Na početku predavanja Vukelić je rekla kako je kao suvremenica Domovinskog rata ostala šokirana kada je shvatila da tema stradanja civilnih žrtava, a posebno djece, 25 godina nakon završetka rata nije adekvatno obrađena.

„Bila sam sigurna da je brojka ubijene djece već odavno utvrđena, ali međutim to nije tako, iako su brojne institucije imale moralnu obvezu i prema žrtvama i prema njihovim obiteljima to učiniti. U početnim istraživanjima otkrila sam da najtočnije podatke imaju, ne državne institucije i uprave, već udruge civilnih žrtava Domovinskog rata. Utvrđivanje tih činjenica jedan je od projekta Hrvatskih studija i čeka nas velik posao.

Rekla bih da se trenutačno nalazimo na sredini tog istraživanja i nadam se da ćemo kroz pet godina doći do neke konačne brojke“, ustvrdila je predavačica i dodala kako je veliki problem nedostatak konsenzusa među povjesničarima oko metodologije istraživanja, davši za primjer žrtve stradale od minsko-eksplozivnih naprava koje neki ne svrstavaju u žrtve rata već to čine samo s onima koji su stradali u izravnim sukobima.

Vukelić je rekla i kako je trenutačno prema popisu Ministarstva zdravstva tijekom rata poginulo i umrlo od posljedica stradanja 4137 civilnih žrtava, ali i upozorila kako u to nisu uključeni civili koji su ekshumirani i identificirani iz masovnih grobnica na području RH. „Dakle ni tu nemamo apsolutne brojke jer nisu sve masovne grobnice istražene. Smatra se da u njima ukupno postoji oko 2500 civilnih žrtava pa bi se ta brojka mogla popeti na oko 6500 osoba. Ovdje također nema ni broja civilnih žrtava, uglavnom Hrvata, koji nisu uspjeli pobjeći ili nisu željeli napustiti svoj dom na okupiranom području te su ubijeni. Znamo kako se i tu radi o ne tako malim brojkama. Nužno je potrebno precizno i pouzdano popisati žrtve jer će se uskoro pojaviti neki drugi popisi koji negiraju Domovinski rat, svi i svatko se prozivaju civilnim žrtvama, a sve zbog obeštećenja“.

Vukelić je rekla i kako je specifičnost ovog rata što djeca nisu bila izostavljena iz ratnih strahota već su bila na prvoj crti bojišnice. „Ratu je bilo izloženo milijun djece, dok ih je šest stotina tisuća bilo direktno pogođeno ratom. Mnogima su ubijeni roditelji ili netko iz obitelji, razoreni su im domovi.

Vladin izvještaj iz 1996. godine prvi je donio brojke o ubijenoj djeci na području Republike Hrvatske. Tu se govorilo o nešto više od 300 ubijene djece, već nakon pet godina došlo se do brojke od 350, a danas se govori o oko 400 ubijene djece. Najviše djece ubijeno je u prvih 6 mjeseci agresije na Republiku Hrvatsku i to njih 110.

Najmlađe dijete koje je stradalo imalo je svega dva mjeseca, a najčešće su stradala usred zrakoplovnih i topničkih napada te vatrenog oružja. Strašno je da u ovo suvremeno vrijeme mi nemamo knjigu mrtvih i točne podatke. Jedini od podataka koji su poprilično precizno vođeni su oni iz bolnica, a koji govore da je ranjeno 1260 djece…“

Govoreći o Sisačko-moslavačkoj županiji predavačica je rekla kako se prema trenutačnom privremenom popisu radi o više od 25 ubijene djece. Navodeći inicijale djece te mjesto i načine kako su poginuli, upozorila je i kako je iz popisa vidljivo o kakvom je tu zapravo ratu bilo riječ gdje su mučene i ubijene cijele obitelji. „Dobro se podsjetiti kako je 54% teritorija ove županije bilo okupirano te je s tog područja protjerano 50.000 Hrvata i 4000 stanovnika drugih nacionalnosti.

O obimu stradanja na samom području Banovine govori i to da je do sada pronađeno 37 masovnih grobnica te je ekshumirano 570 osoba, od čega je 430 identificirano, a 361 osoba još se vodi kao nestala. Civilne žrtve mahom su bile nemoćne starije osobe i obitelji, a karakter ovog rata dodatno osvjetljuje i brojka da je ubijeno tri puta više civila od vojnika i policajaca, njih 1600.

To je bolna tema, ali mi moramo definirati broj naših žrtava kako se u skoroj budućnosti ne bi izjednačila žrtva i agresor. Treba reći kako su ova djeca ubijena od agresora usred terorističkog čina i to je prava istina“, rekla je Vukelić te je na kraju upoznala okupljene s pokrenutom inicijativom za proglašenjem spomendana djece stradale u obrambenom Domovinskom ratu, a kojim bi se dao zasluženi pijetet ubijenima.