Draga braćo i sestre u Kristu – umrlom i uskrslom!

Cijenjeni sugrađani!

Ovogodišnju smo svetkovinu Kristova uskrsnuća – kao rijetko kada ranije u svome životu – u prilici doživjeti na način koji je najsličniji onom prvom Uskrsu, kako su ga doživjeli prvi Isusovi učenici – apostoli. A kako su ga oni doživjeli?

Jedan od njih, apostol i evanđelist Ivan je zapisao:

„I kad bi uvečer toga istog dana, prvog u tjednu – a učenici u strahu od Židova zatvorili vrata – dođe Isus, stane u sredinu i kaže im: ‘Mir vama!’ To rekavši, pokaza im svoje ruke i rebra. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (Iv 20,19-20).

Dakle, Isus je na dan svoga uskrsnuća zatekao svoje apostole u njihovoj samovoljnoj izolaciji. Iz daljnjeg biblijskog izvješća saznajemo da su oni u toj izolaciji ostali još tjednima, punih 50 dana – sve do silaska na njih Duha Svetoga, na dan Pedesetnice – kako im je naložio sam uskrsli Krist.

Kao i drugi mnogobrojni članovi Kristove Crkve, utemeljene na apostolima, doživljavamo i mi, u ovoj 2020. godini nakon ulaska utjelovljenog Sina Božjeg – Isusa Krista u povijest ljudskog roda, vrlo sličnu situaciju zatvorenih vrata dvorane Isusove Posljednje večere, kao što su je imali i apostoli u godini Isusove mučeničke smrti i slavnog Njegovog uskrsnuća.

Svjedoci smo kako i mnogobrojni drugi naši sugrađani i suvremenici, a koji nisu članovi Crkve, imaju udjela u našoj dramatičnoj situaciji preplašenosti i straha za sadašnji i budući naš život na zemlji.

Isus tada nije svojim učenicima uskratio njihov strah. Ali, oni, doživjevši ga – kao uskrsloga – toga istog dana, kada su jedni bili zabarikadirani u dvorani posljednje večere, a drugi uplašeni, zbunjeni i tužni na svom bijegu iz Jeruzalema u Emaus, odjednom su osjetili da je taj njihov strah za vlastiti život bio zapravo blagoslovljeni strah. Unatoč daljnjoj njihovoj neizvjesnoj budućnosti, njima je sigurnost ponovne Isusove – sada neuništive i neupitne nazočnosti – bila velika i snažna zraka nove nade i životnog optimizma.

Upadljivo je pomirljivo i blago ponašanje uskrslog Krista prema njegovim uplašenim apostolima na dan njegova Uskrsnuća, na prvi Uskrs. Njima, koji su ga prije samo par dana bili zatajili i ostavili samoga njegovim neprijateljima, Isus sada izriče riječi utjehe i smirenja: „Mir vama!“ Te riječi su Isusov čin opraštanja i pomirenja. Taj njegov čin je apostolima omogućio da se oni – unatoč njihovom – ljudski gledano – bijednom ponašanju prema Njemu uhvaćenom, osuđenom, mučenom i ubijenom, ali i njihovom međusobnom ponašanju i prepiranju koji je od njih zaslužniji za koju od pozicija u Isusovom najavljenom kraljevstvu (mislili su na kraljevstvo ovdje na zemlji) – izmire i s njime i međusobno – i to baš u tim uvjetima svoje izolacije, svoga straha i neizvjesnosti.

To želi reći – da ni strah, niti izolacija nemaju i ne trebaju imati zadnju i definitivnu riječ u životu čovjeka i ljudi, nego vlastito obraćenje, preobražavanje, korigiranje vlastita životnog ponašanja!

Uskrsli i vječno živi Krist je onaj isti, koji je „radi nas ljudi i našeg spasenja“ bio mučen, raspet, umro i pokopan. Apostolima je na dan svog uskrsnuća pokazao svoje probodene ruke i ranu na probodenim grudima – izvještava – kako malo prije pročitasmo – očevidac, apostol Ivan. Ožiljci njegovih rana su prepoznatljivi znak njegova identiteta. On je njima zauvijek označen. Njega – kao Raspeta se ne može odvojiti od njega kao Uskrsloga!

Zato naša vjera u uskrsnuće, koja je srž identiteta nas kršćana, nije nikakvo iluzorno naše uzdizanje nad patnjom ostalog dijela čovječanstva. Nego, ona garantira i usred neshvatljive i neizbježne patnje utemeljenu nadu da se ta patnja može nadvladati!

Draga braćo i sestre u Kristu, Raspetom i Uskrslom,

s mnogima od vas sam zajedno u povorci Isusovih učenika, tj. spašenika – neprestano već više od tri desetljeća, kao vaš brat u vjeri i za mnoge od vas biskup, jedan od današnjih nasljednika Isusovih apostola. Proživjeli smo zajedno mnoge i Velike petke i Uskrse – i predratne i ratne i poratne. Oni ratni su, vjerujem, i vama, kao i meni, ostali u osobitom sjećanju. Želim vas ovom prigodom podsjetiti na riječi koje sam – između ostalih – za Uskrs, ratne 1994. godine, uputio mnogima od vas i brojnim drugima, koji danas žive kao prognanici i izbjeglice iz svojih ovdašnjih rodnih župa Bog zna gdje sve na kugli zemaljskoj ili su već prešli u vječnost. Evo tih riječi: „I ove najnovije velike kušnje, kojima je u posljednje dvije godine ratnog vihora izložena velika obitelj cijele naše biskupije, nisu u nama uspjele ugušiti vjeru u Trojedinog Boga i nadu u njegovu pomoć i zaštitu. Štoviše, mnogi su se ponovno, upravo u ova teška vremena, vratili živoj i djelotvornoj vjeri svojih roditelja i predaka i učvrstili je molitvom i primanjem sakramenata. … Premda se još uvijek nalazimo na svojevrsnom križnom putu, na kojem doživljavamo krive optužbe, nepravedne udarce, na kojem gaze naše dostojanstvo i osnovna ljudska prava – doživljavamo i znamo da je pred nama i s nama sam utjelovljeni Sin Božji, najveći Pravednik i najveći Patnik. On s nama i za nas trpi i tako osmišljava i naše trpljenje, ako mi svjesno s njim zajedno trpimo – za svoje i za tuđe grijehe. On nam daje utemeljenu nadu i sigurnost da nakon trpljenja i Velikog petka nezaustavljivo slijedi dan slavnog uskrsnuća za sve one koji Bogu vjeruju i njegovoj se ljubavi i milosrđu nadaju.“

