Uvijek aktualna obveza: Odgoj za mir

Obraćam se vama, poglavari država, kojima je dužnost promicati mir!
Vama, pravnici, koji ste uključeni u naznačavanje putova mirnih dogovora, te time određujete konvencije i ugovore što učvršćuju međunarodno pravo!
Vama, odgojitelji mladeži, koji na svim kontinentima neumorno radite na oblikovanju savjesti za put razumijevanja i dijaloga!
I vama se obraćam, muškarci i žene koji ste u kušnji da se utečete neprihvatljivom sredstvu terorizma, kompromitirajući tako u korijenu stvar za koju se borite!
Poslušajte svi ponizni poziv nasljednika Petrova koji viče: I danas, na početku nove 2004. godine, mir je moguć. Mir je moguć ali i obvezan!

Konkretna inicijativa

1. Moja prva Poruka za Svjetski dan mira, na početku siječnja 1979., bila je upućena pod geslom: “Da bi se postigao mir, odgajati za mir”.
Ta Poruka za Novu godinu nastavila je ono što je zacrtao papa Pavao VI., blage uspomene, koji je htio da se 1. siječnja svake godine slavi dan svjetske molitve za mir. Podsjećam na riječi blagopokojnoga pape za Novu godinu 1968: “Htjeli bismo da se svake godine, na početku kalendara koji mjeri i opisuje putovanje ljudskoga života kroz vrijeme, ova proslava ponavlja kao želja i kao obećanje da bi mir sa svojom blagodatnom ravnotežom zagospodario tijekom vremena koje je pred nama” (1).
Prihvaćajući kao svoj zavjet što ga je izrekao moj časni prethodnik na Petrovoj Stolici, svake sam godine nastavljao tu plemenitu tradiciju, posvećujući prvi dan građanske godine razmišljanju i molitvi za mir u svijetu.
U dvadeset i pet godina pontifikata, koliko mi ih je Gospodin do sada udijelio, nisam prestao podizati glas, pred Crkvom i pred svijetom, pozivajući vjernike, kao i sve osobe dobre volje, da usvoje borbu za mir te tako pridonesu ostvarenju toga prvotnoga dobra, omogućavajući time svijetu jedno bolje doba, u mirnom suživotu i u međusobnom poštivanju.
I ove godine osjećam dužnost pozvati muškarce i žene svih kontinenata da proslave još jedan Svjetski dan mira. Čovječanstvo, doista, više nego ikada ima potrebu ponovno pronaći put sloge, koja je do sada bila narušena egoizmima i mržnjama, žeđi za vlašću i željom za osvetom.

Znanost mira

2. Jedanaest poruka što ih je papa Pavao VI. uputio svijetu postupno su označile smjernice puta kojim je ići kako bi se dostigao ideal mira. Malo pomalo, veliki je Papa uspio oslikati različita poglavlja prave “znanosti mira”. Može biti korisno sjećanjem zahvatiti u teme poruka što nam ih je tim prigodama ostavio papa Montini (2). Svaka od njih zadržava i danas veliku aktualnost. Čak i pred tragedijom ratova koji još i na početku trećega tisućljeća okrvavljuju predjele svijeta, osobito na Bliskom istoku, te se poruke u nekim svojim dijelovima uzdižu do vrijednosti proročkih opomena.

Abeceda mira

3. Ja sam sa svoje strane, u tijeku dvadeset i pet godina Pontifikata, nastojao nastaviti putem što ga je zacrtao moj časni prethodnik. U zoru svake Nove godine, pozivao sam osobe dobre volje na promišljanje o različitim vidovima uređenoga suživota, u svjetlu razuma i vjere.
Tako je rođena sinteza nauka o miru, koja sliči abecedi toga temeljnoga pitanja: abecedi koju lako može shvatiti tko god za to ima raspoloživosti, ali koja je u isto vrijeme krajnje zahtjevna za svakoga kome je na srcu sudbina čovječanstva (3).
Različiti vidovi te prizme mira već su obilno osvijetljeni. Sada ne ostaje više ništa drugo nego djelovati, kako bi ideal mirnoga suživota, sa svojim jasnim zahtjevima, ušao u savjesti pojedinaca i narodâ. Dužnost da odgajamo same sebe i druge za mir mi kršćani osjećamo kao nešto što pripada samom duhu naše vjere. Za kršćanina, doista, naviještati mir znači naviještati Krista koji je “naš mir” (Ef 2,14), to znači naviještati njegovo evanđelje koje je “evanđelje mira” (Ef 6,15), to znači pozivati sve na blaženstvo koje se sastoji u tome da budu “stvaratelji mira” (usp. Mt 5,9).

