V. opća skupština Papinske akademije za život

DOSTOJANSTVO UMIRUĆEG I STRAH OD SMRTI

Strah od smrti prijeti našoj neutaživoj želji za životom. Zbog toga čovjek često čini sve što je moguće samo da bi izbjegao misli o smrti, koju danas prati šutnja, prijevara, prikrivanje i osamljenost. Smrt se odbacuje, o njoj se ne može govoriti i postaje tabu. Smrt, u današnjim društvima, ima svoje konkretne prostore, i o njoj se ne govori u kući i u obitelji. Njezini su “prostori” ulica, bolnica, prihvatilišta, ubožnice. I samoj je smrti dano novo ime, pa se govori o nestanku, kraju postojanja, odlasku ljubljene osobe. Riječ smrt nerado se izgovara, jer je njezina prisutnost i postojanje neugodno. Sve se više udaljujemo od “majke prirode” i živimo ne misleći da su rađanje i smrt dijelovima života. No, služi li takav način ičemu, jer smrt i dalje čeka “u zasjedi” i može doći kada se najmanje nadamo. Samo Isus Krist može osloboditi čovjeka od takve more. On je, plačući nad smrću svojega prijatelja Lazara kojega je ponovno pozvao u život, pokazao da je pravi Gospodin života i istinski čovjekov prijatelj.
Tim je razmišljanjem predsjednika Papinskoga vijeća za pastoral zdravstvenih djelatnika nadbiskupa Javiera Lozana Barragana 23. veljače započela V. opća skupština Papinske akademije za život, koja je do subote, 27. veljače, u Rimu raspravljala o pitanju dostojanstva umiruće osobe.
Potpredsjednik Papinske akademije za život mons. Elio Sgreccia objasnio je da je ova tema izabrana zbog toga što se u razvijenim zemljama, ali sve češće i u onima koje se gospodarski razvijaju, razdoblje u kojemu se ide kraju života – tj. staračko doba, kronični bolesnik a nadasve umirući – smatra manje važnim. Društva u kojima živimo zasnivaju se na proizvodnji i učinkovitosti, te čovjeka cijene samo u onome razdoblju u kojemu može proizvoditi, dok je manje važno ono što on jest. Zato se i teške bolesnike, osobito oni koji su kronično oboljeli i idu kraju života, smatra teretom, te ga se često napušta. U takvim se prilikama umirući često smatraju suvišnima, pa i sami traže eutanaziju. “Mi želimo da se ljudska osoba cijeni po onome što ona jest, od početka života i ne samo zbog nada u mogućnosti koje u sebi ima, već zbog dostojanstva kojega svaka osoba u sebi nosi. Želimo da je se prihvaća i na kraju života, u onome razdoblju koje je s kršćanskoga stajališta završetak ovozemaljskoga puta koji je ključni trenutak naše sudbine. Zbog toga umiruće društvo ne smije napuštati”, istaknuo je mons. Sgreccia.
U prva dva dana V. opće skupštine Papinske akademije za život, 25. i 26. veljače, sudionici su raspravljali o kulturalnim stremljenjima i razmišljanjima pred smrću društva današnjice, kao i o psihološkim dinamizmima suvremenoga čovjeka u susretu sa smrću. Istaknuto je kako čovjek želi pobjeći od smrti, kako je želi “previdjeti”, zaboraviti, ne uzimati u obzir, a to sve utječe na umiruću osobu koja se zbog toga osjeća napuštenom, što je poput eutanazije koja je poput one koju se želi dopustiti zakonom. Izlagači su govorili o smrti pojašnjavajući i njezinu biološku stvarnost, a osobito se govorilo o cerebralnoj smrti i kliničkim znakovima smrti. Potom se o smrti promišljalo s teološkoga i filozofskog stajališta, uz osobito isticanje dostojanstva svake, osobito umiruće osobe.
