Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem

 
Draga braćo i sestre!

1. Postoji li čovjek koji u dubini svoga bića ne bi želio mir? Tu čežnju osjećamo osobito u ovom vremenu, snažno obilježenu ratnim stradanjima i žrtvama u Ukrajini, progonstvima ukrajinskoga naroda s dalekosežnim posljedicama kako za napadnute tako i za napadače, ali i za cijelu Europu i za svijet. Patnje se šire zbog stvaranja, unošenja i podržavanja nemira.

Kada se čuje riječ mir, mnogi najprije pomisle baš na njegovu suprotnost – na nemir i na rat. To je jedan od načina doživljavanja i govora o miru, s težištem na sociološkim vidicima. No, u vjersko-duhovnom govoru riječi mir pridano je nutarnje značenje koje se nalazi ispod društvenih odnosa. Iz tog značenja ti odnosi dobivaju svoj smisao, a što je korijen izvanjskoga mira.

Mir se, doduše, može vidjeti i kao odsutnost sukoba, ali u gledanju očima kršćanske vjere, mir je dar koji uskrsnuli Krist nudi ljudima kao novost koja se rađa iz duboke obnove ljudskoga srca. Prije nego što podrazumijeva miran i bratski odnos s drugima, taj mir je dar koji preobražava osobu i to tako da u njezinim odnosima ponajprije s Bogom, a zatim i s drugim ljudima, ne prevladava sebičnost. Jer, sebičnost je odbijanje Boga i bližnjih. Sebičnost je izvor svakovrsnoga nemira.

2. Polazeći od Svetoga pisma u cjelini, a posebno od Isusova života, susrećemo povijest ljudske čežnje za mirom i Božje odgovore na tu čežnju. Osobito je to vidljivo u Muci našega Spasitelja. Mogli bismo zaključiti da svi žele mir. No, pritom se nužno javljaju pitanja kakav mir netko želi i kojim putom kani do njega doći, kojim ga sredstvima ostvariti.

Mir zacijelo želi izraelski narod, prožet sviješću o svojoj izabranosti i duhovnošću Objave u kojoj je toliko puta doživio iskustvo Božjih zahvata, iščekujući dolazak Mesije. Zbog toga i u odnosu prema Isusu propituje sukladnost njegova djelovanja i uspostavljanje kraljevstva u kojem će živjeti slobodu, a ne porobljenost pod stranom zemaljskom vlašću.

S druge strane, mir želi i rimska vlast, i to takav mir u kojem će moći vladati nad osvojenim narodima, sigurna od prijetnja pobuna u svoj složenosti političkih, gospodarskih i religijskih odnosa.

Mir žele vjerski vođe, uznemireni zbog nemogućnosti izvanjskoga oslobađanja, ali još više zbog pojave Isusa koji silinom riječi i djela izokreće njihova očekivanja i utjecaje, skida krinke s postupanja koja nisu na tragu Božje volje, navješćujući nebesko kraljevstvo koje, mijenjajući srce čovjeka, mijenja i zemaljske okolnosti.

Mir žele Isusovi učenici, puni divljenja, ali i nerazumijevanja. Oni su rastrgani između svojih razmišljanja, Isusove novosti i uvjetovanosti koje ih vode od oduševljenja do razočaranja.

Mir žele: siromašni, bolesni, grješnici, odbačeni; ljudi kojima Isus vraća radost i nadu, kojima je bio dovoljan njegov dodir, pogled, riječ, da bi u svom životu prihvatili darovanu snagu.

Smijemo li stoga reći da su i veliki svećenik i Pilat i Baraba željeli mir? U konačnici, nije li ga želio i Juda? Možda je mislio da će svojim postupanjem umiriti previše uznemireno stanje, među bliskim prijateljima i među prevrtljivim neprijateljima.

No, ipak, je li to sve isti mir? I danas, u zaglušujućoj buci rata svi govore da se zalažu za mir i da žele uspostaviti mir. Ali kako? Jedni misle da se mogu osloniti na silinu oružja, drugi na neku povijesnu ulogu koju sebi pridaju, treći na međunarodna prava, četvrti na gospodarsku ravnotežu… Ali mir, on se uvijek tiče ljudskoga srca i dostojanstva čovjeka koje je ljudima darovano, a nisu ga sami postigli.

