Nakon uvodne molitve, mons. dr. Vladimir Dugalić, predstojnik Instituta za novu evangelizaciju, razložio je kako u perspektivi socijalnoga nauka Crkve ne možemo zanemariti percepciju okružja u kojemu živimo, podsjećajući da vjera jest osobni čin, a ljudi su duhovna, tjelesna bića čija vjera u svojemu izričaju oplemenjuje kulturu naše vjere. Izražavajući dobrodošlicu Tihomiru Dujmoviću, publicistu i novinaru, Dugalić se osvrnuo na teme stradanja novinara tijekom pet desetljeća, ali i svećenika, redovnika, redovnica i katoličkih laika o čemu je opsežno pisao don Anto Baković (u Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća, objavljenom 2007.) te pogroma hrvatskih intelektualaca podsjećajući, u kontekstu najnovije desete Dujmovićeve knjige „Regija kao Treća Jugoslovija“, da je KBF u Đakovu održao simpozij „Sto godina velike zablude 1918.-2018.“ o stvaranju Jugoslavije na kojemu su predočena povijesna istraživanja i iskustva s lošim završetcima čiji smo svjedoci, pitajući: ‘Jesmo li se opametili?’ Također, Dugalić je naglasio važnost zaživljavanja crkvenog nauka u smislu katoličke supsidijarnosti, solidarnosti i pravednosti u hrvatskom društvu te najavio, gosta-predstavljača najnovije Dujmovićeve knjige, prof. dr. sc. emeritusa Andriju Hebranga, bivšeg potpredsjednika Vlade i HDZ-a, ratnog ministra zdravstva i poznavatelja hrvatske povijesti stvaranja suverene demokratske Hrvatske.

