Biti sinodalna, uključiva Crkva i „Crkva koja sluša“ znači živjeti na marginama društva gdje se također može susresti migrante i LGBTQ+ osobe kao braću i sestre. No također čuti i vapaj onih koji se osjećaju zlostavljanima, duhovno, a ponekad i seksualno, dok su bili pripadnici neke od novih duhovnih zajednica i pokreta. I konačno, kao kršćanske Crkve, stupiti u dijalog s drugim religijama, poradi katoliciteta Evanđelja. Ovo su neke od tema kojih su se dotakli u prošlim predavanjima predavači drugog izdanja Mediteranskih teoloških susreta o temi „Crkva ili sekta: između otvorenosti i ekskluzivnosti”, koja završava u subotu 22. srpnja u Domus Laurani u Lovranu, u Hrvatskoj, u Riječkoj nadbiskupiji.

Rebeka Anić: ne dopustite nikome da vama manipulira

Četrdeset i jedan mladi student teologije iz zemalja Jugoistočne Europe, u četvrtak 20. srpnja najprije se susreo s artikuliranim predavanjem hrvatske redovnice Rebeke Anić, istraživačice na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Splitu, o sektaškoj naravi nekih novih duhovnih zajednica. Prisjećajući se osobnog iskustva na početku svog redovničkog života, prisjetila se kako je imala „sreću ući u zajednicu koja nije zlorabila moju želju za radikalizmom, gdje sam mogla govoriti, raspravljati i proturječiti predavačima i ravnateljima.“ Ali sada, kada čita svjedočanstva žrtava zlostavljanja u novim duhovnim zajednicama, prepoznaje da one nisu bile te sreće. Studentima je preporučila „da se ne boje života proživljenog s Bogom“, ali i da ne dopuste da itko njima manipulira.

Dokument francuskih biskupa o „sektaškim zastranjenjima“ u novim zajednicama

Sestra Rebeka Anić predstavila je neka istraživanja o nasilju u novim duhovnim zajednicama u Francuskoj i Njemačkoj, „fenomenima u Katoličkoj crkvi“, ali koji su se mogli dogoditi i u drugim Crkvama. I podsjećajući na dokument Francuske biskupske konferencije Dérives sectaires dans les istitutions d’Église (Sektaška zastranjenja u crkvenim institucijama), objavljen u siječnju 2023., rezultat rada koji je 2014. započela sestra Chantal-Marie Sorin, a koji je na portalu fratellanza.net preveden i na hrvatski jezik. Dokument definira četiri sektaške karakteristike zajednica: „kult ličnosti, kult osobe utemeljitelja, raskid s vanjskim svijetom, manipulacije i nedosljednost života vođa zajednice“. Francuski biskupi su 2015. godine osnovali koordinacijski ured za opasna sektaška događanja unutar Katoličke crkve. Teologinja Anić je na kraju istaknula kako konkretan korak u sprečavanju ovog „sektaškog otuđenja, zlostavljanja i zloporaba“ predstavlja dekret iz 2021. „Odgovornost vođenja u laičkim udruženjima: crkvena služba“ kojim je papa Franjo ograničio mandat na odgovorne u duhovnim zajednicama i laičkim pokretima. Članovi središnjih upravnih tijela, primjerice, mogu obnašati dužnost najduže do pet godina.

O. James Martin: poziv na solidarnost s onima na marginama

U četvrtak navečer, u online vezi, otac James Martin, američki isusovac koji svoj apostolat provodi među LGBTQ+ osobama, direktor časopisa America i savjetnik vatikanskog Dikasterija za komunikacije, održao je predavanje s debatom o temi „Isus dopire do margina. Što vidimo u Evanđelju?”. Otac Martin, kojega je Papa pozvao da sudjeluje na sinodalnoj skupštini koja se otvara 4. listopada ove godine, podsjetio je na svoj susret s Franjom u rujnu 2019. i pisma kojima ga je Papa ohrabrio „da nastavi raditi na kulturi susreta“. Istaknuo je da je kao isusovac pozvan „hoditi s isključenima, a LGBTQ+ osobe to jesu. Socijalni nauk Crkve nas poziva na solidarnost s onima koji žive na rubu“. Nauk Crkve, dodao je, temelji se „na susretu s Kristom i na tome kako je on susretao ljude.“