Tko su pak ti koji su pronašli mir u Isusu? Ponajprije oni koji su ostali uz njega te imali pouzdanja i pod njegovim križem. Mir je živjela njegova Majka i apostol Ivan, a na čudesan način našao ga je i rimski stotnik. Mir je bio darovan ljudima koji su čista pogleda sačuvali sućut, poput Josipa iz Arimateje. Mir su, u svom nemiru, osjećale i nosile žene koje su se uputile na Isusov grob, kao i učenici koji nisu do kraja povjerovali da takva ljubav i dobrota mogu biti ugašene.

Tako je i danas. Istinski mir pripada svima koji se odvaže ući u dubinu bića i pronaći Božju sliku na koju smo stvoreni, a koja je tako često unakažena ljudskom zloćom i mržnjom.

3. Evanđeoska izvješća koja opisuju događaje nakon Isusova uskrsnuća govore o Kristovu daru mira, kao jednom od središnjih sadržaja. Dva ukazanja u razmaku od osam dana: najprije se Uskrsnuli i Živi ponazočuje učenicima »prvoga dana u tjednu«, na dan na koji su se prvi kršćani – kako to činimo i mi nedjeljom – okupljali da bi slavili euharistiju.

To je prevažan podatak jer nas podsjeća da se uskrsnuli Gospodin ne ukazuje samo pojedinim osobama, nego i zajednici okupljenoj radi slavljenja dana Gospodnjega, nedjelje. Zbog toga se s pravom običava reći da je svaka nedjelja Uskrs, odnosno da ne prestajemo živjeti otajstvo Vazma, da je svaki dan za nas prožet darom uskrsnuća. Uskrsnuli Gospodin dolazi nas osloboditi strahova koji drže zaključana vrata našega srca za novost mira, ljubavi i nade.

Dar koji se nalazi u Isusovu uskrsnom pozdravu donosi nutarnju preobrazbu. On je suprotstavljen: strahu, nesigurnosti, uznemirenosti, tjeskobi; tim lako razumljivim ljudskim osjećajima pred životnim brigama. U njih ulazi Kristova prisutnost i daje im vedrinu nošenu smirenošću koja je posve različita od ravnodušnosti.

Za kršćane je istinski smisao Uskrsa upravo prisutnost pravoga Boga i pravoga čovjeka, koji je pobijedio i tjelesnu i duhovnu smrt u koju vodi grijeh. Ta prisutnost čovjeku daruje takav pogled na život da u njegovoj dramatičnosti ne bude uništen i da u trpljenjima ne prevlada neuspjeh.

4. U svakom euharistijskom slavlju svećenik se vjerničkoj zajednici obraća riječima Kristova mira nakon njegova uskrsnuća: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. S pravom se običava reći da je prvi dar Otkupljenja upravo mir, kao plod Kristove pobjede nad grijehom i smrću. Mi smo dionici toga otajstva po sakramentima krštenja, potvrde, euharistije i ispovijedi. Po njima živimo u Kristu.

To je mir Spasiteljeve ljubavi od koje nas ništa ne može rastaviti. On je više od lijepoga osjećaja da smo u Božjim rukama. On je temelj Božjega dara nama i našega darovanja bližnjima. I svaki put kada u euharistijskom slavlju dajemo mir jedni drugima, svojim bližnjima očitujemo Isusa i u njihove živote unosimo živi spomen Očeve ljubavi.

Tijekom proteklih dviju godina, u nastojanju suzbijanja širenja zarazne bolesti, osjetili smo nedostatak dragih nam obrednih gesta i znakova kojima inače izvanjski izražavamo nutarnje raspoloženje i blizinu u vjeri. Jedna od njih je i pružanje Kristova mira. Vjerujemo da će vraćanje i tih obrednih gesta u nama pobuditi veću pozornost i dati veću vrijednost našemu govoru vjere.

No, ni u dosadašnjim okolnostima uskraćenosti nije nestao iz srca događaj koji se u liturgijskom slavlju ostvaruje, odnosno dar koji prožima živote ljudi obnovljenih susretom s Kristom Gospodinom. Svetost vazmenih dana dolazi od susreta s Uskrsnulim. Premda nam je jednostavniji i neposredniji susret s Križem i s Raspetim, i ti susreti – tako bliski svakomu čovjeku – dolaze iz prisutnosti Krista uskrsnuloga.