Smrt je sažetak, “sinteza” jednoga života, života koji se sažimlje u trenutku smrti i života koji se otvara prema vječnosti. Upravo stoga umirući dosiže najvišu točku svojega dostojanstva, pa je danas potrebno okupiti sve “zdrave” snage koje se zalažu za solidarnost s umirućim, osobito obitelji. Smrt je danas sve više “stvar bolnice”, pa je potrebno razgovarati s liječnikom koji se brine o umirućemu, nastojati poboljšati i ljudskijim učiniti ozračje u kojemu neka osoba provodi svoje posljednje ovozemne trenutke. Umiruću osobu hrabriti treba i na vjerskom području, osobito ako ona to zatraži. Nadasve je važno da se u tako osjetljivim trenucima nastoji sačuvati istinski ljudski odnos, koji se mora razviti između liječnika i umirućega, ali i rodbine umiruće osobe. Samo će u takvome ozračju biti moguće govoriti o dostojnom prijelazu iz ovoga na onaj svijet, istaknuli su, među ostalim, izlagači.
U materijalističkom i posvjetovnjačenom gledanju smrt nema smisla i zbog toga se je nastoji prikriti, o njoj ne govoriti, ne iznositi je u javnost, ne prisustvovati posljednjim trenucima umirućeg pa čak i privesti njegov život kraju što je prije moguće. Smrt se uklanja iz društvenog života “jer stvara tjeskobu koju teško podnosimo”, rekao je u svom predavanju dekan Kamilijanskoga međunarodnog instituta teologije zdravstva u Rimu o. Luciano Sandrin. Tim povodom Radio Vatikan je objavio razgovor s predsjednikom Udruge talijanskih katoličkih liječnika i članom Papinske akademije za život prof. Domenicom Di Virgilijem. Odgovarajući na novinarski upit zašto se pitanje smrti danas sve više izbjegava, prof. Di Virgilio ističe da se danas govori čak o “pornografiji smrti, osobito u SAD-u gdje se smrt pokušava na sve načine sakriti, te se čak mrtvaca uljepšava. Međutim unutar velikih kultura – ovdje ne govorim samo o kršćanskoj – smrt se promatra kao korak sličan životu. Život i umiranje uzajamno se prožimaju jer u velikim vizijama umiranje nikada nema posljednju riječ, već otvara drugi obzor. Zbog toga bih želio da naučimo pomalo od svih velikih kultura, da mi koji pripadamo ovoj tako neplodnoj i tako tehniciziranoj civilizaciji naučimo primjerice od muslimanskog svijeta koji, protivno onom što se općenito smatra, zna snažno živjeti smrt, tako da kada primjerice umre otac obitelji poziva se cijela obitelj, uključujući i djecu, kako bi prisustvovali agoniji umirućeg, budući da smatraju da je umiranje događaj otvoren vjeri u otajstvo”.
Zaključnoj svečanosti plenarnog zasjedanja bio je nazočan i tajnik Kongregacije za nauk vjere nadbiskup Tarcisio Bertone. U prigodnom izlaganju on je istaknuo da “smrt nema samo smisao smrtne tjeskobe, koju je i sam Isus osjetio u Getsemanskom vrtu i na križu, već i smisao otvaranja punini života – smrt kao punina”. “Poglavito je zadaća nas zdravstvenih djelatnika i svećenika da pratimo kršćane i nekršćane u trenutku smrtne drame koja otkriva otajstvo života, pomažući im da shvate čovjekovu veličinu i dostojanstvo, osobito u trenutku smrti tako da ih u punini uvedemo u radost vječnog života”, zaključio je nadbiskup Bertone.