Tri Isusova susreta s onima koji su različiti od njega

Stoga je analizirao tri prispodobe iz Evanđelja u kojima se „Isus pokazuje blizak onima koji su od njega drugačiji“. Susret s rimskim centurionom koji traži ozdravljenje bolesnog sluge. Vojnik nije Židov, ne vjeruje u jednog jedinog Boga, već u mnoga božanstva Rima, i on je časnik u represivnoj vojsci. Ipak, Isus se prema njemu „ophodi s poštovanjem, suosjećanjem i ne traži od njega da se obrati“. Drugi susret je sa Samarijankom, pet puta udovicom, a sada družicom čovjeka koji joj nije suprug. Ona ide na bunar u 12, po najvećoj vrućini, jer ne želi susresti druge ljude, a nalazi se u neregularnoj afektivnoj situaciji. Nije udana i nije u društvu muškarca. „Ipak, Isus je ne osuđuje, on je sluša i s njom vodi najduži razgovor u tom Evanđelju“, objasnio je Martin. „I ona na kraju postaje poput apostola i naviješta Evanđelje“. Nažalost, komentirao je, „LGBTQ+ osobe Crkva rijetko sluša zbog onoga što jesu.“

Isus nas uči milosrđu prema onima koji žive na rubu

Na kraju, susret s carinikom Zakejem, „simbolom LGBT katolika. Niskog rasta, kao što je i položaj LGBTQ+ katolika u Crkvi“. Ipak mu Isus kaže: siđi i danas ću ručati kod tebe. „Moramo pokazati milosrđe prema ljudima koji su na margini“, podsjeća o. Martin. Odgovarajući na pitanja studenata i predavača, američki je isusovac istaknuo kako je „seksualnost vrlo teška tema za mnoge ljude. Ako imate problema sa svojom seksualnošću, imat ćete problema i s onima koji su drugačiji.“ I zapitao se: ako s milosrđem postupamo s ljudima u nepravilnim situacijama u odnosu na nauk Crkve o braku i spolnosti, „zašto to ne bismo mogli činiti i s LGBTQ+ osobama?“. Oglasio se i riječki nadbiskup Mate Uzinić, promotor Mediteranskih teoloških susreta, rekavši da se slaže s tumačenjem Evanđelja oca Martina i zapitao se: „Zašto smo zaboravili ovaj Isusov nauk? I jesmo li gledali sve zajednice na marginama Crkve zaboravljajući što je Isus činio u Evanđelju?“.

Grosshans: Crkva „Božji narod“ i „skupština vjernika“

U petak 21. srpnja održano je posljednje predavanje Nijemca Hansa-Petera Grosshansa, ravnatelja Instituta za ekumensku teologiju Evangeličkog teološkog fakulteta Sveučilišta u Münsteru, o temi „Katoličnost Crkve i različitost Crkava“. Protestantski teolog podsjetio je da gotovo svi kršćani ispovijedaju svoju vjeru u jednu Katoličku crkvu, „a ipak pripadaju mnogim različitim Crkvama“. Naglasio je da u konstituciji Drugoga vatikanskog koncila Lumen gentium Katolička crkva potvrđuje da je „otajstvo Crkve u činjenici da je ona tijelo Kristovo. A s tim se slažu i protestantske Crkve.“ I onda da je Crkva „po definiciji u svom biću i biti ‘narod Božji’.“ Potom je za Luthera i druge reformatore Crkva shvaćena „isključivo kao skup vjernika i stoga kao zajednica ljudi okupljenih na bogoslužju.“

