Fra Izak je želio i liturgijskim činom obilježiti visoki višestoljetni spomen da je glagoljaško pjevanje u Hrvatsku došlo s Istoka. Do toga podatka došao je ove godine uvidom u arhivsku građu, istražujući kako su svećenici služili glagoljašku pjevačku službu misnika.

Glagoljaško pjevanje ne prate glazbala niti je to pjevanje glazbenoj znanosti prepoznatljivo

Iz zapisa glagoljaškog pjevanja Franje Kuhača, hrvatskog glazbenog povjesničara, u drugoj polovici 19. st., „očito je da su Hrvati na Istoku slavili sveta otajstva Tijela i Krvi Kristove svojim jezikom i pjevom. Hrvati su s Istoka donijeli napjev za molitvu Gospodnju Otče naš i napjev za Zbornu molitvu u misi. Kad su se doselili na Zapad, u Hrvatsku, prihvatili su Svetoga Oca papu za duhovnog poglavara i počeli slaviti svetu misu rimskim obredom. Sve dijelove reda mise, osim Zborne molitve, pjevali su na napjevu za molitvu Gospodnju“ rekao je fra Izak. Istaknuo je kako je osorski biskup, kasnije zadarski nadbiskup Mate Karaman, kad je nakon 12 stoljeća od dolaska Hrvata pisao izvještaj o glagoljašima u Hrvatskoj, Illyricumu, o glagoljaškom pjevanju napisao: „Njihovo pjevanje ne prate glazbala niti je to pjevanje glazbenoj znanosti prepoznatljivo. To pjevanje je prirodni, sadržajno bogat i čeznutljiv napjev koji potiče pobožnost“.

„Ovim svetim činom spominjemo početak hrvatske liturgijske glazbe, glagoljaškog pjevanja, uključujući u taj sveti čin sve Hrvate, osobito glagoljaše. Zahvaljujemo Bogu na daru kršćanstva i na daru hrvatskog liturgijskog pjevanja“, rekao je fra Izak.

U misi su pjevali crkveni pjevači iz Sali, Preka i Zadra koji poznaju glagoljaško pjevanje iz tradicije svojih rodnih mjesta koja im je prenesena u nasljeđe. Pjevače je okupio skladatelj prof. Ivo Nižić, koji je također sudjelovao na misi. Prof. Nižić  je rekao da je jednostavni, glagoljaški napjev stalnih, nepromjenjivih dijelova mise, Gospodi pomiluj, Slava, Viruju, Svet i Jaganjče prepoznatljiv i u drugim misama otočkog i kopnenog dijela Zadarske nadbiskupije, odnosno prisutan je kao glazbeni motiv, (jezgra melodije) u skoro svim misama zadarskog kraja. „Glagoljaštvo je hrvatska pučka baština koja je zaboravljena, zato je važno to oživljavati. Ljubo Stipišić Delmata je rekao: Baštinom, to nas naši pređi dozivaju, bliže Iskonu“, rekao je prof. Nižić.

Fra Izak je gvardijan samostana sv. Mihovila trećoredaca glagoljaša u Zaglavu na Dugom otoku gdje su franjevci došli 1451. godine. U Zaglavu je živio i radio pisac glagoljskih rukopisa fra Šimun Klimantović koji je u tom samostanu napisao velik broj knjiga. Zaglav je Crkvi dao više vrijednih redovnika franjevaca trećoredaca.

Diplomirao je na Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu i Rimu (Pontificium Institutum Musicae Sacrae). Doktorirao je na Katedri za povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.

Zadar i zadarski otoci Ugljan i Dugi otok – središta glagoljice

Zadar je u prošlosti bio središte glagoljice, osobito razvijena glagoljaška područja bili su zadarski otoci, Dugi otok i Ugljan čije je notne zapise fra Izak proučavao.

Hrvatsko glagoljaštvo značajna je sastavnica i specifičnost hrvatske kulture koja se uspjela sačuvati i u teškim povijesnim okolnostima pokušaja tuđinskog pokoravanja kulturnog i sveukupnog narodnog hrvatskog integriteta.

U razvoju duge tradicije hrvatskog glagoljaštva, Juraj Slovinac (1360.-1416.), poznati hrvatski glagoljaš koji je bio profesor na francuskoj Sorboni, oko 1400. g., a 14. i 15. st. smatra se zlatnim razdobljem hrvatskog glagoljaštva, spominje da je zadarski nadbiskup jedan od onih koji ima povlasticu slaviti latinsku i glagoljašku misu (episcopus Chrawacie, ydioma chrawaticum).

Porijeklo glagoljice još od sv. Jeronima?

Fra Marko Japundžić, TOR, (1914. – 2000.) koji je dugo živio i radio u Rimu, jedan je od najboljih poznavatelja glagoljice u Hrvata. Promicatelj je teorije o predćirilometodskom podrijetlu glagoljice. Japundžić je tvrdio da su Hrvati s glagoljicom došli u ove krajeve, da je porijeklo glagoljice još od sv. Jeronima, dakle, puno prije pojave sv. Ćirila i Metoda. Ta je teza još otvorena za znanstvenu potvrdu.

Glagoljaško pjevanje spominje se i u svjedočanstvu kardinala Bosona iz pratnje pape Aleksandra III. koji je bio u Zadru 1177. g. Prema prijevodu don Ante Strgačića, kardinal Boson napisao je sljedeće: „A odatle [s Visa, 11 galija], ploveći mimo ostalih dalmatinskih otoka, prije nego je sunce granulo, zajedno s braćom … [nabraja imena] dovezoše ga zdrava i vesela u grad Zadar, koji se nalazi na rubu Ugarskog kraljevstva. A kako dotada nije taj grad posjetio nijedan papa, s dolaska Papina nasta u gradu veliko veselje i neopisiva radost u kleru i puku.

I svi su blagoslivljali Gospoda, koji se u naše dane udostojao pohoditi Zadar preko Aleksandra svoga sluge i nasljednika sv. Petra. I tako, pošto mu je po rimskom običaju pripremljen bijeli konj, povedoše ga u povorci gradom uz pjevanje bezbrojnih lauda i kantika, koje su gromko odjekivale u njihovom hrvatskom jeziku, do u glavnu crkvu sv. Stošije, u kojoj počiva uz počasti pohranjena ona djevica i mučenica. Poslije četiri dana boravka u Zadru iziđe iz grada te ploveći sretno uz hrvatske otoke i malene primorske gradove Istre, uz pomoć Gospodnju, veseo stiže u samostan sv. Nikole u Rialtu [u Mletcima]“.