Odgoj za mir

4. U poruci za Svjetski dan mira 1. siječnja 1979. poslao sam već ovakav poziv: “Da bi se stiglo do mira, odgajati za mir”. To je danas potrebnije nego ikada jer su pred tragedijama koje nastavljaju potresati čovječanstvo, ljudi u kušnji da upadnu u fatalizam, gotovo kao da je mir neki nedostižan ideal.
Crkva je, međutim, uvijek učila i još uvijek uči jedno vrlo jednostavno načelo: mir je moguć. Još i više, Crkva neumorno ponavlja: mir je obveza. On se mora izgraditi na četiri stupa što ih je označio blaženi Ivan XXIII. u Enciklici Pacem in terris, a to su istina, pravda, ljubav i sloboda. Svim se, dakle, ljubiteljima mira nameće obveza da odgajaju nove naraštaje za te ideale, kako bi pripremili bolje doba za čitavo čovječanstvo.

Odgoj za zakonitost

5. U ovaj zadatak odgoja za mir uključuje se s osobitom hitnošću potreba usmjeravanja pojedinaca i naroda da poštuju međunarodni poredak i da izvršavaju obveze što su ih preuzele vlasti koje ih zakonito predstavljaju. Mir i međunarodno pravo tijesno su međusobno povezani: pravo promiče mir.
Još od osvita civilizacije, ljudske skupine koje su se počele oblikovati brinule su se da među sobom sklope sporazume i saveze kojima će izbjeći upotrebu sile i omogućiti mirna rješenja nesporazumâ koji će tijekom vremena izbijati. Uz pravne sustave pojedinih naroda tako je postupno postavljen drugi skup propisa, koji je nazvan jus gentium (pravo narodâ). Tijekom vremena on je proširen i pojašnjen povijesnim iskustvom različitih naroda.
Taj je proces doživio snažno ubrzanje rođenjem suvremenih država. Od XVI. su se stoljeća pravnici, filozofi i teolozi zauzimali u razrađivanju različitih poglavlja međunarodnoga prava, ukorijenivši ga u temeljne postulate naravnoga prava. U tom su nastojanju sve većom prodornošću dobivala svoj oblik univerzalna načela koja prethode i nadilaze unutarnje pravo država, te vode računa o jedinstvu i zajedničkom pozivu čitave obitelji čovječanstva.
Među ovim načelima središnje je zasigurno ono pacta sunt servanda, po kojemu se sporazumi slobodno potpisani moraju obdržavati. To je stožer i neopoziva pretpostavka svih odnosa među odgovornim ugovornim stranama. Povreda toga načela ne može a da ne započne stanje nezakonitosti te, posljedično, trvenja i suprotstavljanja koji će bez sumnje imati dugotrajne negativne posljedice. Stoga je dobro podsjećati na to temeljno pravilo, osobito u trenucima u kojima se primjećuje pokušaj prizivanja prava jačega umjesto jakosti prava.
Jedan od tih trenutaka bila je bez sumnje i tragedija što ju je čovječanstvo iskusilo u doba drugoga svjetskoga rata, tog do tada nepoznatog ponora nasilja, uništenja i smrti.