“Doba u kojemu živimo od nas zahtjeva pokretanje svih snaga kršćanske ljubavi i ljudske solidarnosti”, kako bi se “suočili s novim izazovom ozakonjenja eutanazije i potpomognutoga samoubojstva”, rekao je u svom govoru za oko sto članova Papinske akademije za život papa Ivan Pavao II, koji ih je primio 27. veljače, posljednjeg dana njihove V. opće skupštine. Život umirućih i teško oboljelih danas je izložen nizu opasnosti, koje se ponekad očituju u oblicima nečovječnih postupaka, a ponekad u njihovu obezvrijeđivanju i zapuštanju koje ih može nagnati na eutanaziju, te je zbog toga o toj temi potrebno govoriti kako bi se “rastumačio nauk i mudrost na toj granici koja je po mnogočemu nova i ključna”, istaknuo je Sveti Otac i nastavio da u današnjem “ideološkom kontekstu kojim se sve više služe kampanje u javnosti koje namjeravaju uspostaviti zakone u prilog eutanaziji i potpomognutom samoubojstvu” Crkva “u obrani svetosti života i umirućega nije poslušna nikojem obliku apsolutizacije fizičkoga života, već naučava poštivanje pravoga dostojanstva osobe, koja je stvorenje Božje, te pomaže u vedrome prihvaćanju smrti kada fizičke snage više ne mogu dostajati.”
Potom je Papa ponovio da je moralno ponašanje prema teškome bolesniku i umirućem “s jedne strane protivno eutanaziji i samoubojstvu, a s druge onim oblicima ‘terapeutskog zaoštravanja’ koje nisu prava potpora životu i dostojanstvu umirućega.” Za suočavanje s aktualnim izazovom “nije dovoljno suprotstavljati se tom nastojanju smrti u javnosti i parlamentima, već je potrebno na djelovanje potaknuti društvo i same strukture Crkve u dostojanstvenom pomaganju umirućega”, rekao je Sveti Otac i potaknuo sve one koji promiču djela i pothvate da se zauzumu “da nijedan umirući ne bude napušten ili prepušten sebi samome ili bez pomoći u suočavanju sa smrću.” Na takvo nas ponašanje i djelovanje potiču i u tome uče toliki sveci i svetice kroz stoljeća, sve do suvremenoga primjera Majke Terezije. Zbog toga je potrebno da “svaka biskupijska i župna zajednica bude odgojena za zaštitu svojih staraca, za njegovanje i posjećivanje svojih bolesnika kod kuće i u posebnim ustanovama, već prema potrebi.” Mora se, nastavio je Papa, u obiteljima i bolnicama pobuditi svijest da je nužno promicati što rašireniju primjenu terapija kojima se teški bolesnicima i umirućima olakšavaju bolovi, no istodobno je potrebno skrbiti i o snažnoj duhovnoj potpori za sve one osobe koje više ne mogu brinuti o sebi i koje su ostale same. Svim onim obiteljima koje, uz velike žrtve, odluče zadržati svoje teško oboljele članove potrebna je ne samo moralna, već i ekonomska potpora, rekao je Papa, ističući da “pionirska svjedočanstva” u tome mogu pružiti mjesne Crkve i redovničke zajednice koje se povode za Isusovim riječima: “Bolestan bijah, i primiste me!”.

Duhovne vježbe za Svetog Oca i članove Rimske kurije u Vatikanu, od 21. do 26. veljače

VJEČNO TROJSTVO, POPUDBINA ČOVJEKU NA PUTU PREMA TREĆEM TISUĆLJEĆU

Duhovne vježbe su ove godina imale za temu “Vječno Trojstvo, popudbina čovjeku na putu prema trećem tisućljeću”, a za njihova voditelja Papa je izabrao belgijskog biskupa Andre-Mutiena L(onarda. Biskup L(onard rođen je prije 59 godina u predgrađu belgijskog grada Namura, na desnoj obali rijeke Maas. Studirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijani, nakon čega je u Belgiji stekao doktorat iz teologije i filozofije na tezi o Hegelu, filozofu idealizma za kojeg se biskupa Leonarda smatra najvećim stručnjakom. Prije biskupske službe u rodnom gradu Namuru, biskup L(onard je predavao filozofiju. Utemeljitelj i ravnatelj sjemeništa Saint-Paul bio je član Međunarodne teološke komisije. Biskupsku službu preuzeo je g. 1991.