Darovani uskrsni mir podloga je na kojoj Gospodin povjerava učenicima poslanje da u svijetu nastave njegovo djelo u sigurnosti da ne će biti sami, nego da će primiti dar Duha Svetoga. Njega u Vjerovanju ispovijedamo kao Gospodina i Životvorca. Po njemu nastaje život. Po njemu se nama daruje besmrtni život u Kristu, našoj uskrsnuloj nadi. Po životu u Kristu dionici smo njegova poslanja. To je istinska radosna vijest koja mijenja svijet, obilježen sukobima koji razdiru čovječnost i čovječanstvo.

5. Ako se pitamo gdje započinju ratovi, redovito ćemo izvore i početke pokušati naći u drugima, u pojavama koje nemaju lica, u silnicama koje kao da se ne tiču osoba. Takav pristup, u kojem se ne vide ljudi kao nositelji sukoba, pojačava osjećaj naše nemoći pred zlom. Potražimo li stvarno izvorište podjela, naći ćemo ga u grijehu, u ljudskom prihvaćanju puta koji je protivan Božjemu planu.

Stoga se lako nađemo u vrtlogu bespomoćnosti u kojem ni na društvenoj razini nije moguće uspostaviti pravednost koja je preduvjet za istinski mir. Tako su i određeni mirovni dogovori na političkoj razini ponekad samo okvir za nove sukobe.

Bog nam u svom Sinu pokazuje drukčiji put, jasno očitovan u otajstvu njegove muke, smrti i uskrsnuća. Upravo tu se nalazi i poziv na nasljedovanje Krista, na življenje punine ljubavi objavljene u mudrosti Križa. Ona nikoga ne isključuje i svakoga prihvaća, jer je u Križu Božje oproštenje, Krv prolivena »na otpuštenje grijeha«, kako Isusovim riječima molimo u euharistijskoj posveti vina u kaležu.

Kristov je Uskrs u ljudsku povijest unio neslućene prostore pomirenja, konačnu mogućnost za čovječanstvo koje želi izaći iz vrtloga zla, ponavljanoga, sličnoga u svakom razdoblju života svijeta.

Ne svjedočimo li i u sadašnjim ratnim sukobima istu nutarnju logiku koja nastoji produžavati posljedice grijeha bez istinskoga cilja i završetka? Prihvaćanjem Kristova križa, kojim je otvoreno nebo i razderana zavjesa koja je zastirala pogled ljudskoga srca prema Bogu i njegovu milosrđu, proširujemo prisutnost preobražajne ljubavi, a vjerom u uskrsnuće ostvarujemo novi svijet, novost koju više nije moguće spriječiti. Ta vazmena vjera prepoznatljiv je znak Crkve od njenih početaka. Mi kršćani smo ljudi koji ispovijedaju Krista raspetoga i uskrsnuloga, kao dionici života koji nam je darovan po vjeri u Uskrsnuće.

6. Braćo i sestre, dar mira kao jedan od svojih najizvrsnijih plodova ima radost. Kao što je dar Kristova mira usmjeren na unutarnjost, takva je i vazmena radost. Nama kršćanima, koji kao i svi drugi ljudi živimo osjećaje straha, razočaranja, nesigurnosti, na dnu je srca radost koja je darovana Kristovim pozdravom: Mir vama!

Krist nam ostavlja mir. Uskrsnuli Krist ostavlja nam sama sebe živoga i prisutnoga. On nas je po krštenju sjedinio sa sobom; u potvrdi nas osposobio da ga očitujemo, najviše svetošću življenja, a u euharistiji nas hrani svojim tijelom i krvlju, da bismo bili živi u Bogu i zauzeti u njegovoj Crkvi za dobro ljudi.

Krist nam daje mir. Ne bilo kakav, nego svoj mir koji je i sadržaj i put i sredstvo. Isus je Put, Istina i Život (usp. Iv 14, 6). Snagom Uskrsnuća iz smrti prešli smo u život, da bismo svima bili Krist, stvarnost koja ima odjek vječnosti i mir koji izvanjskim nasiljem ne može biti oduzet.

Gospodine, ne uskrati nam milost da te vidimo u svom životu i jačaj nas svojim Duhom da drugima budemo i darujemo tvoj mir.

Braćo i sestre, ostanimo u Kristu, u čijoj vas ljubavi i ja pozdravljam.

Sretan vam Uskrs!

U Zagrebu, na Cvjetnicu, 10. travnja 2022. godine