Obdržavanje prava

6. Taj rat, sa strahotama i zastrašujućim povredama ljudskoga dostojanstva, doveo je do dubinske obnove međunarodnog pravnog poretka. Obrana i promicanje mira postavljeni su u središte široko posuvremenjenoga normativnog i institucionalnog sustava. S tim su ciljem vlade uspostavile organizaciju koja treba bdjeti nad svjetskim mirom i sigurnošću, ohrabrivati napore država na obdržavanju i osiguravanju ovih temeljnih dobara čovječanstva – Organizaciju ujedinjenih naroda – s Vijećem sigurnosti opskrbljenim širokim ovlastima. Kao stožer sustava postavljena je zabrana pribjegavanja sili. Zabrana koja, prema poznatom VII. poglavlju Povelje Ujedinjenih naroda, predviđa samo dvije iznimke. Jedna je ona koja potvrđuje prirodno pravo na zakonitu obranu, koje se mora koristiti prema oblicima predviđenima u okrilju Ujedinjenih naroda: posljedično, i unutar tradicionalnih granica nužde i proporcionalnosti.
Drugu iznimku predstavlja sustav kolektivne sigurnosti, koji Vijeću sigurnosti dodjeljuje nadležnost i odgovornost za održavanje svjetskoga mira, s vlašću odlučivanja i širokom samostalnošću.
Sustav razvijen Poveljom Ujedinjenih naroda trebao bi “očuvati buduće naraštaje od pošasti rata, koja je čovječanstvu dva puta unutar jednoga ljudskoga života nanijela neizrecive patnje”(4). Ipak, u desetljećima koja su slijedila, podjela međunarodne zajednice u suprotstavljene blokove, hladni rat na jednom dijelu zemaljske kugle, izbijanje krvavih sukoba u drugim područjima, pojava terorizma, proizveli su sve veće udaljavanje od poslijeratnih predviđanja i očekivanja.

Novi međunarodni poredak

7. Potrebno je, ipak, priznati da je Organizacija ujedinjenih naroda, premda s ograničenjima i zakašnjenjima uvelike uvjetovanim neispunjavanjem obveza od strane svojih članica, značajno pridonijela promicanju poštivanja ljudskoga dostojanstva, slobode naroda i potrebe razvoja, pripremajući na kulturnom i institucionalnom planu teren za izgradnju mira.
Djelovanje vladâ država snažno će biti potaknuto činjenicom da su ideali Ujedinjenih naroda široko rasprostranjeni, osobito putem konkretnih djela solidarnosti i mira tolikih osoba koje djeluju također i u nevladinim organizacijama kao i u pokretima za ljudska prava.
Riječ je o značajnom poticaju na reformu koja će omogućiti Organizaciji ujedinjenih naroda da bude djelotvorna u dostizanju svojih statutarnih, još uvijek vrijedećih ciljeva: “Čovječanstvo, pred novom i težom fazom svoga autentičnoga razvoja, treba viši stupanj međunarodnoga poretka” (5). Države moraju imati u vidu taj cilj kao dragocjenu moralnu i političku obvezu, koja zahtijeva razboritost i odlučnost. Ponavljam želju izrečenu 1995.: “Potrebno je da se Organizacija ujedinjenih naroda izdigne iz hladnoga stanja institucije administrativnoga tipa u moralno središte, u kojemu će se svi narodi svijeta osjećati kao u svome domu razvijajući zajedničku svijest da su, tako reći, obitelj narodâ”(6).

Žalosno zlo terorizma

8. Međunarodno pravo danas s mukom nalazi rješenja protivštinama koje proizlaze iz promjena u fizionomiji suvremenoga svijeta. Te protivštine, ustvari, često nalaze među svojim protagonistima čimbenike koji nisu države, nego jedinice proizašle iz raspadanja država, odnosno povezane sa zahtjevima za neovisnošću, ili pak s ratobornim kriminalnim organizacijama. Pravni poredak koji je uspostavljen kroz stoljećima razvijane norme za uređivanje odnosa među suverenim državama, nailazi na teškoće kad se suoči sa sukobima u kojima sudjeluju i jedinice koje se ne mogu svesti na tradicionalne značajke državnosti. To vrijedi osobito u slučaju terorističkih skupina.
Zlo je terorizma ovih godina postalo sve žešće te je dovelo do okrutnih pokolja, koji su samo još više zapriječili put dijalogu i pregovorima, ogorčujući duše i otežavajući probleme, osobito na Bliskom istoku.
Ipak, kako bi se pobijedilo, borba protiv terorizma ne može se iscrpsti samo u represivnim i kažnjavajućim operacijama. Bitno je da i ono neophodno pribjegavanje sili bude praćeno odvažnom i jasnom analizom razloga koji stoje iza terorističkih napada. U isto vrijeme, nastojanje u borbi protiv terorizma mora se odraziti i na političkom i pedagoškom planu, s jedne strane, otklanjajući razloge koji su izvorište nepravednoga stanja iz kojega često proizlaze poticaji na očajničke i krvave čine; s druge strane, stavljajući naglasak na odgoj nadahnut poštivanjem ljudskoga života u svakoj prilici: jedinstvo je ljudskoga roda, ustvari, jače od sporednih podjela što razdvajaju ljude i narode.
U dužnoj borbi protiv terorizma, međunarodno pravo je sada pozvano razvijati pravna sredstva opskrbljena učinkovitim mehanizmima prevencije, promatranja i suzbijanja zlodjelâ. U svakom slučaju, demokratske vlade dobro znaju da uporaba sile protiv terorista ne može opravdati napuštanje načela pravne države. Bila bi to neprihvatljiva politika kad bi se išlo za pukim uspjehom a da se ne vodi računa o temeljnim ljudskim pravima: cilj nikada ne opravdava sredstva!