Mons. dr. Vladimir Dugalić otvara tribinu s predstavljanjem knjiga

Hebrang je pozdravljajući osječke domaćine kazao kako je „Crkva jedna od rijetkih institucija koja vodi brigu o hrvatskoj cjelini, ne samo u duhovnom smislu – Crkva ima Boga u sredini“. „Posebna mi je čast govoriti o Dujmovićevoj knjizi „Regija kao Treća Jugoslavija“ koju autor donosi kao još jednu knjige istine o hrvatskoj sadašnjosti, o poglavlju istine zadnjih 30-tak godina hrvatske države. To je važno istaknuti jer tu istinu napisanu u ovim knjigama ni u jednom javnom mediju – elektroničkom, tiskanom, ne možete pročitati zato jer se istina o Hrvatskoj mora sakriti da Hrvatska ne bi ispala onako kako smo ju zamišljali ’90. u stvaranju države i oslobađanju od srpske agresije. Jedan od rijetkih hrabrih Tihomir Dujmović je taj koji tu istinu servira i, zbog toga, naravno, dobiva batine i sa ljevice i tzv. desnice od svih, i dobiva trinaesti otkaz, iako su mu emisije (HRT, lokalne TV) bile najgledanije, a kolumne i tekstovi (novinski i na portalima) najčitaniji, a to jer je istina vrlo turobna za našu Hrvatsku koju smo toliko željeli generacijama i stoljećima. Gledamo li danas gdje smo pogriješili, možemo reći pogriješili smo u tisuću stvari. U ovoj knjizi gospodin Dujmović ukazuje na jednu krucijanu pogrješku – srž našeg neuspjeha, našeg nazadovanja i nezadovoljstva. Mi smo se iščupali iz tih bivših tzv. Jugoslavija i najveću cijenu platili za zadnji izlazak i, unatoč toga, mi se vraćamo u regiju kroz sve segmenta života, od sporta, gospodarstva… Ta Jugoslavija, u kojoj je Hrvatska uvijek bila potiskivana, podnijela žrtve naših otaca i naših djedova, poslije naših sinova i nas samih, vraća se na mala vrata u „Treću Jugoslaviju“ koju zovu „Regijom“ pa imate npr. regionalnu TV, ligu, nema više nacionalna, pa sporazume o regionalnoj suradnji. Dakle, vraćamo se tamo odakle nas je predsjednik Franjo Tuđman htio iščupati i govorio svo vrijeme: ‘Jedino što morate paziti, da nas ne vrate u Jugoslaviju.’ I kada je održao poznati govor u zagrebačkoj zračnoj luci po povratku iz bolnice, kada su mu rekli imaš dva mjeseca života, onda je u tom govoru rekao: ‘Čuvajte se crvenih, žutih i crnih vragova, oni nas žele vratiti u Jugoslaviju. Nemojte im to dozvoliti!’ To je kazao i ne samo to već i čl. 135 Ustava RH zabranjuje bilo kakvo udruživanje sa zemljama bivše Jugoslavije koje bi moglo dovesti do nekakvog regionalnog zajedništva“, kazao je Hebrang, autor predgovora knjige, te ukazao na „ključne veze koje su dovele hrvatski narod, koji je bio sposoban sam se obraniti od srpske agresije, da danas tavori na dnu Europe“, nižući iz osobnog iskustva u politici primjere vidljive u: vanjskim poslovima u kojima hrvatski veleposlanici šire antipropagandu u vlastitim redovima što je, ocijenio je Hebrang nepojmljivo, a to su „kadrovi druga Budimira Lončara, načelnika OZNE koji sjedi u prvim redovima ljevice i desnice, po čemu vidimo duboku ukorijenjenost regionalnog sustava“; zatim u gospodarstvu „kada narod poklanja vjeru Ivici Račanu dajući mu mjesto premijera pa Nadanu Vidoševiću; u obrazovnoj reformi koju provodi ministrica iz kvote HNS-a i tu reformu uključuje u regionalnu strategiju i sveučilišnu suradnju“… „Srpski agresor je pobio 7263 civila, od kojih 500 djece i 3000 žena, a što mi sada radimo? Ne tražimo odšetu za ubijene. Mi se vraćamo njima, bez raščišćavanja tih odnosa… Kad smo preko toga olako prešli, znači da nema granica preko kojih nećemo prijeći. Proteklih godina sami, mi birači, narod zaslužili smo na svim izborima povratak u „Regiju“. Kada ste zadnji put vidjeli da je hrvatski branitelj izabran u Sabor, na poziciju u pravosuđu? A Jugoslavena i bivših komunista koliko god hoćete. Birali smo, ja ne, vi ne, ali birali smo“, kazao je Hebrang nižući primjere visokopozicioniranih osoba kojima je „svima zajednički duboki komunistički korijen u bar dvije generacije i spavanje za vrijeme Domovinskoga rata“. „Gdje je dijagnoza i terapija društvu? Hrvatski narod u dubokom je snu, gotovo na aparatima, indoktriniran desetljećima jugoslavenstva, sad već desetljećima medijski (nemamo ni jedan hrvatski list desne orijentacije) i uspavan i sad’ je pitanje gdje nam je budućnost. Svaki narod u demokraciji ima pravo na popravni ispit. Poslije Tuđmana pali smo na svim ispitima. Vidite istinu! Zato ova knjiga ima vrijednost, ona je budnica. Hoće li probuditi hrvatski narod? Čitajte Dujmovića, otvorit će vam oči“, poručio je Hebrang čestitajući autoru „na istini da se probudi hrvatski narod“ te zaključio kako popravni ispit za Hrvatsku znači glasovanje za one koji nemaju komunistički predznak, a Domovinski rat jesu proživjeli na ratištu, radnim mjestima i nisu ga gledali na TV-ekranima.

