VAŽNOST RADA PRI DONOŠENJU POLITIČKIH ODLUKA

Draga braćo i sestre!
I ove godine smo se okupili u crkvi Sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci da bismo proslavili blagdan sv. Josipa. Večeras želimo usmjeriti naš vjernički pogled u lik i život svetog Josipa.

Ljudski i duhovni lik ovog poniznog i velikog sveca veoma je bogat i kao takav prikladan za višestruko razmatranje. Danas se želimo zaustaviti na jednom njegovom vidu, za sve nas od posebne važnosti: sveti Josip bio je radnik. Mi smo, naime, upoznati s tom činjenicom iz svjedočanstva Evanđelja koji nam predstavljaju Isusa kao «sina drvodjeljina» (Mt 13,55).

Evanđeoski odlomak koji smo danas poslušali usmjerava našu pozornost na jednu zgodu iz Josipova života koja je dovela do ozbiljnih, gotovo dramatičnih problema, u radu Marijina zaručnika i Isusova poočima. Evanđelje nam najprije govori o bijegu svete obitelji u Egipat, a zatim o njihovom povratku iz Egipta:

Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi. (…) Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu: “Ustani, reče, uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili.” (Mt 2, 13.19-20).

U ovoj situaciji obitelj Isusa, Marije i Josipa doživljava iskustvo progonstva, emigracije. Josip je poslušan nacrtu Božjem: njemu se povjerava na svjestan, slobodan i odgovoran način. Tako on izvršava veliki čin ljubavi prema Bogu. No ova poslušnost iz ljubavi traži od Josipa hrabrost u sučeljavanju s nemalim i ne laganim problemima vezanima uz progonstvo. Među njima je i problem posla.

Odlazeći u Egipat, Josip je prisiljen ostaviti svoj posao, tj. mjesto gdje je radio i tražiti novi posao ili, bolje rečeno, novo mjesto za rad. To se događa još jednom kad se vraća iz Egipta: ponovno ostavlja posao i ide ga tražiti drugdje. Nalazi ga u Nazaretu: baš na ovaj posao misli evanđelist kad govori o Isusu kao o sinu drvodjeljinu.

Ostaviti posao i tražiti posao: ovo je problem koji se danas ne odnosi samo na fenomen emigracije, nego i na veoma proširenu pojavu nezaposlenosti, i to u dvojakom smislu: onoga koji ne nalazi i onoga koji gubi posao.

Ova se tema – o problemu rada i nezaposlenosti – ne može smatrati nečim isključenim iz euharistijskog slavlja koje upravo slavimo. Nije nešto izdvojeno ni neprilično, jer govorim o njoj u smislu poslanja Crkve: a to je poslanje navještaja Evanđelja u svim njegovim vidovima, onima koji otkrivaju tajnovito i zadivljujuće lice Božje i onima koji obasjavaju sveto dostojanstvo čovjeka, dakle, također njegova prava i dužnosti u odnosu na rad.

Postoji, dakle, i «Evanđelje rada», kao to ponavlja Papa u svojoj socijalnoj enciklici Laborem exercens. A u drugoj socijalnoj enciklici Centesimus annus (Stota godina) kaže:

Doista, naučavati i širiti socijalni nauk pripada evanđeoskom poslanju Crkve te je bitan dio kršćanske poruke zato što takav nauk iznosi njezine neposredne posljedice u životu društva te uključuje svakodnevni rad i borbe za pravdu u svjedočenju za Krista Spasitelja. (br. 5)

Crkva je pozvana donijeti spasenje i radost Krista Gospodina svakom ljudskom biću, u svoj konkretnosti i složenosti ljudskog života, dakle, i u odnosu na posao i njegove probleme. Krist je Redemptor hominis, Otkupitelj čovjeka, u svim vidovima njegova života, uključujući i rad. Poput Krista, ni Crkva ne može, a da ne uzme na srce sve probleme čovjeka, dakle i probleme rada.

Što je čovjek, ako ne radi? Ako izgubi svoj posao? Ako ne uspijeva naći posao?
Što je čovjek? Ovo je središnje, uznemirujuće pitanje. U svojoj jednostavnosti, pitanje povlači za sobom, na neposredan i upečatljiv način, brojne i teške negativne posljedice nezaposlenosti: a one, kao što dobro znamo, dotiču dubinu duše pojedinca i njegovu obitelj. Žalosno pogađaju svijet mladih, mladiće i djevojke, njihovu budućnost, osobnu ili društvenu; uzrokujući odgađanje, a često i nemogućnost osnivanja obitelji. Unose u društveni suživot nesređenost i bijedu, klice napetosti i otuđenja, napast kriminala.

Dobro poznati i prošireni fenomen nezaposlenosti u našem gradu i zemlji, traži hitno rješenje i izlaz iz ove preteške situacije. A tome može pripomoći i više vjere u zalihe koje posjedujemo, te usklađenija suradnja između različitih institucija i zainteresiranih strana, u cilju solidarnosti.

Smatram da je u ovom prijelomnom i složenom trenutku, u kojem je rad posvuda stavljen na tešku kušnju od uznemirenog tržišta pred izazovom «globalizacije», osobita zadaća Crkve, dakle i njezinih pastira, pozorno pratiti važne odluke koji mogu, u dobrom ili lošem smislu utjecati na budućnost zaposlenosti u našoj zemlji.

