesta na zadarskom otočju. Kao svećenik službovao je u više župa Zadarske nadbiskupije (Sali, Brbinj, Savar, Veli Rat, Soline, Ražanac) gdje je unaprijedio i promicao glazbenu i svekoliku kulturu, a najviše – oko 30 godina – bio je župnikom na svom rodnom otoku Ižu, u Velom i Malom Ižu. Njegova župna kronika u Velom Ižu, koju je ispisivao od 1938. do 1967. sadrži dragocjene povijesne dodatke, osobito u vrijeme Drugog svjetskog rata i talijansko-njemačku okupaciju za vrijeme koje se isticao kao branitelj naroda od represije, strijeljanja, paljenja kuća i kao čuvar hrvatske narodne svijesti. Unatoč svojim zaslugama za narod, znanstvenim postignućima i svojoj blagoj, dobrohotnoj i nenametljivoj naravi, nije bio pošteđen provokacija i napadaja mjesnih komunističkih vlastodržaca, pa i kaznenih prijava i nasrtaja za vrijeme bogoslužnih čina, što je sve strpljivo i hrabro podnosio te tako pružio trajno svjedočanstvo hrabrog, mudrog i izuzetnog svećenika, humaniste i hrvatskog rodoljuba. Uživao je u narodu veliko poštovanje i ostao trajnim moralnim autoritetom. Njegovo se ime i biografija danas nalaze u svim važnim popisima i bibliografijama na hrvatskom i drugim jezicima. Budući da je i nakon liturgijske reforme 1969. godine, kada je uveden novi obred i hrvatski standardni jezik u liturgiju, Cvitanović preko tjedna služio tihu misu na staroslavenskom, vjerojatno je bio jedan od posljednjih, ako ne i posljednji svećenik glagoljaš u Hrvatskoj i svijetu, potpisujući se na svim dokumentima i pismima glagoljicom. Delegacija sudionika svečane akademije pohodila je i njegov grob na Mjesnom groblju u Velom Ižu gdje su se pomolili za njega i okitili grob svijećama i cvijećem.