Uvodeći u predstavljanje triju knjiga Dujmović je zahvalio na domaćinstvu kazavši kako na svim mjestima nije moguće govoriti o temama njegova pisanja, a čini mu, kazao je, da o njima trebamo govoriti želimo li Hrvatsku kakvu sanjamo i, ako uopćemo hoćemo uočiti probleme kakve imamo i sagledati stvarno stanje kakvo je. „Na žalost u današnjim hrvatskim medijima nije moguće razabrati niti na dnevnoj političkoj strani što se stvarno sa Hrvatskom i okolinom događa, a kada govorimo o povijesti ona se sve više ukopava, sve dublje i sve dalje te zapravo onemogućava razabrati gdje smo, što smo, kamo idemo i što nam je činiti u nadolazećim vremenima… Spavamo li, onako kako nas vide u Austriji (gdje sam bio s dvjema knjigama), u Hrvatskoj nije moguće razmišljati kamo idemo… a prema njihovim tzv. konzervativnim procjenama iduće godine očekuje se oko 100.000 Hrvata koji će izići… Promislimo li, ovo su povijesni, sudbonosni trenutci. Vrijeme će pokazati, a o nama će ovisiti što ćemo sa projektom kojeg smo svi sanjali, dok ljudi odlaze i onda se sve obesmišljava. S druge strane, mi smo privilegirani narod koji živi u hrvatskoj državi. Stoljećima su generacije čekale ovaj san, a naša je odgovornost jer mi živimo u hrvatskoj državi i na nama je da bitke koje dolaze dobijemo. Naša je priča krenula dobrim smjerom – živjeti u državi kakvu želimo i kakvu smo zaslužili. Došao sam u Osijek s nekoliko knjiga smatrajući da se o bitnim temama malo govori“, kazao je uvodno Dujmović te predstavio sadržaj triju spomenutih knjiga utemeljen na istraživanjima povijesnih dokumenata koja otkrivaju istinu o stradanju novinara od ’45. do ’95. godine, događaje i komunističke laži vezane uz hrvatskoga mučenika Zvonka Bušića i naposljetku demistificira pojam regija u suvremenom kontekstu međunarodnog projekta koji vodi u Treću Jugoslaviju kroz sporazume (gospodarske, političke, kulturne, sveučilišne, športske, estradne) za „odgoj janjičara budućeg jugoslavenstva“. U potonjoj knjizi koja je prema autoru „krik o realnosti koja medijski uopće nije prezentna, krik i analiza o tome kako smo izgubili velike bitke“ napisanoj „u medijskom kućnom pritvoru“, Dujmović analizira državu 30 godina poslije te među 11 poglavlja ističe kako ni danas nemamo zakon o hrvatskom jeziku, kanonizaciju kardinala Alojzija Stepinca i kako nemamo onih koji bi mogli nastaviti njegov put jer je Partija likvidirala 660 katoličkih svećenika. „Budućnost je naša. Hrvati se nikad nisu i nikad neće odmaknuti od svoje Crkve, vrijeme i biologija napravit će svoje i mi ćemo se jednoga dana vratiti u dane kada je katolička inteligencija davala glavnu intonaciju hrvatskome domoljubnom društvenom i političkom životu“, stoji u knjizi čije je predstavljanje Dujmović, prisjećajući se radosnoga zajedništva u dočeku „Vatrenih“, završio optimistično: „Pobjeda je naša!“.

Razgovor s publikom nakon predstavljanja knjiga

Dvosatni je susret sa Hebrangom i Dujmovićem završio u diskusiji o smislu lustracije, važnoj ulozi laika, branitelja i katoličke inteligencije u očuvanju suverene Hrvatske i gradnji hrvatske budućnosti. T. Dujmović je autor deset knjiga i naposljetku razgovora spomenuto je moguće novo viđenje. Naime, najavio je zagrebačku premijeru (26. rujna) predstave Mali noćni razgovori rađene prema istoimenoj knjizi Mali noćni razgovori ljevice i desnice, čija će premijera biti u Centru za kulturu Trešnjevka. Predstavu je režirao Želimir Mesarić, a rađena je u produkciji umjetničke organizacije „Iza zavjese“ zaslužne i za prvi projekt ostvaren po Dujmovićevu tekstu „Tko je ubio Zvonka Bušića“.