Crkva prenosi istinu evanđelja svijetu svoga vremena

Grosshans je dalje objasnio da je „Crkva katolička kada je apostolska: kada je kao takva u stalnoj reformi i prenosi istinu evanđelja svijetu u svoje vrijeme i na svom mjestu.“ Ali i da „ostaje otvoreno pitanje kako svaka od mnogih Crkava ostvaruje jednu svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.“ Nastojanje da se jasnije definira „u kojem smislu Crkve razumijevaju i shvaćaju jedinstvenost, svetost, katolicitet i apostolicitet Crkve izaziva međuvjerske rasprave, posebice jer neke Crkve postavljaju pitanje jesu li druge Crkve doista prave Crkve.“ Crkva je katolička, zaključio je, „u onoj mjeri u kojoj naviješta i ispovijeda istinu evanđelja, pa je stoga u različitosti Crkava na svim mjestima, u svim vremenima, među ljudima svih naroda i kultura, ali i svih društvenih slojeva, prava Crkva jedna te ista i u toj univerzalnoj pojedinačnosti.“

Katoličanstvo je također prepoznavanje istine Evanđelja u drugim religijama

Zadaća je različitih Crkava stoga, prema njemačkom evangeličkom teologu, pokrenuti međureligijske dijaloge „poradi katoliciteta Evanđelja.“ „Prepoznati i razumjeti je li i kako istina Evanđelja prisutna i u drugim religijama – usred svih različitosti – i u kojoj se mjeri Bog očituje i u drugim religijama i kako se kroz njega ljudima otvaraju oči i srca.“ I odgovoriti na molbu svetog Pavla u Poslanici Korinćanima: „Mi smo dakle poslanici umjesto Krista…, pa sada molimo namjesto Krista: pomirite se s Bogom!.“ To je univerzalna katolička poruka Crkve u različitosti Crkava na području religija i općenito u sekularnom svijetu.

Student Mihailo: Samo ako se otvorimo drugim Crkvama, bogatimo se

Pred kraj susreta za Vatican News govorio je student Mihailo Vlajković, 26-godišnjak iz istočne Srbije, koji je diplomirao Pravoslavni bogoslovski fakultet u Beogradu, a trenutačno je na drugoj godini magisterija teologije na Pravoslavnoj bogosloviji Svetog Vladimira u New Yorku, kako bi nastavio studij kanonskog prava. Mihailo je sudjelovao i na dva izdanja Ljetne škole teologije u Dubrovniku, 2019. i 2021., i o njoj govori kao o „fantastičnom iskustvu, kakvo ne bih očekivao.“ A u Rijeku se vratio kako bi „opet vidio stare prijatelje i upoznao nove.“ Upitan smatra li svoju vjeru i teološko znanje obogaćenim razgovorima sa studentima i profesorima drugih kršćanskih konfesija, mladi pravoslavni student je odgovorio da „ako smo uvijek i samo uz svoju Crkvu, ako se ne trudimo susretati druge ljude iz drugih Crkava, nema mogućnosti da se obogatimo i bolje razumijemo sami sebe. Budući da svi vjerujemo u istog Boga, vrlo je važno biti ujedinjen oko Krista i u Kristu. I mislim da ovi Mediteranski teološki susreti to pružaju, jer ovdje su profesori i učenici na istoj razini s vjerom. Dolazimo iz različitih konfesija, ali kada razgovaramo zajedno, vjerujem da svi iz ovog dijaloga izlazimo obogaćeni.“

Premošćivanje podjela i traženje dodirnih točaka

Vezano uz odabranu temu za ovo izdanje, Mihailo je upitan vidi li da se Pravoslavna Crkva nastoji više otvoriti svijetu, nadilazeći neku nacionalniju tradiciju. A Mihailo je objasnio da se u Americi susreo s mladim pravoslavcima iz drugih nacionalnih Crkava, te ponovio da „mi pravoslavci nismo Crkva tek zato što smo Srbi. Mi smo puno više.“ To je problem 21. stoljeća, zaključio je, „moramo premostiti što više podjela i vidjeti što nam je svima zajedničko i važno. Budući da želimo biti ujedinjeni u jednom Bogu, važno je ostaviti probleme koji su osobni i koji su važni tek jednoj strani. A da bismo tražili dublje značenje sukoba i da bismo ih pobijedili, moramo biti otvoreniji, kao što se to čini u ovoj školi.“