Jedna od najvećih napasti današnje kulture, ali i Crkve, jest da se Krista ograniči na kršćanstvo
Nakon što je u prvom nagovoru u nedjelju popodne istaknuo važnost poziva na obraćenje koje Uskrsli upućuje sedmorim Crkvama u Aziji u prvim poglavljima Otkrivenja, biskup L(onard se u prve dvije meditacije drugog dana zaustavio na jedinstvenosti Isusova lika. Apsolutna jedinstvenost toga lika u povijesti čovječanstva, kako uči apologetika, postavlja klasičnu dilemu; ili je Isus uistinu ono što tvrdi da jest, naime jedini Sin Boga Oca, ili je najopasniji guru čovječanstva. Ne ograničava se na to da pokaže na put prema spasenju, već se predstavlja kao put spasenja; na to da uči istinu, već da je istina; na to da promiče život, već da bude život. “Vjeruješ li i ti u to?, pitanje je koje svima upućuje. U svom nagovoru biskup L(onard je istaknuo kako je jedna od najvećih napasti današnje kulture, ali i Crkve, da se Krista ograniči na kršćanstvo, da ga se zamijeni s kršćanskim vrijednostima, koje se potom poistovjećuju s vrijednostima ljudskog razuma. “Ali ako izgubimo Krista, gubimo sve. Samo se za Krista može živjeti, samo za Krista se može umrijeti, samo On to zaslužuje”, rekao je biskup L(onard. U drugom nagovoru voditelj duhovnih vježbi je istaknuo drugi vidik Isusove jedinstvenosti, njegovo krajnje poniženje: onaj koji je za sebe tvrdio da je Sin Božji, umire u Božjoj tišini, u prividnoj napuštenosti od Oca. “Duša mi je na smrt žalosna…”. rekao je u agoniji Getsemanskom vrtu, dok su učenici spavali. Pascal međutim upozorava: “Isus će biti u agoniji sve do svršetka svijeta: potrebno je bdjeti sve do toga dana”. U času tame treba više moliti, zaključio je nadbiskup L(onard. Pred jedinstvenim Isusovim likom važno je samo jedno pitanje: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?”. Blago nama ako s Petrom, sa Crkvom oduvijek, tragom dvadeset stoljeća kršćanske povijesti, možemo odgovoriti: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga”. Biskup L(onard istaknuo je da je u Crkvi i svijetu, manje od godinu dana od Velikog jubileja, najžurnije ponavljati s Martom, sestrom mrtvog Lazara: “Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji. Onaj koji dolazi na svijet”.
Govoreći o ulozi Duha Svetoga, Osobi dara, kojeg je Isus poslao svojima, biskup je potvrdio da on ne dolazi utemeljiti duhovnu ili karizmatsku Crkvu, već Crkvu Krista, koja nastavlja živjeti u njegovu tijelu. Isusov duh nadahnjuje i posvećuje Crkvu kao Duh jedinstva i ljubavi i Duh poslanja. “Mili gost duše” pobuđuje teološke kreposti, šireći svoje darove i dijeleći svoje karizme.

“Posuvremenjeni” Očenaš
Kad bih trebao sačuvati samo jednu riječ iz cijeloga Evanđelja, a da se sve ostalo izgubi, izabrao bih onaj redak iz Ivanova Evanđelja u kojemu piše da je Bog toliko ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, već da ima vječni život, istaknuo je biskup L(onard, uvodeći u temu o Božjemu očinstvu, kojemu je posvećena ova posljednja godina pripreme za Svetu godinu 2000.
Nakon što je u srijedu poslije podne govorio o kršćanskoj nadi, ističući da je nemoguće očekivati “onozemno čovjekovo spasenje bez nastojanja da ga se po Isusovu uzoru oslobodi od sadašnjih otuđenja, te da ga se poštuje u njegovu dostojanstvu”, voditelj duhovnih vježbi ponudio je “posuvremenjenu” molitvu Očenaša koju donosimo u našem prijevodu s talijanskoga: “Oče naš nebeski, ti koji si Otac više od bilo kojega na zemlji, o kad bi mogao biti čašćen i slavljen kao Bog na ovoj zemlji kao što si na Nebu. Dođi kraljevstvo Tvoje sada kao što je već ostvareno na drugome svijetu, neka se od sada vrši Tvoja volja oslobođenja, posvećenja i spasenja svakoga čovjeka i svega stvorenoga kao što će se dovršiti konačno na Nebu. Daj nam danas naš kruh koji će nas održati do sutra, i oslobodi nas dužnike neoslobodive kao što smo mi već oslobodili dužnike naše. Nedaj nam da upadnemo u napast, već nas oslobodi od Napasnika. Amen.”
