Razmišljanja o svetom vazmenom trodnevlju započeli smo uvodom i odlomkom oko datuma Uskrsa. Svetkovina je to kojom slavimo dan kada je Bog, „po svojem Jedinorođencu pobijedio smrt i nama otvorio pristup vječnom životu“. I dalje nastavlja Zborna molitva: „Zato slavimo blagdan njegova uskrsnuća: obnovi nas, molimo, svojim Duhom, i daj da i mi uskrsnemo u svjetlo života“ (Rimski misal, 230).

Stoga i sama svetkovina Uskrsa ili Vazma zauzima središnje mjesto u ciklusu liturgijske godine tijekom koje „Dobrohotna Majka Crkva… otvara vjernicima bogatstva kreposti i zasluga svoga Gospodina, tako da na neki način postaju prisutnima u svako vrijeme te vjernici s njima dođu u dodir i napune se milošću spasenja“ (SC 102).

Ako je svetkovina Uskrsa toliko važna svetkovina, zašto onda ona nema jedinstveni datum kada se slavi, nego se svake godine ispočetka mijenja? Glavni razlog nalazimo u polazištima različitih kalendara (solarni, lunarni, Julijanski, Gregorijanski) kojim se ravnaju ili su se ravnale različite vjerske, a onda i kršćanske zajednice. Bitno je ovdje napomenuti da se tijekom povijesti Crkve (i Istočne i Zapadne) sadržaj (smisao) svetkovine Uskrsa nikada nije mijenjao, već su polemike nastajale samo zbog različitih kalendara.

U svojim počecima Crkva (na Istoku) je slavila Uskrs nasljedujući židovski blagdan Pashe (lunarni kalendar), no kako se Crkva počela širiti prema zapadu, susrela se sa Rimskim carstvom i njegovim kalendarom (solarni) i tako je brzo došlo i do različitog slavlja datuma Uskrsa. Svim rimskim carevima, pa tako onda i Konstantinu, jedini cilj je bio u čitavom carstvu osigurati mir i da carstvo funkcionira kao jedinstvena cjelina.

Na žalost to nije bilo moguće budući da su kršćani u području Male Azije, kako nam i svjedoči Euzebije, slavile Pashu 14. dana mjeseca Nisana uvečer, u isto vrijeme kada su se u Hramu žrtvovali janjci kao prinos. U isto to vrijeme zajednica bi postila, a Uskrs bi slavila dva nakon toga. Tako se samo ponekada moglo dogoditi da se Uskrs slavi u nedjelju.

Međutim, kršćani na Zapadu Pashu su slavile petkom, koja se pak rijetko podudarala sa židovskim blagdanom Pashe 14. dana mjeseca Nisana, no zato se Uskrs uvijek slavio nedjeljom. Ove zajednice također su običavale postiti, a post bi završavao u nedjelju ujutro. U ovom kotekstu zanimljivo je napomenuti kako su zajednice na Zapadu stavljale naglasak na Pashu kao prijelaz (Pascha = transitus, prijelaz), a zajednice u Maloj Aziji na muku, pasiju (Pascha = passio, muka).

Pitanja oko različitih praksi, ali i sadržaja, pokušao je riješiti papa Viktor (150.) biskupskim sinodama, no bez prevelikog uspjeha. Za konačno rješavanje ovoga pitanja trebalo je pričekati Nicejski sabor 325. godine. S tog Sabora nije nam ostala u zapisu nikakva kanonska odredba, već dva pisma: ono koncilskih otaca Crkvi u Aleksandriji te drugo cara Konstatntina svim biskupima. Iz tih pisama, po svjedočanstvu sv. Atanazija, jasno proizlazi na vidjelo misao, ali i odredba Sabora:

1. da se Uskrs uvijek treba slaviti u nedjelju
2. da ne slavi u isti dan kada i Pasha kod Židova
3. da se utvrdi datum Uskrsa na prvu nedjelju nakon punog mjeseca koji slijedi nakon proljetnog ekvinocija

Tim odredbama, na neki način, pomirena su različita kalendarska polazišta (lunarni i solarni) i slavlje Uskrsa dobilo je svoj vremenski okvir unutar kojeg se može slaviti (najranije 22. ožujka, a najkasnije 25. travnja).

Nakon utvrđenih pogrešaka u računanju u sustavu Julijanskog kalendar, 1582. godina je u kojoj na Zapadu na snagu stupa Gregorijanski kalendar, a time se opet Istok i Zapad razilaze u datumu slavlja središnje istine naše vjere. Bitno je da Istina i istina ostaju uvijek iste. Kalendar nas podsijeća na prolaznost života i vremena. I jedan datum je tek samo prolazna točka u našem životu. No, istina Uskrsa i Uskrsloga ne prolazi, uvijek je ista i ona nas okuplja i vodi prema životu vječnom…

KALENDARSKE ZANIMLJIVOSTI

Govoreći o različitim kalendarskim sustavima i polazištima, dobro je ovdje istaknuti i par kalendarskih zanimljivosti koje donosimo ovdje samo taksativno polazeći od početka liturgijske godine, dakle od božićnog ciklusa, a ispred sebe imat ćemo djelo A. Crnčevića i I. Ššaka, „Na vrelu liturgije“.

Svetkovinu Rođenja Gospodnjega slavimo 25. prosinca kao dolazak „mladog sunca s visine“ (Lk 1, 26), na dan zimskog solsticija – pojavljuje se kada je dan najkraći, a noć najduža. Dolazak tog „Mladog sunca“ navijestio nam je sv. Ivan Krstitelj čije rođenje slavimo 6 mjeseci prije toga, točnije 24. lipnja. Tada nastupa ljetni ekvinocij – dan je kraći, a noć duža – „on treba da raste, a ja da se umanjujem“ (Iv 3,30).

Za slavlje Uskrsa simboličku vrijednost ima proljetni ekvinocij kada su dan i noć jednako dugi, no od njega, dani postaju duži, noći kraće u čemu se čita pobjeda Svjetla nad mrakom, odnosno grijehom.

Također, prvi proljetni uštap u nekim je kulturama označavao i početak novoga ciklusa prirode za što su se onda narodi u tim kulturama pripremali postom. Takvom interpretacijom događaj Uskrsnuća dobivao je onda i značenje obnove svijeta i čovjeka. „Tako je čuvana poveznica sa židovskom Pashom, isticana novost u odnosu na starozavjetnu Pashu te ujedno kristološkim značenjem reinterpretirana simbolika Sunca (ekvinocij) i simbolika Mjeseca (uštap).

I za kraj… Sljedeće godine, budući da će proljetni uštap biti 28. ožujka, svetkovinu Uskrsa, slavit ćemo, ako Bog da, 4. travnja 2021.

Tekst pripremio liturgičar mr. sc. Tomislav Hačko.