Umrla Smiljana Rendić
Zagreb, 27. 5. 1994. (IKA) – Prvakinja hrvatskog katoličkog novinarstva Smiljana Rendić naglo je preminula u svom stanu u Rijeci na Trsatu 26. svibnja o.g. Živjela je na Trsatu kao umirovljenica otkako je u siječnju g. 1973. bila osuđena po članku 118 Kaznenoga zakonika zbog čega je bila udaljena s posla u upravi časopisa “Pomorstvo” i prijevremeno umirovljena. U obnovljenom poslijeratnom katoličkom tisku pojavila se bila najprije u “Glasniku sv. Antuna Padovanskog” (Veritasu) pod pseudonimom Vjera Marini, a zatim od prvih tiskanih brojeva “Glasa Koncila” o Božiću 1963. pod novim pseudonimom Berith. Ta hebrejska riječ koja znači Savez postala je doista njezino novo ime, te su je kolege i suradnici najčešće i oslovljavali kao Madam Berith. U tijeku prvih godina redom je objavljivala u “Glasu Koncila” svježe pripovijesti iz suvremenog života, zapravo osobitu književnu vrstu između novele i eseja, u kojima je prodirala u osobne drame suvremenika u onim prilikama ateizacije i brisanja nacionalnih vrijednosti. “Glas Koncila” zacijelo takvu njezinom pisanju zahvaljuje veliki dio svoje popularnosti onih godina. Ti su napisi objavljeni u tri knjige: “Mi ovdje”, “Pozdrav Ignaciji” i “Crni šator”. U doba slavljenja 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata Madam Berith, koja se privatno bavila i pjesništvom, ispjevala je jedinstveni sonetni vijenac “Blagoslov slova” koji je vše puta izvođen kao recital na crkvenim slavljima u zemlji i inozemstvu. No, od 1963. do posljednjih tjedana života Smiljana Rendić je bila članica uredničtva “Glasa Koncila” te je vodila rubriku crkvenih zbivanja u svijetu, osobito “vatikanistiku”. Ispunjajući duge godine samovanja skupljanjem stručne literature i čitanjem na više jezika, izvanredno je upoznala cjelokupnu hrvatsku povijest kao i povijest gotovo svih europskih zemalja, osobito svega što je u toj povijesti bilo u vezi sa Crkvom. Posebno je zdušno proučavala Bibliju i hebrejsku književnost kako se ona razvijala osobito nakon Krista sve do naših dana. Vjerojatno je na tom području bila naš najvrsniji stručnjak.
Smiljana Rendić rođena je u Splitu 27. kolovoza 1926. od oca Marka i majke Ivanice rođene Ruzinović. Od prvih gimnazijskih godina uključila se u katolički pokret domagojskog usmjerenja, a u doba rata njezina je duhovnost sazrijevala u uskom krugu koji se okupljao oko poznatog i neobičnog isusovca o. Stjepana Poglajna. Kako je nakon smrti oca, koji je bio poznati radićevac, zajedno s majkom bila istjerana iz stana i ostala bez ikakvih sredstava nije mogla dovršiti školovanje, nego se odmah bila zaposlila u “Jugovinilu”. Dohranivši majku u tijesnoj sobici, preselila je u Rijeku gdje se, kao izvrstan znalac talijanskoga jezika bila zaposlila u uredništvu novina “Voce del popolo”. Ubrzo su je otkrili kao “klerikalku” i onemogućili. Zaposlila se u administraciji časopisa “Pomorstvo” i ostala ondje do suđenja potkraj 1972. Bila je optužena zbog članka “Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod” u časopisu “Kritika” u broju za svibanj i lipanj 1971. Branio ju je kao odvjetnik sadašnji predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Milan Vuković. Bila je osuđena na godinu dana strogog zatvora i na godinu dana zabrane nastupanja u javnosti. Vrhovni sud je u studenom 1973. kaznu strogog zatvora promjenio u uvjetnu, ali je prava kazna bila gubitak radnog mjesta i prijevremena bijedna mirovina. Od tada je Smiljana živjela samo za svoje knjige i članke u “Glasu Koncila”. O 25. obljetnici “Glasa Koncila” g. 1988. odlikovana je jedinstvenim odličjem “Zlatno pero” koje nadbiskupi izdavači ni prije ni poslije nisu nikome drugome dodijelili.