Predslavitelj mons. Petanjak u propovijedi je naglasio četrdesetogodišnju magistarsku službu fra Ante (1917. – 1956.) iz koje je proistekla i njegova karizma pomiritelja ljudi s Bogom (ispovjednika) i duhovnog vođe, koji se trajno pouzdavao u Božje milosrđe i ljubav i na to poticao i sve druge. Na to je u pismu potaknuo i svojega gojenca pok. fra Nikolu Gabrića (23. listopada 1931.): „Ne uzdaj se u svoja djela već sve pouzdanje postavi Njegovu dobrotu, milosrđe i ljubav“ (AP I/17, 4), što je ujedno bio tematski okvir slavlja i propovijedi, koji je postavio o. vicepostulator fra Josip Šimić, rekao je krčki biskup.

Istaknuo je da su svi prožeti svojim predcima, zavičajem prostorom i vremenom u kojem žive što oblikuje identitet pojedinca, te upravo kroz to mora promatrati svece da bi ih mogao ispravno razumjeti i vrednovati. To vrijedi i za Božje ugodnike i ugodnice poput fra Ante Antića.

Mons. Petanjak je spomenuo da je u Antićevu životopisu pročitao o zavjetu njegovih roditelja kad su se našli u oluji na moru, dok ga je njegova majka još nosila pod srcem. Zavjetovali su se sv. Anti Padovanskom, da će se dijete, ako bude sin zvati Ante, a otac je dodao i da će se moliti i nastojati da sin bude fratar. Oluja je iznenada prestala, a dječak koji se kasnije rodio dobio je ime Ante. U sedmoj godini Antina života njegov otac je na smrtnoj postelji triput upozorio svoju suprugu da ne zaboravi zavjet izrečen u oluji. Kako pomiriti zavjet učinjen Bogu u ime drugoga i slobodu osobe u čije je ime učinjen zavjet, zapitao je propovjednik i zaključio da je tu najvažnija molitva, što je fra Antina majka činila na zemlji, a otac na nebu. Dodao je da kršćanske majke, bake i prabake mole i čine zavjete.

Fra Ante je četrdeset godina bio odgojitelj. Biti odgojitelj znači biti i otac. Tko god ima imalo iskustva u tomu zna da svake godine dolazi novi naraštaj gojenaca i da sa sobom nosi nove izazove. Zato odgojitelj ne može živjeti na staroj slavi jer je na udaru svakog novog naraštaja. Toga je bio svjestan i fra Ante. On koji je još u djetinjstvu izgubio svoga oca, uspio je razviti očinske osjećaje u vjeri surađujući s Božjom milošću i ostajući trajno ponizan. Na to u već navedenom pismu potiče i fra Nikolu. „Budi ponizan, strpljiv i velikodušan! Sve Bogu, sve Njegovoj svetoj ljubavi, ma sve! Eto što Gospodin hoće od Tebe! Ti si mu sve dao i poklonio i velikodušno, ali On uvijek hoće još više, još potpunije, još savršenije. (…) Ne oslanjaj se ni na jedno svoje djelo, pa bilo ono ne znam kako dobro ili sveto. (…) Ne uzdaj se u svoja djela već sve pouzdanje postavi u Njegovu dobrotu, milosrđe i ljubav. (…) Uz odricanje sebe, rado ljubi križ i trpljenje, jer Te ono čini sličnim Isusu, Tvome Kralju, jer to On hoće.“ (AP I/17, 4). To je fra Ante napisao u 38. godini života i 14. godini odgojiteljske službe. Dok mnogi danas u tim godinama još ne znaju što bi sa sobom fra Anti jasno vidi ne samo svoj cilj, nego i cilj života svojih gojenaca.

Otac biskup osvrćući se na evanđeoski odlomak dana o bogatašu i Lazaru, istaknuo je da bogataša u pakao nije odvelo njegovo bogatstvo, nego njegovo ja u kojem je sebe poistovjetio i izjednačio s onim što posjeduje, pa u svojoj oholosti nikoga drugoga pored sebe nije vidio.

„Kako snažno i istinito odjekuju ove fra Antine riječi nama danas godinu dana nakon ovog nesretnog virusa i razornog potresa u Zagrebu i na Banovini. Na koje se to svoje djelo možemo osloniti i biti sigurni? Što je naše? U čemu je naša sigurnost? – upitao je mons. Petanjak te rekao – Ni u stvarima ni u ljudima. Točno onako kako čusmo večeras iz usta Jeremije: Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka (Jer 17,5).“ Postavljajući Jeremijino pitanje propovjednik je zapitao zašto bi čovjek bio proklet. Odgovorio je zato što je „svaki čovjek ograničen svojom ljudskom naravi i ne može dati više nego što može, a osim čovjek je samo čovjek“. Zato fra Ante piše fra Nikoli: „Sve Bogu, sve njegovoj svetoj ljubavi, ma sve (…) – On traži – da budeš dijete posluha“ (AP I/17, 4).

„Svatko od nas je obilježen svojim prostorom i vremenom, obitelji i zavičajem, svatko ima svoju povijest u kojoj su mnogi ostavili traga, ali svatko od nas svom životu daje svoje obilježje i tu ne može biti uzmaka niti može biti izgovora i opravdanja. O svakome od nas ovisi hoće li biti svetac ili zločinac. Milost Božja je uvijek prisutna i uvijek je na djelu, a sve ostalo je pitanje nas i naše vjere. Amen“, zaključio je biskup Petanjak propovijed.

Uz njega su koncelebrirali o. vicepostulator fra Josip Šimić, samostanski vikar fra Ivan Marija Đuzel, biskupov tajnik vlč. Josip Karabajić, provincijal franjevaca kapucina fra Juro Šimić, vicepostulator kauze fra Alekse Benigara o. fra Ratko Radišić i ceremonijar fra Ante Crnčević.

Pjevanje je predvodio zbor „O. fra Ante Antić“.