Ono što se događa i o čemu se piše kad je riječ o privatizaciji i prodaji velikih poduzeća ne može, a da nas ne zanima: ne zbog svojih strukturalnih i tehničkih aspekata, nego zbog moralnih i etičkih zahtjeva za očuvanjem radnih mjesta tisuća radnika, a stoga i osiguranja primanja za tisuće obitelji.

Svjesni smo da je odgovornost o kojoj se ovdje radi, na kraju krajeva, političke naravi. No upravo zato osjećam potrebu ponuditi poneko razmišljanje o odgovornostima onih koji vode politiku.

Krenimo od jedne važne koncilske izjave: «Politička zajednica postoji radi općeg dobra (…koje) obuhvaća sve one uvjete društvenog života u kojima ljudi, obitelji i udruženja mogu potpunije i lakše postići svoje usavršenje» (Gaudium et Spes, 74). Politika, dakle, ima za cilj stvoriti društvene uvjete koji omogućavaju pojedincima i zajednicama da slobodno dostignu svoj puni razvoj. Nije, dakle, dvojbeno da između ovih mnogobrojnih uvjeta, rad zauzima jedno od najvažnijih mjesta.

Zato je pred zastrašujućom dimenzijom nezaposlenosti moguće postaviti pitanje: kakva se važnost sa strane političkih čimbenika, na nacionalnoj i lokalnoj razini, daje održanju i stvaranju mogućnosti za rad? Je li to cilj koji zauzima dominantnu poziciju, ili se on lako podlaže drugim ciljevima, primjerice financijskim zahtjevima, pa bili oni i opravdani, ali ne jedini niti primarni?

Pitanje danas poprima posebnu težinu u slučajevima privatizacije poduzeća važnih za naše lokalno i nacionalno gospodarstvo koja su, usput rečeno, bila podignuta sredstvima zajednice.

Nameće se spontano pitanje: je li prepoznata strateška važnost ovih poduzeća u nacionalnom proizvodnom sustavu? Traže li se partneri poduzetnici i ulagači koji bi osigurali sanaciju i proizvodnju?
Ili smo usredotočeni samo na povećanje financijske dobiti, prihvaćajući sve one negativne posljedice koje obično prate konkurentsku prodaju?

Među elemente nacionalne baštine, kojima politički autoriteti moraju obratiti posebnu pozornost možemo nabrojati, kao što piše Papa u Centesimus annus, «vlasništvo spoznaje, tehnike i znanje. Na tom tipu vlasništva temelji se bogatstvo industrijaliziranih nacija daleko više nego na vlasništvu prirodnih rezervi» (br. 32). U ovim se mudrim riječima Svetog Oca može dobro prepoznati primat i usredotočenost na osobu, u čemu su sad već suglasni najveći ekonomisti, kad razmišljaju o novim uvjetima za uspjeh «globalne konkurencije». Upravo oni, ekonomisti, koji nam se čine da razumiju samo hladni jezik brojeva, osjećaju dužnost pojasniti da je osoba kojoj se obraćaju čovjek u njegovoj cjelini: ne samo tehničar ili specijalist, nego čovjek sa svojom baštinom inteligencije i kulture. A ona je uvijek i nužno individualna i društvena u isto vrijeme, i plod je, ne samo onoga što u pojedincu dozrijeva tijekom njegova života, nego i onoga što se u narodu kao takvom razvija u daleko duljem i složenijem razdoblju njegove povijesti. U tom smislu nije neprikladno podcrtati vrijednost hrvatske posebnosti koja označava modalitet razvoja i inicijativu naših poduhvata. Kada, dakle, gledamo na razne privatizacije, a među njima su i one koje nas neposrednije pogađaju, zašto se ne bismo upitali, trudimo li se zaista sačuvati industrijsku i kulturnu baštinu koju posjeduju ta poduzeća u hrvatskim rukama?

Pitanje važnosti rada, pri donošenju političkih odluka o budućnosti velikih poduzeća, postavlja se i na lokalnoj razini, za brojne aktivnosti koje postoje na našem terenu, od trgovine do zanatstva i turizma.

Pređimo sada od razmišljanja o svijetu rada na molitvu za svijet rada. Upravo molitva je u konačnici najdublji i najizvorniji smisao našeg okupljanja u domu Gospodnjem i našeg razmatranja lika svetog Josipa, kojeg kao radnika osjećamo bliskim dionikom naših napora i naših nada.

Njemu se obraćamo s našom molitvom. Nemojmo se plašiti: molitva nije udoban izlaz iz povijesnih događanja, nije nešto što nema utjecaja na naše poteškoće i potrebe. Ona predstavlja čin zrele vjere u Boga, koji u svom očinstvu ne ostavlja nikoga od svoje djece. Ona je čin povjerljivog zazivanja Duha Gospodnjeg, kako bi onima koji imaju posebne odgovornosti na području rada darovao mudrost, strpljivost, hrabrost, dalekovidnost, poduzetnost, nadu.

Neka nitko ne zaboravi suda Gospodnjeg. Da, svi ćemo biti – kao pojedinci i kao društvo – suđeni od Krista i po pitanju rada! Što će nam on reći? Tražio sam radno mjesto i dao si mi ga? Ili: tražio sam radno mjesto i nisi mi ga dao?
Sveti Josipe preporučujemo ti našu domovinu Hrvatsku!

Marijo, Majko Božja moli za nas. Amen.