Vazmeno bdjenje u Svetoj noći Sveti je Otac predvodio u vatikanskoj bazilici u zajedništvu sa četrdeset kardinala, 25 biskupa i dvjestotinjak svećenika. Vatikanska bazilika bila je uronjena u tamu, kada je u 19.30 sati u atriju, na središnjem ulazu u baziliku, Papa započeo „majku svih bdjenja“, kako je Vazmeno bdjenje nazvao sveti Augustin, predvodeći obrede. Nakon što je otpjevan hvalospjev uskrsnoj svijeći (Exsultet), koji naviješta uskrsnuće, uslijedila je Služba riječi sa čitanjima iz Staroga i Novoga zavjeta te Krsna služba tijekom koje je Papa podijelio sakramente kršćanske inicijacije osmero odraslih katekumena iz Albanije, Sjedinjenih Američkih Država, Italije, Nigerije i Venezuele.

U svom tumačenju Matejeva Evanđelja u homiliji, Papa je govorio o ženama koje su prvoga dana u tjednu rano pošle na Isusov grob. Idu nesigurne, izgubljene – objasnio je Papa – sa srcima punim boli zbog Isusove smrti. Ali, vidjevši prazan grob, trče navijestiti učenicima da je Isus uskrsnuo i čeka ih u Galileji. Tako se, pojašnjava Papa, „u životima tih žena dogodio Uskrs, što znači prijelaz“, i one prelaze „s tužnog putovanja prema grobu do radosnog trčanja prema učenicima“, da kažu da je Gospodin uskrsnuo, ali također će se s Uskrslim susresti u Galileji. „Ponovno rođenje učenika, uskrsnuće njihovih srca vezano je uz Galileju“. Zato je Papa uputio poziv svima da zakorače na „put učenika koji ide od groba do Galileje“. Svi isprva „misle da je Isus na mjestu smrti i da je sve zauvijek gotovo“.

Ponekad se i nama dogodi da pomislimo da radost susreta s Isusom pripada prošlosti, dok u sadašnjosti znamo prije svega za zapečaćene grobove: grobove naših razočaranja, naših gorčina i našeg nepovjerenja, grobove „više se ništa ne može učiniti“, “stvari se nikada neće promijeniti“, „bolje živjeti od danas do sutra“ jer „tko zna što nas sutra čeka“.

Kad nas je snašla bol, nastavio je Papa, ili su nas spopali tuga, grijeh, neuspjeh i briga, i mi smo „iskusili gorak okus umora i vidjeli kako radost kopni u našim srcima“. Oćutjeli smo „umor od toga da nastavimo svoj svakodnevni život, umor od toga da preuzmemo na sebe osobno rizik ispred gumenog zida svijeta u kojem se čini da uvijek prevladavaju zakoni najpametnijih i najjačih“.

Ponekad smo se osjećali bespomoćnima i obeshrabrenima pred snagom zla, sukobima koji razdiru odnose, logikama proračunatosti i ravnodušnosti koji, čini se, upravljaju društvom, rakom korupcije – a nje je jako mnogo – širenjem nepravde, ledenim vjetrovima rata.

Ili smo se možda susreli licem u lice sa smrću naših voljenih ili vlastitom, koja nas je okrznula u bolesti ili nekoj nedaći, i tako „smo postali plijenom razočaranja, a izvor nade je presušio“. Sve su to situacije, pojasnio je Papa, u kojima se „naši putevi zaustavljaju pred grobovima i mi ostajemo nepomični plakati i tugovati“. Naprotiv, žene za Uskrs ne ostaju paralizirane pred grobom, nego odlaze s groba da objave njegovim učenicima radosnu vijest o Isusovu uskrsnuću. One donose vijest koja će zauvijek promijeniti život i povijest: Krist je uskrsnuo! A s njim i Gospodinov poziv učenicima: da idu u Galileju, jer će ga tamo vidjeti. Odlazak u Galileju, rekao je Papa, znači dvije stvari: „S jedne strane, izići iz zatvorenog cenakula i poći u kraj naseljen ljudima, izići iz skrovišta i otvoriti se poslanju, pobjeći od straha i krenuti prema budućnosti. S druge strane, to znači vraćanje izvorima, jer sve je započelo u Galileji.“

Tamo je, naime, podsjetio je Papa, „Gospodin prvi put susreo i pozvao učenike”. Odlazak u Galileju „je povratak izvornoj milosti, to je obnova spomena koji ponovno rađa nadu“. Ovo čini Gospodinov Uskrs: „Potiče nas da idemo naprijed, da izađemo iz osjećaja poraza, da otkotrljamo kamen s grobova u koje često zatvaramo svoju nadu, da s povjerenjem gledamo u budućnost, jer Krist je uskrsnuo i promijenio smjer povijesti.“

Ali da bi to učinio, Gospodin nas „vraća u našu prošlost milosti, potiče nas da se vratimo u Galileju, gdje je započela naša ljubavna priča s Isusom“. Drugim riječima, protumačio je Papa, traži od nas da ponovno proživimo taj trenutak, to iskustvo „u kojem smo susreli Gospodina, iskusili njegovu ljubav i primili nov i sjajan pogled na sebe, na stvarnost, na otajstvo života“. Ukratko, da bismo krenuli ispočetka, da bismo nastavili put, uvijek nam je potrebno vratiti se ne apstraktnom, idealnom Isusu, nego živom, konkretnom i potresnom sjećanju na prvi susret s njim. Ako povratiš svoju prvu ljubav, čuđenje i radost susreta s Bogom, ići ćeš naprijed.

Svaki pojedini od nas zna gdje je njegova vlastita Galileja. Svatko od nas poznaje svoje mjesto unutarnjeg uskrsnuća, ono početno, ono temeljno, ono koje je promijenilo stvari. Ne možemo to ostaviti u prošlosti, Uskrsli nas poziva da idemo tamo slaviti Uskrs. Sjeti se svoje Galileje, sjeti je se, oživi je danas… Braćo, sestre, slijedimo Isusa u Galileju, susretnimo ga i poklonimo mu se tamo gdje čeka svakoga od nas. Oživimo ljepotu onog trenutka kad smo ga, otkrivši ga živog, proglasili Gospodarom naših života. Vratimo se u Galileju, svatko neka se vrati u svoju svoju Galileju, Galileju prvog susreta, i ustanimo na novi život, pozvao je Papa.