Svaku je svoju novu rečenicu i izričaj biskup L(onard popratio dubokim promišljanjem izrečenoga, potičući sve da ne izgovaraju treći zaziv “Budi volja tvoja” poput “poraženoga psa” (kako to kažu Francuzi: L’air d’un chien battu), pitajući se koja će nas to sljedeća “nevolja” – “po volji Božjoj” – snaći. Ne, Bog ne želi naše patnje, premda ih podnosi u vremenu strpljivosti i muke, no okrenut prema danu u kojemu će izbrisati svaku čovječju suzu i nad cijelo čovječanstvo protegnuti slavu Isusova uskrsnuća. Prestanimo, jednom zasvagda, s pripisivanjem svih katastrofa volji Božjoj i oslobodimo se nestrpljivosti, kako bi se njegova spasenjska volja mogla ostvariti na zemlji kao i na nebu, rekao je biskup L(onard.

Kristološko čitanje usporedbe o izgubljenom sinu
“U predvečerju svog života bit ćemo suđeni prema ljubavi”. Glasovita izreka sv. Ivana od Križa bila je misao vodilja meditacija posljednjeg dana duhovnih vježbi. Razmišljanju o ljubavi, kreposti koja je u središtu posljednje godine priprave za Jubilej, prethodilo je ponovno čitanje usporedbe o izgubljenom sinu u kristološkom pogledu. Poslan od Oca preko Utjelovljenja “u stranu zemlju”, svijet, i Isus je sin koji napušta očevu kuću i “rasipa” sva dobra, razdjeljujući riznicu riječi i čudesa. On, koji je bez grijeha, obešćašćuje se u grešnom svijetu. Stiže do “bijede” samoće, ostavljenosti od svojih i Božje šutnje na Kalvariji. Na križu trenutak velike ispovijedi u ime svih ljudi: “Oče. Sagriješih protiv neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim”. U uskrsnuću Otac mu se baca u zagrljaj, prašta mu i zapovijeda da se napravi velika gozba. Naša ispovijed uključuje se u Isusovu, koju čini s nama, stavljajući se ne samo na stranu svećenika već i pokornika. Gubimo mnogo kada zanemarujemo ispovijed, istaknuo je biskup L(onard, dodajući da mnoga današnje zla ovise o činjenici da nedovoljno često pristupamo, uvijek ponuđenom, sakramentu Božjeg praštanja. Otud žurna nužnost ponovnog otkrivanja ljepote, čovječnosti i nježnosti sakramenta pomirenja.
Prispjevši do ljubavi, ploda i počela obraćenja, tragom najljepših stranica kršćanske literature, od sv. Augustina do sv. Igancija, od Arškog župnika do sv. Terezije iz Lisieuxa i Charlesa De Foucaulda, biskup L(onard je zaželio da nas primjer svetaca očuva od napasti da je dosta ljubiti samo Boga. Dvije zapovijedi, ljubavi prema Bogu i bližnjemu, nisu međusobno zamjenljive već su nerazdvojne i utvrđuju se uzajamno. Glede Euharistije, vječne rasipnosti božanskog života koji se širi svijetom, propovjednik je podsjetio da ne postoji Euharistija bez Crkve, ali da ne postoji ni Crkva bez Euharistije koja predstavlja njezino utjelovljeno srce.

