Uskrs je. Ovo je dan života, dan pobijede nad zlom, nad grijehom i smrću. Uskrs nije ljudskih ruku djelo. Uskrs je Božje djelo, čin Svemogućega. To je čin Onoga koji je još u Zemaljskom raju obećao novi život, novoga Čovjeka, novo Nebo i novu Zemlju. Da, Uskrs je Božje djelo. Ali, opet ne bez čovjeka. Bog je ipak uključio u ovo svoje djelo i „staroga“ čovjeka. Čovjeka je uključio kao onoga koji će vijest o uskrsnuću prenositi od generacije do generacije. Uključio je čovjeka sa svim njegovim ljudskim dobrim i manje dobrim kvalitetama. Sve što Bog čini, čini zbog čovjeka. Zbog čovjeka je postao čovjek. Na kraju će sam umrijeti na križu kao čovjek da bi uskrsnućem Novoga čovjeka uskrisio svakog čovjeka. Taj najveći događaj i vjeru u uskrsnuće svoga Sina – Bogočoveka – Isusa Krista kao i širenje vjere u uskrsnuće opet Bog povjerava čovjeku. Prije svih Mariji Magdaleni, pa Petru i Ivanu kao i drugim apostolima, a danas nama, svojoj Crkvi.

Zanimljivo je uočiti da najveći događaj u povijesti spasenja Bog povjerava i otkriva čovjeku – Mariji Magdaleni. Rano ujutro, još za mraka ide ona na grob svoga Učitelja. Ona traži Gospodina, a nalazi prazan grob. Marija to ne može podnijeti, ne može to prešutjeti. Brzo ide to javiti Petru i Ivanu. Nakon samoga Gospodina to su prvi ljudi njezina povjerenja. Ona je zabrinuta, tužna i žalosna što nije našla svoga Učitelja u grobu. Marija Magdalena bila bi najsretnija da je našla Gospodina i da mu se još jednom zahvali. Bila bi sretna da ga „ima na oku“, a njega nema. Nema ga ni na najsigurnijem mjestu, nema ga u grobu. Marija Magdalena ne čeka što će biti nego ide podijeliti svoju situaciju s drugim ljudima, s ljudima njezina povjerenja. Ona ne ide kući. Ona i dalje neumorno traga i raspituje se kod svakoga koga susretne. Plačući nailazi na dva anđela u bjelinu obučena, sjede u grobu. Anđeli je pitaju: „Ženo, zašto plačeš“? Ona traži svoga Učitelja. Nema ona vremena raspravljati s onima koji je pitaju zašto plače. Čovjek – Marija Magdalena traži svoga Gospodina. Ne prepoznajući da je onaj s kojim priča njezin Gospodin i Njega će upitati: „Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti“. Ona ne može bez svoga Gospodina. On je njoj dao smisao njezinog postojanja. Magdalena je udahnula život upravo snagom svoga Gospodina.

„Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.“ To je strašno. S najsigurnijega mjesta nestaje tijelo ljubljene osobe. Nema tijela osobe koju želimo zadržati za sebe: „reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti.“ Marija Magdalena traži svoga Gospodina, a Petar i Ivan trče do groba. Očito da njih zanima više prazan grob nego li Gospodin. Oni ne traže ni mrtvoga ni živoga. Oni su došli provjeriti vijest o praznom grobu. Uvjerili su se u istinitost praznoga groba. Znakovi praznoga groba su povoji i ubrus s Isusovoga tijela. Međutim, za vjeru je potrebno nešto drugo, potrebno je ono što Magdalena traži. Ona traži Gospodina. Da bi čovjek mogao vjerovati mora upoznati onoga u koga vjeruje i to preko „Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.“ Stoga Magdalena, Ivan i Petar ne ostaju kod praznoga groba nego idu naviještati uskrsloga Gospodina i to ne nekom pričom nego životom. Marija Magdalena neumorno traži Gospodina. Ona se propituje, ide, pita, razgovara i kroz razgovor će prepoznati Gospodinov glas. Svaki koji traži nalazi, koji kuca otvaraju mu se vrata. To su Gospodinove riječi. Da bi čovjek susreo Boga treba se pomaknuti sa svoga mjesta i dignuti glavu s praznoga groba. Učenici će Gospodina susresti u svom svagdanu, na poslu, u lađi, u ribarenju i to baš onako kako ga je susrela Marija Magdalena videći ga kao vrtlara. Bog se daje prepoznati svima koji ga iskrena srca traže bez obzira gdje se čovjek nalazio. Jakost vjere Marije Magdalene dolazi do izražaja na putu traženja Gospodina. Prazan grob znak je da je Gospodin uskrsnuo, da je živ. Neka svima nama ova praznina groba bude put do živoga Gospodina, do Uskrsa.

Ovim mislima želim da u svima Vama žive uskrsna radost, nada i svjetlo koje nam daruje uskrsnuli Isus! Sretan i blagoslovljen Uskrs!

                                                                              + Slavko, v.r.

                                                                            subotički biskup