Doprinos Crkve

9. “Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!” (Mt 5,9). Kako bi ova riječ, koja poziva na rad na polju mira, mogla naći tako snažnoga odjeka u ljudskom srcu, da to ne odgovara težnji i nadi koje neuništivo žive u nama? I zbog čega bi drugoga mirotvorci bili nazvani sinovima Božjim, ako ne jer je On po svojoj naravi Bog mira? Upravo stoga, u navještaju spasenja što ga Crkva širi svijetom, postoje doktrinalni čimbenici od temeljne važnosti za razvijanje načelâ neophodnih za miran suživot među narodima.
Povijesni događaji uče da izgradnja mira ne može ići mimo poštivanja etičkoga i pravnoga reda, prema staroj izreci: “Serva ordinem et ordo servabit te” (čuvaj red i red će čuvati tebe). Međunarodno pravo mora izbjeći prevagu zakona jačega. Njegova je bitna svrha da zamijeni “materijalnu silu oružja silom morala i prava”(7), predviđajući i prikladne sankcije za prestupnike, kao i odgovarajuće naknade za žrtve. To mora vrijediti i za one koji su na vlasti i koji nekažnjeno povređuju dostojanstvo i prava čovjeka, skrivajući se iza neprihvatljivog izgovora da se radi o unutarnjim stvarima njihove države.
Obraćajući se diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj stolici 13. siječnja 1997., izdvojio sam međunarodno pravo kao primarno sredstvo za postizanje mira: “Međunarodno pravo je dugo vremena bilo pravo rata i mira. Vjerujem da je ono osobito pozvano postati isključivo pravo mira, shvaćenog u funkciji pravde i solidarnosti. U tom kontekstu, moral je pozvan oploditi pravo; moral može odigrati ulogu prethodnice prava, u mjeri u kojoj označuje pravac prema pravednome i dobru”(8).
Značajan je tijekom stoljeća bio doprinos Crkve putem filozofskog i teološkog promišljanja brojnih kršćanskih mislilaca u smislu usmjeravanja međunarodnoga prava prema općem dobru čitave ljudske obitelji. Osobito se, u suvremenoj povijesti, pape nisu ustručavali podcrtati važnost međunarodnoga prava kao jamca mira, u uvjerenju da “se plod pak pravednosti u miru sije onima koji tvore mir” (Jak 3,18). Tim putem, sredstvima koja su joj vlastita, Crkva hodi u trajnom svjetlu evanđelja i uz nezaobilaznu molitvenu potporu.