Po Mariji smo uronjeni u tajnu vječnoga Trojstva
Na završetku duhovnih vježbi Sveti Otac primio je biskupa L(onarda u subotu, 27. veljače i izrekao mu riječi zahvale. “Respice Stellam, voca Mariam”, istaknuo je Papa podsjećajući na zaziv svetoga Bernarda Majci Božjoj, “zvijezdi spasenja kojoj se obraćamo u životnim olujama, njoj koja je majka naše vjere i naše ljubavi”, i koja je bila u središtu dva nagovora samoga biskupa u tijeku duhovnih vježbi. “Po Mariji smo kao uronjeni u tajnu vječnoga Trojstva, koje je popudbina čovjeku na putu u treće tisućljeće. Ona nam je pripremila istinski biblijski put, obogaćen glasovima svetaca i duhovnim učiteljima”, rekao je među ostalim Papa i zaključio zazivajući Marijinu zaštitu na sve nakane onih koji žele ispuniti Božju volju u svojemu životu.

Zasjedanje Papinskog vijeća za laike

PRAVI SVJEDOCI VJERE DANAS

“Vjernici laici, ispovjedaoci vjere u današnjemu svijetu” naslov je pod kojim je od 27. veljače do 3. ožujka u Rimu zasjedalo Papinsko vijeće za laike. Na zasjedanju se okupilo tridesetak sudionika iz različitih zemalja, među kojima i neki od utemeljitelja laičkih pokreta – Chiara Lubich, Andrea Riccardi i Kiko Arguello – kako bi kroz rasprave i izlaganja mogli razmijeniti svoja iskustva, te ujedno dati nove poticaje samome Papinskom vijeću za što bolje planiranje služenja katoličkim laicima po cijelome svijetu.
Tajnik toga Vijeća biskup Stanislaw Rylko pojasnio je da “naše doba doista treba pravih svjedoka vjere, a Duh Sveti potiče mnoge, upravo vjernike laike, koji su spremni ostaviti sve za Krista. Sveti Otac nas često podsjeća da je naše stoljeće ujedno stoljeće brojnih mučenika, tj. ispovjedaoca vjere sve do prolijevanja krvi. Pri tome se sjećamo mučenika u koncentracijskim nacističkim logorima i u ruskim gulazima, ali i tolikih drugih. I naše je doba bogato tim junačkim likovima ispovjedaoca vjere, a izazovi su za kršćane danas brojni. Živimo u sekulariziranom svijetu koji na različite načine želi ušutkati kršćanski navještaj. Biti ispovjedaoci vjere nije nikada bilo lako, pa niti danas. Stoga naša opća skupština nastoji pobuditi nadu jer ‘nismo dobili duha strašljivosti, već Duha snage, ljubavi i mudrosti’, kako je napisao sveti Pavao u svojoj Poslanici Timoteju.”
Upravo zbog toga sudionici su nastavili razmišljati o sakramentima kršćanske inicijacije, a osobito o Krizmi ili Potvrdi, koja je sakrament koji bi u životu vjernika laika morao imati vrlo važnu ulogu. “Na žalost, nije uvijek tako”, smatra mons. Rylko, pa je Papinsko vijeće za laike “svojim članovima i u ovoj prigodi ponudilo duboko razmišljanje o tom sakramentu na teološkoj, pastoralnoj i duhovnoj razini. Govoriti o Krizmi znači govoriti o Duhu Svetome u životu kršćanina. Biti kršćanin znači živjeti prema Duhu i pustiti Duhu da nas vodi. Samo u Duhu Svetome možemo postati istinski ispovjedaoci vjere u Krista, u svijetu u kojemu živimo. Krizma je upravo sakrament rađanja ispovjedaoca vjere”, zaključio je mons. Rylko.
