Uloga kumova u sakramentima Katoličke Crkve

Povod emisiji bila je nedavna odluka Nadbiskupije Catania na Siciliji koja je na tri godine zabranila kumove na krštenjima i krizmama, ponajprije zato što je mjesni nadbiskup mons. Salvatore Gristina vidio da kumovi često samo formalno ispunjavaju uvjete ili su čak mafijaši.

Liturgičar i pročelnik Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije vlč. mr. sc. Tomislav Hačko pojasnio je da kumovi nisu nužni za valjanost sakramenata krštenja i potvrde te da je zadaća (krsnih) kumova određena kanonom 1255 Katekizma Katoličke Crkve: “Pomoć roditelja vrlo je važna za razvoj krsne milosti. Tu je važna i uloga kuma ili kume koji, stoga, trebaju biti postojani vjernici, sposobni i spremni pomoći novokršteniku, djetetu ili odraslome, na putu kršćanskog života. Njihova je zadaća prava crkvena služba (officium). Dio odgovornosti u razvoju i očuvanju milosti primljene krštenjem snosi i sva crkvena zajednica.”

Župnik župe Uskrsnuća Isusova u Kučan Marofu vlč. Zoran Gložinić dodao je da kumstvo nije izgubilo svoj smisao, ali polako ga gubi, jer živimo u potrošačkom mentalitetu u kojemu se sve može kupiti odmah i sada: “Pomalo i kumstvo dolazi od te ‘trgovine’, pa se kumovi više ne biraju kao nekada, iz obitelji ili susjedstva, dakle vrlo pažljivo, nego iz šireg miljea, iz poslovnih veza, iz drugog dijela domovine ili čak iz inozemstva. Tu se onda postavlja pitanje kakva će biti povezanost s tim kumovima nakon krštenja, krizme ili vjenčanja. Tu je, isto tako, i pitanje uvjeta koje kumovi imaju ili nemaju. Međutim, pojedinci traže pod svaku cijenu da određena osoba bude kum i postavlja se uopće pitanja smisla kumova jer se vidi da određene obitelji, roditelji, a možda i sami krizmanici, traže kuma izvan konteksta koji Crkva traži.”

Na pitanje o načinu odvijanja pripreme za slavlja sakramenta potvrde te znaju li krizmanici odabrati kumove i po kojim ih kriterijima biraju, vjeroučiteljica i voditeljica župnih kateheza u župi sv. Nikole u zagrebačkom Stenjevcu Branka Erak je naglasila da krizmanici uvijek dobiju napismeno uvjete za kuma (primjerice, žive li u crkvenom braku) pa kad trebaju napisati njihovo ime, gotovo polovica ih križa prvo napisano ime. Dodala je da izabrani kumovi gotovo nikad nemaju vremena za pripravu, a ponekad su i iz druge države i uvijek ih je teško okupiti.

Govoreći pak o tome treba li odustati od važnih kriterija za kumove ili pojačati kateheze, mr. sc. Hačko je spomenuo da liturgijski obrednici potiču pripravu za svaki sakrament, ne samo obrednu nego i duhovnu, odnosno vjersku. Podsjetio je da darovanje novih krštenika ili krizmanika svoj temelj ima još u prvim kršćanskim vremenima. Međutim, tada su kumovi darovali ručnik kojim se krštenik obrisao nakon krštenja ili “Agnus Dei”, odnosno medaljončić s komadom voska s uskrsne svijeće, a ne novi motor, mobitel ili veću količinu eura.

I Erak je naglasila da jako puno darova nema nikakve veze sa sakramentom potvrde: “Najčešće je kum taj koji plaća objed, u dogovoru s roditeljima, ali jako puno se ljudi tada istroši i zapravo govore samo o tome. Zato mislim da kumstvo zapravo nema toliko smisla ako se samo naglašava materijalno, a najčešće se uopće ne spominje sakrament svete potvrde i što se zbivalo toga dana. Pa od koga će dijete vidjeti da je zapravo nešto drugo bitnije od samih tih darova (koje ćemo brzo potrošiti) i koji je pravi smisao sakramenta?!”

Na pitanje zašto postoji razlika u svećeničkoj praksi pristupu sakramentima, mr. sc. Hačko je rekao da su i svećenici ljudi koji griješe, ali da zato postoji Božji i crkveni zakon koji Crkvu ujedinjuje i usmjeruje. Zaključio je da nema ograničenja u broju kumstava, ali kum mora biti sposoban brinuti o svim svojim kumčetima.