Civilizacija ljubavi

10. Na kraju ovih razmišljanja smatram, stoga, potrebnim podsjetiti da u cilju uspostavljanja istinskoga mira u svijetu pravda mora naći svoje ispunjenje u ljubavi. Naravno, pravo je prvotni put kojim treba ići da bi se postigao mir. I narodi se moraju odgajati za poštivanje toga prava. Neće se, međutim, doći do kraja toga puta, ako pravda ne bude upotpunjena ljubavlju. Pravda i ljubav čine se ponekad suparničkim snagama, a zapravo su samo dva lica iste stvarnosti, dvije dimenzije ljudskoga postojanja koje se moraju međusobno upotpunjavati. Povijesno iskustvo to potvrđuje. Ono pokazuje kako se često pravda ne uspijeva osloboditi od gorčine, mržnje pa čak i okrutnosti. Sama, pravda nije dostatna. Naprotiv, može doći do toga da negira samu sebe, ako se ne otvori onoj dubljoj sili, a to je ljubav.
Upravo sam stoga više puta podsjetio kršćane i sve osobe dobre volje na potrebu praštanja kako bi se razriješili problemi bilo pojedinaca, bilo naroda. Nema mira bez praštanja! Ponavljam to i ovom prilikom, imajući pred očima osobito krizu u Palestini i na Bliskom istoku, koja se nastavlja pogoršavati: neće se naći rješenje preteških problema, zbog kojih predugo pate stanovnici tih krajeva, sve dok se ne odluči nadići logika obične pravednosti kako bi se otvorilo i logici praštanja.
Kršćanin zna da je ljubav razlog zbog kojega Bog ulazi u odnos sa čovjekom. A ljubav je i to što On očekuje kao čovjekov odgovor. Ljubav je tako najviši oblik i najplemenitiji međusobni odnos ljudskih bića. Ljubav će morati, dakle, oživjeti svaki dio ljudskoga življenja, šireći se i na međunarodni poredak. Jedino će čovječanstvo u kojem bude vladala “civilizacija ljubavi” moći uživati autentični i trajni mir.
Na početku Nove godine želim muškarce i žene sviju jezika, vjera i kultura podsjetiti na staru maksimu: “Omnia vincit amor” (Ljubav sve pobjeđuje). Da, draga braćo i sestre iz svih krajeva svijeta, na koncu će ljubav pobijediti! Svatko neka se zauzme u pospješivanju te pobjede. K njoj, u biti, teži srce sviju.

Iz Vatikana, 8. prosinca 2003.

IVAN PAVAO II

BILJEŠKE

(1) Insegnamenti, V (1967), 620.
(2) 1968: 1. siječnja: Svjetski dan mira.
1969: Promicanje ljudskih prava, put prema miru.
1970: Odgajati se za mir putem pomirenja
1971: Svaki je čovjek brat.
1972: Ako želiš mir, radi na pravednosti.
1973: Mir je moguć.
1974: Mir ovisi i o tebi.
1975: Pomirenje, put mira.
1976: Pravo oruđe mira.
1977: Ako želiš mir, brani život.
1978: Ne nasilju, da miru.
(3) Evo tema 25 Svjetskih dana mira:
1979: Da bi se stiglo do mira, odgajati za mir.
1980: Istina kao snaga mira.
1981: Poštujući slobodu služiš miru.
1982: Mir, Božji dar čovjeku.
1983: Dijalog za mir, izazov našeg vremena.
1984: Mir se rađa iz novoga srca.
1985: Mir i mladi hode ruku pod ruku.
1986: Mir znači letjeti bez granica. Sjever-jug, istok-zapad: samo jedan mir.
1987: Razvoj i solidarnost, ključevi mira.
1988: Vjerska sloboda, uvjet mirnoga suživota.
1989: Poštivati manjine, kako bi se izgradio mir.
1990: Mir s Bog stvoriteljem, mir sa svim stvorenjem.
1991: Ako želiš mir, poštuj savjest svakoga čovjeka.
1992: Vjernici ujedinjeni u izgradnji mira.
1993: Ako tražiš mir, iziđi ususret siromašnima.
1994: U obitelji se rađa mir za obitelj čovječanstva.
1995: Žena: odgojiteljica za mir.
1996: Dajmo djeci mirnu budućnost.
1997: Ponudi oprost, primi mir.
1998: Iz pravde za svakoga rađa se mir za sve.
1999: Tajna istinskoga mira leži u poštivanju ljudskih prava.
2000: “Na zemlji mir ljudima, miljenicima Božjim!”
2001: Dijalog među kulturama za civilizaciju ljubavi i mira.
2002: Nema mira bez pravde, nema pravde bez praštanja.
2003: “Pacem in terris”: trajna obveza.
(4) Preambula.
(5) Ivan Pavao II., Enciklika Sollicitudo rei socialis, 43: AAS 80 (1988), 575.
(6) Ivan Pavao II., Govor na 50. Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, New York (5. listopada 1995.), 14: Insegnamenti, XVIII/2 (1995), 741.
(7) Benedikt XV, Poziv poglavarima zaraćenih naroda, 1. kolovoza 1917.: AAS 9 (1917), 422.
(8) Br. 4: Insegnamenti, XX/1 (1997), 97.