Na pragu Velikog jubileja, papa Ivan Pavao II. vjernike je laike pozvao na “ozbiljni ispit savjesti”, osobito zbog obveza preuzetih sakramentima Krštenja i Krizme, “kako bi Sveta vrata trećega tisućljeća mogli prijeći ojačani u istini i u svetosti pravih učenika Isusa Krista”. Primajući sudionike 18. opće skupštine Papinskoga vijeća za laike, 1. ožujka ujutro, Sveti Otac je istaknuo da je izabrana tema za ovo zasjedanje “životni program koji se sastoji upravo u tome da znamo biti ispovjedaoci vjere riječju i djelom.” Neposredna priprema za Svetu godinu providonosno je vrijeme u kojemu je “cijela Crkva pozvana da se ponizno prostre pred Gospodinom, da napravi ozbiljni ispit savjesti, da opetovano krene putem dubokoga obraćenja, putem kršćanske zrelosti, vjernoga prianjanja Kristu u svetosti i istini, te pravoga svjedočenja vjere.” Svakome vjerniku laiku Papa predlaže neka “temeljna pitanja” koja se, među ostalim, odnose na bračni, obiteljski i profesionalni život, te na društveno i političko djelovanje “utemeljeno na evanđeoskim načelima i socijalnom nauku Crkve.” Samo će tako kršćani dati svoj “prinos izgradnji oblika života dostojnijih čovjeka”, inkulturaciji Evanđelja usred velikih promjena koje se upravo događaju po cijelome svijetu.
No, taj ispit savjesti mora se odnositi i na prihvaćanje II. vatikanskoga sabora, kojim smo doživjeli “milost novih Duhova” i tolikih “znakova nade”, među kojima je Papa istaknuo “ponovno otkrivanje i vrednovanje karizmi, obnovljeni evangelizacijski polet” kao i aktivnu ulogu laika u kršćanskoj zajednici i njihovo djelovanje u društvu. U zoru trećega tisućljeća, svi znakovi “navode na očekivanje zrele i plodonosne ‘epifanije’ laikata.” No, istodobno, ne može se ne vidjeti “na žalost, ne mali broj kršćana, koji su zaboravili obveze svojega Krštenja, te žive u ravnodušnosti, popuštajući kompromisima sa sekulariziranim svijetom. Kako šutjeti o onim vjernicima koji, premda su na svoj način aktivni u svojim crkvenim zajednicama, slijedeći sugestije relativizma koji je tipičan za današnju kulturu, oklijevaju u prihvaćanju doktrinalnoga i moralnog naučavanja Crkve, uz koje bi svaki krštenik trebao prionuti?”, zapitao se Sveti Otac. Sva ta pitanja vjernici laici u svojemu ispitu savjesti ne mogu izbjeći, jer “svijet treba svjedočanstvo ‘novih muškaraca’ i ‘novih žena’ koji će, riječju i djelom, sve jačom učiniti Kristovu prisutnost” jer je on “ugaoni kamen izgradnje čovječnije civilizacije”, zaključio je Papa.
U ponedjeljak 1. ožujka podtajnik Papinskoga vijeća za laike Guzman Carriquiry sudionicima je izložio projekt Svjetskoga kongresa apostolata laika koji će se održati od 24. do 26. studenoga 2000. godine.
U utorak 2. ožujka, posljednjeg dana održavanja skupštine, tajnik Vijeća mons. Rylko predstavio je “Lineamenta”, tj. smjernice redovitoga Općeg zasjedanja Biskupske sinode koja će se u Vatikanu održati u jesen 2000. godine, kako bi sudionici skupa mogli izraziti očekivanja laika svojim pastirima biskupima, a ti će zaključci biti podastrti priređivačima zasjedanja Biskupske sinode. Bilo je riječi i o Svjetskom danu mladeži koji će se u Rimu proslaviti u kolovozu 2000., kao i o Jubileju starijih osoba o kojemu skrbi isto Papinsko vijeće za laike, a koji će biti proslavljen u nedjelju 17. rujna 2000. godine.
Među predstavnicima laikata bila je i promatračica na II. vatikanskom saboru i prva podtajnica Papinskoga vijeća za laike Rosemary Goldie, koja je u svojemu razgovoru za Radio Vatikan istaknula da je u radu samoga Papinskog vijeća za laike vidljiva “životnost”, a od samog nastanka prvoga Vijeća za laike savjetnik mu je bio sadašnji Papa, ta je “on sudjelovao u početnom eksperimentalnom razdoblju, u prvih deset godina djelovanja ovoga tijela, koje se zalaže nadasve u evangelizaciji, koja je ovome Papi toliko na srcu.”