Procijenite sada sami jesu li to bile tvrdnje bez temelja, zavaravanje sebe i vas drugih! Niste li svih dosadašnjih poratnih godina – kao i ja – doživjeli da ljudi pojedinci ili jedno društvo – koji sebe postave mimo Krista, a pogotovo protiv Krista, nužno idu u vlastitu propast, unatoč svome možebitnom kratkoročnom ili pak prividnom uspjehu i napretku.

Podsjećam vas, kako je Isus svoje učenike jasno poučio: „Bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,5). A nakon svoga uskrsnuća im je zapovjedio: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode … učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28,20).

Draga braćo i sestre,

valja nam se zapitati, jesmo li mi, današnji Isusovi učenici, doista osvjedočeni kako se ove Isusove riječi odnose i na nas?! Pitamo li se, kako ih izvršavamo u Crkvi i u društvu u našoj zemlji ili u zemljama u kojima privremeno ili trajno živimo – na ovom kontinentu ili negdje drugdje? I kako ih izvršavaju drugi naši suvremenici diljem europskih zemalja, koji se nazivaju kršćanima, dakle vjeruju u Isusa Krista?

Ostale su mi – iz već spomenute ratne godine (1994.) – u nezaboravnom sjećanju pronicljive, zabrinjavajuće, – može se reći proročke – riječi tadašnjeg pariškog nadbiskupa kardinala Jean-Marie Lustigera: „Očekujem da će Europa doživjeti strašnu tragediju. Mi Europljani ogriješili smo se o Boga. Upravo zbog vas u Bosni i Hercegovini. Igrali smo se s Bogom i s vama. Čovjek ne smije zbijati šale s Bogom i ne smije Ga ismijavati. Isto tako, čovjek se ne smije postavljati na mjesto Boga!“

Kada se sadašnja pandemija stavi pod kontrolu, tj. kada prođe sadašnja dramatična kušnja, mislim da se ni mi nećemo samo tako olako vratiti svome uobičajenom, naviknutom ponašanju. Može li sadašnje vrijeme naše izolacije nama doista biti blagoslovljeno, spasonosno vrijeme? Moralo bi doći do temeljitog preispitivanja naših dosadašnjih navika, našeg životnog stila, našeg ponašanja, naših odnosa – i prema Bogu i prema sebi, kao bogolikom stvorenju i prema drugima oko nas – u našim obiteljima, u našim župnim zajednicama, u našem životnom okruženju! Trebat ćemo dobro i temeljito razmisliti kako svatko od nas i kako mi jedni s drugima možemo doprinijeti izgradnji jedne – svima nama potrebne istinitije, pravednije, humanije, sigurnije budućnosti društva u kojem živimo. Potrebno nam je – to je očito – odgovornije, međusobno solidarnije, ravnopravnije i pravednije društvo, ako želimo u budućnosti, ne samo preživjeti, nego i živjeti spokojno! Naše zajednice – obiteljske, župne, redovničke, naše društvo i zemlja bit će onoliko jaki i uspješni koliko bude zajedničke dobre volje svih njihovih članova! I ova sadašnja – globalna kriza je pokazala da je nužno zajedničko nastojanje oko zajedničkog dobra, oko odlučnijeg zauzimanja u uklanjanju fatalne laži i lažnog načina života, kao i sve rasprostranjenije sebičnosti, te u borbi protiv brojnih, dugotrajnih nepravdi i pogubnih posljedicâ nepravdi. Svim time je daleko više i opasnije nego koronavirusom zaražena naša sadašnja svakodnevnica!

Uskrsnuće Kristovo nije samo prošlost. Prvi se Uskrs i sada ponavlja! Sadržaj Uskrsa i nas dotiče, i nas zahvaća, unatoč aktualnim prinudnim izolacijama i zatvorenim vratima naših domova, domova naših susjeda i prijatelja – i za mnoge od vas nedostupnim vratima vaših crkava. Držimo se svi mi uskrslog Krista i znajmo dobro: On drži nas čvrsto uza se, pa i onda, ako nama ruke oslabe a koljena nam počnu klecati, dok u vjeri hodimo s Njime i njegovim sigurnim stazama koje vode u sretnu vječnost – u vječni Uskrs

Želim vam svima, draga braćo i sestre u uskrslom Kristu, da doživite taj vječni sretni Uskrs, a uz ovogodišnji Uskrs, – bilo da ga slavite po novom ili starom kalendaru – mir i radost uskrslog Krista – u vašim srcima, vašim mislima, u vašem svakodnevlju!

Svima Vama i svim drugim našim cijenjenim sugrađanima molim od Boga pomoć, utjehu i zaštitu od ove aktualne univerzalne kušnje i svih njenih mogućih negativnih posljedica.

Franjo Komarica
biskup banjolučki