Draga braćo i sestre!

Kroz sveto vazmeno trodnevlje pratili smo Isusa na putu kroz muku i smrt. Nije to bilo samo neko sjećanje na ono što se dogodilo. U duhu vjere to se uvijek ponovno događa za sve koji sudjeluju u obredima Svetog trodnevlja. Dapače, spasonosni čin Kristove muke odvija se jačim intenzitetom za nas koji ne vidimo, nego li je to bilo s onima koji su išli za njime i gledali razapinjanje i njegovu gorku muku. Za njih je to bilo gorko razočaranje, a za nas je otajstvo sjedinjenja s Uskrslim. Iz godine u godinu sudjelovanje u Kristovoj muci predstavlja rast u spoznanju otajstva spasenja i nade u uskrsnuće.

Uskrs ne ulazi u domet razuma i racionalnog. On nadilazi, transcendira naše poimanje života i smrti. Uskrs su vrata novosti života koji se spoznaje vjerom i milošću. Vjernik kroz uskrsno otajstvo progovara riječima psalmiste: “Ne, umrijeti neću nego živjeti! (Ps 118,17)“.

Ako pomnije promislimo o svemu što je zapisano o Isusovu uskrsnuću, primijetit ćemo kako su njegovi učenici s jedne strane razočarani i utučeni Isusovom smrću, kojoj su neki od njih bili i nazočni, ali isto tako u njima živi neka prikrivena nada. Stoga, na vijest da je uskrsnuo dvojica, Petar i Ivan, trče na grob. Ostala je potajna nada. Isus je, doduše, rekao da će uskrsnuti, ali to im nije bilo dovoljno. Bilo im je potrebno iskustvo. Toma je to od svih njih najradikalnije izrekao: Dok ne vidim… dok ne stavim svoje ruke na mjesto čavala… Kad se uvjerio, uzdahnuo je: „Gospodin moj i Bog moj!“ Isus odgovara Tomi, ali i ostalim učenicima: „Jer si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (usp. Iv 20, 24-29).

Teško da bismo proslavu Uskrsa kao lijepog običaja mogli smatrati vjerom. Treba odvaliti kamen običajnosti da bi nam u duši zasjao Krist uskrsnuli i da bi potekla voda žive vjere, a dušu obasjalo svjetlo uskrsne radosti.

Prema jednoj anketi samo oko polovica Europljana vjeruje u život nakon smrti. Za drugu polovicu je Bog mrtav. Isus ostaje mrtav. Za njih očito Isus nema više što reći, jer im ništa ne znači. I za njih Isus više ne može ništa učiniti.

Tako je vjerojatno bilo i za tri žene, o kojima nas izvješćuje Luka u Evanđelju Vazmenog bdjenja (Lk 24, 1-12). Za njih je Isus bio mrtav. Ostala im je samo mogućnost otići do groba, balzamirati ga, konzervirati ga, mumificirati ga. Htjeli su ga što je moguće dulje zadržati onakvim, kakav je on bio. Htjeli su ga sačuvati u plemenitom sjećanju.

Ako i mi danas tako mislimo, ako i mi Isusa smatramo mrtvim, onda je razumljivo da postoje toliki pokušaji da ga balzamiramo i mumificiramo.

Balzamiramo ga u njegovoj Riječi. Sveto pismo postaje grobom, koji Isusa drži zatvorenim. Ne čujemo ga da i nama danas govori, nego onako, kao priču: „Bilo jednom davno…“ Tako nam Biblija postaje mrtvo slovo. Međutim, ona je živa Riječ, koja nas želi pokrenuti.

Isusa „skrivamo“ u tabernakulima i crkvama. Od toga stvaramo muzeje, koji su ispunjeni mrtvim primjercima. Međutim, crkve bi trebale biti mjesta okupljanja, gdje živi ljudi slave Život i život, koji im je Bog darovao.

Isusa mumificiramo u tradicije i zapovijedi, u običaje i lijepe uspomene našega djetinjstva. Htjeli bismo ostaviti sve onako kako je bilo. I ako odvalimo kamen sa svih tih povijesnih balasta, onda iza toga nalazimo – ništa. On, Isus, nije tu.

Ali: Bog nije mrtav. Isus nije mrtav. Život se nastavlja! To iskustvo je prvi šok za pobožne žene. „Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!“ (Lk 24, 5-6)

Kult mrtvih, konzerviranje, balzamiranje, sjećanje na lijepe uspomene, sve ostaviti tako kako jest – to je za ljude bez nutarnjeg poticaja; za ljude, koje više ništa ne može pokrenuti.

Onaj koji traži Isusa među mrtvima, može dugo tražiti. Neće ga pronaći. Isus je već odavno u Galileji. A Galileja – ona je tamo, gdje se događa život. Gdje ljudi proživljavaju svijetle i tamne trenutke svoga života i dijele ih s drugima, gdje se zajednički raduju i trude, vole i pate, smiju se i plaču. Tamo je Isus, začetnik života i pobjednik nad smrću!

Sretan Uskrs! Felix Alleluia!

✠ Petar Palić, hvarski biskup